Španija 2018, 19. deo (Put Sv. Jakova: Trabadelo – O Sebreiro – Linjares)

Posle fine večere i vina u Trabadelu, svi smo se lepo smestili u svoje krevete i legli da spavamo. Dogovor nas troje je bio da ćemo ujutru ustati oko 5 i pola sata kasnije krenuti iz doma.

Ja sam bila potpuno zadovoljna tim danom i sasvim mirno sam zaklopila oči da bih se uspavala. A onda su počeli nekakvi čudni problemi. Jednostavno nisam mogla da se uspavam, što se meni gotovo nikada ne dešava. Samo sam se vrtela u krevetu, a onda u jednom trenutku sam osetila talas vrtoglavice koji me je oblio strahom. Jednom, pa drugi put. Zaledila sam se od panike. Naime, to me je podsetilo na benigni vertigo koji sam imala par sedmica pre polaska u Španiju. To je potpuno benigno stanje, ali ekstremno neprijatno i pomisao da me tako nešto uhvati baš tu u Trabadelu ispunjavala me je zebnjom. Tek sa tim talasima straha, zebnje i brige, a i pratećim stresnim hormonima, nisam mogla da se uspavam. Dakle, noć je prošla dosta agonično, jesam u nekom trenutku čak i zadremala, ali kada se ujutru Frančesko približio mom krevetu, ja sam već bila budna.

Otišla sam do kuhinje-trpezarije gde smo ostavili većinu naših stvari da ne bismo ujutru budili Korejanku i Francuza, pa sam tu svojim saputnicima saopštila da odustajem od Puta. Jednostavno više nisam mogla da podnesem probleme s kojima su se moje telo, ali i moja psiha borili. Videla sam da je i Frančesku i Gabrijelu žao, ali ja sam bila sasvim čvrsta u svojoj odluci. Na brzinu smo razmenili brojeve telefona i imejl adrese, njih dvojica su otišli, a ja sam se snuždena vratila u krevet i nastavila da dremam.

Naravno, nije tu bilo nikakvog spavanja, a kada su ostalih dvoje hodočasnika ustali, ja sam uključila kompjuter da bih videla kada i kako mogu da se iz Santjaga vratim za Beograd. Poenta je bila da sam ja morala da odem prvo do Santjaga jer su me tamo u Pošti čekale moje stvari. Pri pomisli na svo to potencijalno akanje, skoro da mi je ponovo bilo loše. Potpuno utupljena, uopšte nisam znala šta da radim i šta bi bilo pametno.

I Korejanka i Francuz koji su se spremali da svako za svoj račun krene, tešili su me i bodrili da ipak nastavim, ali sam ja bila vrlo čvrsta da više ne mogu da se borim sa svojim telom, ali i sa okolnostima. Prosto sam se pitala u kom trenutku čovek treba da odustane. Svi pričaju da treba da se prati svoj osećaj. A šta raditi kada se i nema baš neki osećaj, ali se imaju bolovi i razne fizičke neprijatnosti? To može da se gleda i kao izazovi koji treba da se prevaziđu, a možda je upravo moje telo meni govorilo da baš treba da odustanem. Ostala sam sama u domu, potpuno zbunjena i neobično prazne glave, bez bilo kakvog plana, namere ili ideje šta uopšte da radim.

I onda, kao da moje telo više nije bilo moje, kao da je bilo potpuno autonomno, „ono“ je počelo da se pokreće tako što je ustalo, obuklo se, umilo se i opralo zube, skupilo kosu, dopakovalo se, ostavilo veliki ranac blizu izlaza iz doma da bi ga kasnije pokupili i prebacili do sledećeg odredišta koje smo prethodno veče nas troje izabrali, stavilo je mali ranac na leđa, izašlo iz doma zatvorilo vrata i krenulo da hoda. Ja sam nekako bez ikakvog upliva sve to samo posmatrala i po prirodi stvari išla sa njim.

Nigde naravno nikoga nije bilo, ali sam ja pratila putokaze. Put prvo vodi paralelno sa autoputem, a onda prolazi i ispod njega, pa posle opet. Povremeno sam bila zbunjena, jer nisam baš bila sigurna da sam na pravom mestu, ali kako nije bilo nikoga koga bih pitala, samo sam išla pravo stazom. Uostalom, staza je bila dosta dobro napravljena, povremeno kao asfaltirani trotoar koji ide pored nekog lokalnog puta, pa sam računala da niko to ne bi pravio kada ne bi bilo potrebe. Uskoro sam naišla na proširenje gde postoji velika benzinska pumpa, ali i restoran, posluga i hotel, dakle u pitanju je bilo stajalište za automobile i kamione blizu autoputa. Ipak, prošla sam i to i došla do mesta La Portela de Valkarse.

Crkva u mestu La Portela de Valkarse

U ovom delu se prolazi kroz više mesta i ona su raspoređena na veoma kratkim udaljenostima – od tek nešto više od 1 km do nepunih 3,5 km. Tako sam prošla kroz još dva i tek u tom drugom sam počela da viđam neke ljude. Doduše još uvek su bili retki, ali ih je bilo. I to su bili uglavnom hodočasnici. Tako sam naišla na Rulja, Španca sa kojim sam par dana ranije spavala u istom domu u Kamponaraji i sa kojim sam razmenjivala farmaceutska sredstva (on meni tigrovu mast, a ja njemu antiseptički sprej).

Nastavili smo da hodamo zajedno, čavrljajući uz put. Ipak, sunce je u međuvremenu uspelo da razjuri oblake i bio je to jedan lep dan, tako da sam sasvim fino bila svesna predala kroz koje smo prolazili. Na Putu svi pričaju kako je priroda najlepša kada se ulazi u Galiciju, kao i u samoj toj autonomnoj zajednici, i da čovek treba da se osvrće na sve strane i uživa. Upravo zbog svega toga je meni ranije bilo žao pri pomisli da može da se desi da propustim pešačenje do mesta O Sebreiro jer je ono prvo mesto u Galiciji u koje se uđe. Ipak, tog jutra, gledajući oko sebe na udaljenosti od nekih desetak kilometara od O Sebreira pitala sam se o čemu ti ljudi pričaju – pa ovo je sve izgledalo potpuno kao da sam u sred Srbije!

„Šumadija“ u sred Španije

Rulj i ja smo hodali zajedno par kilometara i to do mesta Las Ererijas koje je nekih 10 km udaljeno od Trabadela i tu smo se rastali jer sam ja rešila da sednem u jedan bar da bih doručkovala.

Kada sam ušla u jedan od barova koji postoje u ovom mestu, zatekla sam dvoje mladih Francuza sa kojima sam se uz put povremeno susretala, pa smo se fino pozdravili. Dok sam ja sedela i doručkovala, u bar je slučajno svratila i Ivana iz Hrvatske, a onda se ispostavilo i da je ona veoma dobra prijateljica sa to dvoje Francuza, pa je nastalo opšte radovanje. Eto, svako ima svoj Put i svoje drage ljude na koje naleće na potpuno neočekivanim mestima.

Ipak, ja sam tokom doručka osećala veliku slabost, težinu, čak sa elementima blage mučnine. Funkcionisala sam, ali bez ikakvog poleta. Zato sam rešila da ne izmišljam besne gliste, a i videla sam da sve to oko mene deluje “poznato”, pa samim tim i “već viđeno”, tako da sam zamolila šankera da mi pozove taksi. Sačekala sam malo, a onda se taksijem prebacila preostali deo etape do mesta O Sebreiro, čime sam konačno ušla u Galiciju.

Još ranije tog jutra, kada sam krenula iz Trabadela, shvatila sam da Frančesko i Gabrijel zapravo ne znaju da ja ipak nastavljam Put. Ja sam svoj veliki ranac poslala na adresu jednog doma u O Sebreiru za koji smo se dogovorili prethodno veče da ćemo u njemu odsesti, ali sam pomislila da lako može da se desi da njih dvojica jednostavno prođu pored njega, ako odluče da hodaju dalje ili im se neko drugo mesto više dopadne.

Bila je to upravo jedna vanredna situacija za koju ja koristim svoj mobilni i ne brine me da li je u romingu ili ne. Bilo mi je bitno samo da dođem do Frančeska koji mi je baš to jutro na rastanku napisao broj svog mobilnog telefona. Pošto se nije javljao, poslala sam mu poruku, ali smo se kasnije ipak čuli i potvrdili da ćemo se naći u već planiranom domu.

Kada sam od taksija prošetala do doma (saobraćaj je zabranjen u samom centru), ispostavilo se da je taj dom bio pun i to tako što su ljudi već napravili rezervacije. Mi do tada se uopšte nismo susretali sa idejom rezervisanja smeštaja, ali kako se čovek približava Santjagu de Kompostela, tako se nailazi na veću gužvu, pa to uopšte nije ni tako loša ideja. Ipak, pošto je taj dom bio mesto gde je trebalo da se nađem sa Frančeskom i Gabrijelom, a uostalom tu je trebalo da stigne i moj prtljag, rešila sam da ostanem u prostoriji gde je bila recepcija i da tu čekam. Doduše, to sam mogla zahvaljujući veoma ljubaznim domaćicama koje su me, mada je dom zvanično bio zatvoren, pustile unutra, dok su one čistile i spremale ostatak doma.

Ipak, mesto me nije držalo, pa sam uprkos slabosti izašla napolje da malo prošetam. To nije bilo teško jer je O Sebreiro tek neveliko selo. Kuće (pallosas) su u njemu tradicionalno napravljene od kamena, sa krovom od nabijene slame i u jednoj takvoj se nalazi mali Etnografski muzej.

Etnografski muzej i na njemu strelica

Tu je i poznata lokalna crkva iz 9. veka koja je ujedno i najstarija u potpunosti netaknuta crkva na Putu Sv. Jakova. U njoj se čuvaju i svete relikvije vezane za čudo kada se oko 1300. godine hleb pretvorio u ljudsko meso, a vino u krv.

Crkva Sv. Stefana

Međutim, osim što je bilo oblačno, napolju je bilo neverovatno hladno. O Sebreiro se nalazi na oko 1300 m nadmorske visine, pa je onda i moglo da se očekuje da bude sveže, ali ovo je stvarno bilo previše. Zato sam se okrenula, prošla ponovo kroz centar sela i vratila se u dom u koji je u međuvremenu stigao i moj veliki ranac.

Jedan od domova za smeštaj hodočasnika, a tu je i radnja sa hranom i suvenirima

Dok sam čekala Frančeska i Gabrijela, sela sam pored radijatora koji postoji pored prozora i on je bio topao. Kako je to bio divan i utešan osećaj!

Uskoro su moji prijatelji stigli, pa smo prvo otišli na pivo i kafu, kako ko, da bi se oni malo okrepili, a onda smo sada mi pozvali jedan dom u sledećem mestu i napravili rezervaciju. Ja sam se ponovo taksijem prebacila do Linjaresa, a njih dvojica su peške prešli tih nepunih 3,5 km.

Ja sam do doma stigla prva i oduševila sam se koliko je to bio jedan fin i savremeno opremljen dom. Čak je i u njemu postojalo grejanje koje je radilo dok se prostor nije dovoljno zagrejao da se u njemu prijatno boravi. Posle sam čula da je dom otvoren tek pre par meseci. Domaćica Lola koja radi u ovom domu bila je jedno čudesno predusretljivo i drago stvorenje.

Soba u domu u Linjaresu

Uskoro su stigli i Frančesko i Gabrijel, a posle uobičajene rutine vezane za smeštanje u dom, otišli su do samoposluge da kupe potrepštine za večeru koju smo planirali da pravimo kasnije. Takođe su mi rekli i da će za mene da kupe sve što ja hoću, dok ja treba samo da se odmaram. Uskoro mi je stigla čokolada, jer trebalo je smanjiti stres na svaki mogući način. Udobno uvaljena u krevet i ne pomerajući glavu, mogla sam konačno da se javim preko Fejsbuka.

29. dan: „Povratak kući“

Posle onoliko zanimljivih jučerašnjih dešavanja i obrta, otišla sam u krevet dosta zadovoljna, sa nogom koja se fino smirila, i spremna da nastavim dalje već sa novim jutrom.

Ali ona moja (psiha, naravno), kao da je imala neke druge planove ili se možda i ona ugledala na desnu nogu, pa je sada rešila da traži svoje mesto pod suncem ili barem u mom životu. Jer ne znam kako drugačije da objasnim činjenicu da jako dugo nisam mogla da se uspavam, bez obzira na sve tehnike, a onda sam u par navrata prilikom vrtenja u krevetu imala ultra-mini epizode benignog vertiga. Za one koji me dobro znaju, to je ono što sam imala par sedmica pre puta u ekstremno neprijatnoj verziji. Potpuno benigna stvar, a ipak užasavajuće nekomforna. Ovde je sve trajalo po sekundu, bez besomučnog vrtenja sobe i osećaja mučnine, ali sam počela da JAKO brinem i osetila sam talas kortizola ili čega već i tek onda nisam mogla da spavam. Telo je bilo u potpunom haosu – glava se znoji, grudni deo i ruke hladni, oko stomaka i zadnjice vrelo, noge hladne. U nekom trenutku sam lagano ustala i na svu sreću bilo je par slobodnih kreveta oko mene, pa sam uzela jastuke i sebi napravila dobar raspored gde sam mogla da polu-legnem, pa sam tako čak uspela i da se uspavam u nekom trenutku. Ipak, u onim periodima nespavanja ili poluspavanja, u agoniji misli koje se noću ne mogu smiriti, donela sam odluku: „Ovo je kraj! Vraćam se kući.“

Ja već mesec dana uglavnom kukam, doduše sa dosta smisla za humor i puno duha, ali to ipak nikako nisam ja. Drugo, ja stvarno ne želim da se mučim. Smislila sam u toj noćnoj agoniji i kako ću se prebaciti do Santjaga, uzeti stvari, a onda sutra avionom do Barselone, pa uveče za Beograd.

Ujutru sam, naravno, već bila budna kada je Frančesko došao da me probudi, a onda sam njemu i Gabrijelu u kuhinji gde smo se spremali rekla da odustajem. Obojici je bilo žao, ali su razumeli moje razloge. Razmenili smo informacije o kontaktu i oni su otišli, a ja sam se vratila u krevet da pogledam kako stoje stvari oko promene karte.

Onda je počela da se dešava jedna potpuno nova i veoma čudna stvar. Psiha je negde bila mirna, valjda zadovoljna što se konačno zna ko je gazda, moral, ako je uopšte i postojao, javljao se samo u tragovima na dnu i to sa donje strane, ali je telo za divno čudo želelo da se pokreće. Sačekala sam malo da bih bila sigurna, a onda sam se spremila i krenula da hodam bez razmišljanja. Uzgred, za one koji se razumeju u psihosomatiku, potpuno je jasno da moja glava više nije želela da se pokreće, jer je upravo to ono što se preporučuje kod vertiga – nepokretanje glave.

Tako sam prošla 10 km i sela u mestu Las Ererias da doručkujem. Želudac i dalje nije baš radio, ali sam ipak uspela da doručkujem i čak zdravo da podrignem par puta (to je valjda ona beba s početka serijala tekstova došla dotle da treba da podrigne posle svakog obroka), ali sam takođe shvatila i da ću se do sledećeg odredišta O Sebreiro prebaciti taksijem.

Naime, ovaj deo Puta se smatra najlepšim zbog lepote pejzaža, a ujedno i najtežim zbog penjanja oko 500 m u visinu u okviru dužine od nekih 8 km. Što se tiče težine, to mi nije bilo mnogo bitno, ali što se tiče lepote pejzaža i prirode shvatila sam da sam se ja zapravo već vratila kući! Naime, čitav ovaj deo je isti kao u brdovitom delu Srbije!

Jedina razlika je u arhitekturi kuća, ne samo da su nešto drugačijeg oblika, one su građene i od bitno drugačijeg materijala, od kamena, uostalom kao i u čitavom delu Španije kroz koji sam prolazila. To me je sve vreme podsećalo na iskustvo sa mojim bivšim šefom, Hoze Luisom, koji prilikom prvog putovanja po Srbiji nije mogao da prestane da se čudi kako smo mi zapravo jedna, po njegovim rečima, „jako bogata zemlja“ (on je tu došao u okviru humanitarne organizacije 90-ih godina 20. veka). Naime, sve kuće koje je on viđao bile su srazmerno nove i građene od srazmerno savremenih materijala. Rekao mi je kako su u Španiji sve kuće jako stare i bilo mu je frapantno da ima toliko novih kuća kod nas. Ja sam pokušala da mu to objasnim onako kako ja mislim da je u stvari. Naše su kuće ranije (pre Drugog sv. rata) uglavnom bila građene od trošnih materijala (mi nemamo toliko kamenja i ne pravimo kuće skroz od kamenja). Posle rata (Drugog sv.) došlo je do ekonomskog jačanja, pojave kredita i velikog broja gastarbajtera, i onda su ljudi počeli da prave nove kuće.

U svakom slučaju, kada sam stigla u O Sebreiro, dočekalo me je maglovito-oblačno vreme, ali i veoma hladno. Pomislila sam kako, eto, ja ipak nisam za džabe nosila onih 20 kg stvari i da bi mi jedna jakna iz one kutije koja me čeka u Pošti u Santjagu sada veoma dobro došla. Pošto toga nije bilo, prošetala sam desetak minuta po mestu, slikala, a onda se vratila u dom da sačekam svoje su-hodočasnike kojima sam u međuvremenu javila da nastavljam i da ćemo se po originalnom dogovoru naći u O Sebreiru. U domu sam videla radijator i instinktivno mu se približila. Bio je topao.

Posle nekog vremena, pojavili su se moji saputnici i Frančesko mi je rekao da je hteo da umre od muke što više nisam sa njima. Pošto u tom domu više nije bilo mesta, dogovorili smo se da pređemo do sledećeg mesta, ali sam ja sa velikim rancem koji je stigao u međuvremenu opet uzela taksi i došla do doma pre njih. Tu smo imali puno sreće. Dom je nov, novcat, savršen, svega ima što je potrebno, a i domaćica mi je odmah dala dodatni jastuk da bih mogla da polu-sedim u krevetu. Uzgred, pejzaži su i ovde bili kao u Srbiji.

Kada su Frančesko i Gabrijel stigli i smestili se, dogovorili smo se oko hrane i oni su rekli kako će oni nabaviti sve što je potrebno i što ja želim, a ja jednostavno ne treba ništa da radim, već samo da se odmaram. Zar nije život opet uradio jedan od svojih pozitivnih obrta?

Ispred mene: 162 km
Iza mene: 705 km

Verica Ristic

Rođena sam i živim u Srbiji. Po profesiji sam slobodni prevodilac za engleski jezik, ali govorim i druge jezike (to JAKO pomaže na putovanjima). Zahvalna sam Univerzumu na svemu.

Beograd, Srbija

Prijavi se besplatno za Svuda pođi - priče sa putovanja

ili se prijavi preko RSS-a uz Feedly!