Vijetnam 2018, 8. deo (Hanoj)

I onda smo konačno stigle do Carske citadele Tang Long koja je predstavljala sedište regionalne vlasti oko 1300 godina bez prekida. Naime, ovo područje se nalazilo na prelazu uticaja koji su dolazili sa severa iz Kine i iz Kraljevine Čampa na jugu.

Lokalitet se sastoji iz dva dela koja razdvaja ulica – objekti Carske citadele i ostaci arheološkog lokaliteta. Ono što posetioci danas mogu da vide predstavlja samo najbolje očuvane delove stare citadele Tang Long. Citadelu je u 11. veku izgradila vijetnamska dinastija Li na ostacima kineske tvrđave iz 7. veka. Kompleks se svojevremeno sastojao od tri prstena fortifikacija koji su štitili jedni druge, sa Zabranjenim gradom u središtu. Između zidina, postojale su palate, tornjevi, paviljoni, pagode i hramovi.

Ovde je takođe bilo i sedište severnovijetnamske vlade i vojske tokom Američkog rata kako Vijetnamci, logično, zovu Vijetnamski rat (1954-1975). Naravno, puno toga je uništeno, ali i dalje postoji centralna osa koja vodi od Tornja sa zastavom, preko Južne kapije, ostataka temelja carske Palate Kin Tien i dalje do Severne kapije. Inače raspored objekata je odražavao pravila fong tuja, što je vijetnamska verzija feng šuija.

Uništavanje Carske citadele kreće još od početka 19. veka, kada je Kralj Ža Long prebacio prestonicu zemlje u grad Hue, nastavilo se krajem 19. veka sa Francuzima, pa su onda došli na red i ratovi sa Francuskom i SAD u 20. veku, tako da je dobro da je išta i preživelo.

Carska citadela Tang Long, Južna kapija

Kroz centralna vrata Južne kapije koja je vodila ka Zabranjenom gradu smeo je da prolazi samo car, dok su bočne kapije bile predviđene za prolaz mandarina (to su bili dvorski zvaničnici) i članova carske porodice. Sadašnja Južna kapija potiče iz 17-18. veka, ali su iskopavanja pokazala da njeni temelji kreću još od samog početka 11. veka.

Carska citadela Tang Long, pogled sa Južne kapije ka Tornju sa zastavom

Zanimljivo mi je bilo da u okviru kompleksa citadele, postoji par placeva na kojima su zasađeni suncokreti. Ne znam da li suncokreti imaju neko posebno značenje u vijetnamskoj kulturi, tek dosta je posetilaca ulazilo u ova polja i slikalo se.

Carska citadela Tang Long, polje suncokreta

Mi smo se popele na Južnu kapiju da je obiđemo, ali osim tipične i maštovite arhitekture (pogotovo su mi fascinantni krovovi) i nekih spoljnih ukrasnih elemenata, nije bilo ničeg drugog da se vidi. To ne čudi imajući u vidu istoriju i dugi period uništavanja.

Vrh Južne kapije, a levo u daljini se vidi Toranj sa zastavom

Zatim smo svratile u mali muzej koji postoji u okviru preostalog kompleksa gde mogu da se vide izvanredni ostaci velikih figura od terakote i posuda koji su pronađeni prilikom arheoloških iskopavanja.

Takođe smo posetile i podzemne prostorije u kojima se nalazio štab severnovijetnamskih snaga. Osim muzejske postavke koja obuhvata sobe za održavanje sastanaka i planiranje, kao i telefonske kabine za komunikacije, postoje izložene i brojne slike koje prikazuju i patnju vijetnamskog naroda, ali i njegovu čudesnu spretnost i snalažljivost u borbi protiv vojno i materijalno značajno jačeg neprijatelja.

Carska citadela Tang Long, ovde je štab severnovijetnamske vojske radio svoje planove

Prošetale smo još malo po lokalitetu i prošle pored temelja Palate Kin Tien, ali tu osim stepeništa sa zmajevima ništa drugo nismo ni mogle da vidimo. Čak ni stepeništu nismo mogle da priđemo, jer je sve bilo ograđeno i nedostupno. Zatim smo, prošavši pored jednog dela gde se i dalje vrše arheološka iskopavanja, došle do Damskog paviljona, ali i tu osim same omanje građevine nije bilo ničeg posebno zanimljivog.

Zatim smo izašle iz samog kompleksa preko bočnog izlaza, tu samo prešle ulicu i već smo bile kod arheološkog lokaliteta iza kojeg se vidi zadnji deo zgrade Narodne skupštine Vijetnama.

Arheološki lokalitet i zgrada Narodne skupštine Vijetnama

Bez obzira što je danas ovaj deo ulicom odvojen od centralne ose Carske citadele, on je u prošlosti bio njen sastavni deo. Ovde se nalaze ostaci temelja palata dinastija Li i Tran iz perioda od 11. do 14. veka. Osim samih ostataka palata, mogu da se vide i ostaci izvanredno osmišljenog sistema za odvod vode, a između dva velika natkrivena dela, nalazi se centralno jezerce.

Arheološki lokalitet koji pripada kompleksu Carske citadele

Posebno je zanimljiv bio jedan bunar, tj., način na koji je on ozidan, a potiče iz perioda dinastije Tran (13.-14. vek).

Bunar u okviru arheološkog lokaliteta koji pripada kompleksu Carske citadele

Da bi se došlo do Severne kapije, koja se nalazi u nastavku centralne ose Carske citadele Tang Long, potrebno je da se izađe na ulicu i njom ode do kraja tog bloka, tj, do severnog dela kompleksa, gde kapija može da se poseti sa spoljašnje strane. Ona je sagrađena 1805, kada su rekonstruisali Citadelu i jedina od pet spoljnih kapija je preživela francuski vojni napad s kraja 19. veka, ali se na njoj vide udari francuskih đuladi.

Severna kapija Carske citadele Tang Long, levo od prolaza, na zidu gore i dole, vide se rupe od francuskih đuladi

Na vrhu se nalazi paviljon sa hramom, a osim fantastičnih arhitektonskih elemenata, ovde sam prvi put videla i bonsai kompoziciju u vodi, ali sa biljkama koje rastu na kamenovima i sa dekorativnim elementima koji prikazuju hramove i ljude. Kasnije, tokom putovanja po Vijetnamu, videla sam da su ovakve kompozicije česta pojava.

Bonsai kompozicija na vrhu Severne kapije

Posle prijatne pauze za kafu u kafeu tačno preko puta Severne kapije, prošetale smo do Zapadnog jezera, ali se tu u stvari uopšte nismo zadržavale, već smo svratile u hram Kvan Tan koji je originalno sagrađen početkom 11. veka, mada njegov sadašnji izgled potiče iz 19. veka.

Dvorište ispred svetilišta hrama Kvan Tan – i ovde se vidi bonsai kompozicija

Uputile se ka Mauzoleju predsednika Ho Ši Mina, ali smo pre toga otišle u obilazak kompleksa u kojem je nekada živeo i radio Ho Ši Min. Odatle se ujedno lepo vidi i sadašnja Predsednička palata čiji park se nadovezuje na kompleks predviđen za turistički obilazak.

Mogu se videti zgrade u kojima je predsednik Ho Ši Min održavao sastanke, radio, spavao, ali i kola kojima se vozio. Tu je i park sa jezercetom u kojem plivaju brojne zlatne ribice.

Deo kompleksa u kojem je nekada živeo i radio predsednik Ho Ši Min

Zatim put obilaska vodi iza samog mauzoleja, do Pagode na stubu kao i do muzeja posvećenog Ho Ši Minu. Mi smo želele da obiđemo mauzolej, ali je on bio zatvoren. Ispred je veliki plato na čijoj suprotnoj strani u odnosu na mauzolej je Narodna skupština Republike Vijetnam. Kasnije smo saznale da je dnevna kvota posetilaca bila ispunjena već tokom pre podneva. Naime, pošto je bila nedelja, a veliki broj Vijetnamaca i dan danas dolazi iz udaljenih krajeva zemlje da bi posetili mauzolej velikog „čika Hoa“, tog dana moralo je da se ujutru čeka oko 3 sata da bi se ušlo u mauzolej i time se ujedno i ispunio broj posetilaca koji mogu u toku jednog dana da uđu unutra. Mumificirano telo Ho Ši Mina se čuva u klimatizovanom prostoru i jednom godišnje se šalje u Rusiju na reparaciju, tako da nije dobro da veliki broj ljudi toplotom svog tela i izdisanjem zagrejanog vazduha remeti ambijent.

Mauzolej Ho Ši Mina

Mada bismo volele da smo posetile mauzolej, jednostavno smo okrenule na drugu stranu i onda odšetale do Hrama književnosti. U pitanju je najstariji univerzitet u Vijetnamu i mesto je zaista bilo izvanredno. Osnovan je 1070. godine i posvećen je Konfuciju i njegovim učenicima. Originalno se koristio kao mesto za obrazovanje dece kraljevske porodice i visoke aristokratije, a kasnije i talentovanih sinova običnih porodica.

Sastoji se od pet unutrašnjih dvorišta koja se nadovezuju jedna na druge i svako simbolizuje po jedan korak u učenju. Prvi je da se nauči kako da se ponaša uz puno poštovanje. Sticanje znanja dolazi kasnije, a vrhunac je kada se postane pun vrlina i talentovan. Sve ovo je naravno zasnovano na filosofskom sistemu koji je razvio Konfucije.

Ulaz u Hram književnosti

Prva dva dvorišta imaju zelenilo i jezerca, dok preostala tri imaju različite zgrade i objekte. Dvorišta su povezana različitim kapijama ili jednostavno prolazima. I sve nosi neko simbolično značenje. Na primer, između drugog i trećeg dvorišta ne postoje vrata ili kapija zato što je „staza prosvetljenja stalna, bez ograničenja koja nameću prostor i vreme“.

Hram književnosti, prvo dvorište

U trećem dvorištu postoje stele sa imenima preko hiljadu uspešnih kandidata za ispite za mandarine u periodu od preko tri veka. Kaže se da su ti ispiti bili vrlo rigorozni, otvoreni za sve mladiće iz imućnih porodica, a zanimljivo mi je bilo da pročitam kome je bilo zabranjeno da polaže ispite: kriminalcima, muzičarima i pevačima, kao i onima koji su u žalosti za nekim. Ove stele su inače originali, jer su ih Vijetnamci, da bi ih sačuvali od bombardovanja tokom Američkog rata, zakopali i zaštitili betonskim pločama.

Hram književnosti, treće dvorište

Dodatno smo imale sreću da smo naišle na veliki broj mladih doteranih Vijetnamaca koji su tu po grupama proslavljali svoje diplomiranje. Zaista sam uživala i u lepoti mesta i u lepoti mladosti. Vijetnamci su veoma lep narod, a posebno je ženska lepota upadljiva.

Lepa mlada Vijetnamka

Lepa vijetnamska mladost

Bilo mi je veoma slatko kada sam videla te devojke koje su se za ovu priliku obukle u svečane akademske, ali i „civilne“ haljine, sve su bile pažljivo našminkane i u cipelama na štikle, ali kada je zvanično slikanje bilo gotovo, videlo se da se dobar deo njih muči sa tim štiklama. Neke su na kraju i odustale, jednostavno su se izule, uzele cipele u ruke i bose šetale po jednom od unutrašnjih dvorišta.

Fotografisanje je gotovo

Dan je već uveliko odmicao i zato smo se odlučile da prvo odemo do jezera Hoan Kiem da bismo tamo po dnevnom svetlu videle Toranj Kornjača koji je jedan od simbola Hanoja. Po legendi je tu Car Le Loi nakon borbe sa Kinezima vratio svoj čarobni mač zlatnoj kornjači. Uostalom, naziv jezera, Hoan Kiem, i znači: Jezero vraćenog mača.

Jezero Hoan Kiem, Toranj Kornjače i par koji pozira

Bila je nedelja popodne i u delu grada oko jezera koje se vikendom zatvara za saobraćaj bilo je puno šetača, ali i različitih prizora.

Ulica pored jezera Hoan Kiem, bitno je da strpljenje počne da se vežba od najranije mladosti

Ovde smo se Sneža i ja ujedno dogovorile i da se na kratko razdvojimo. Ona je sela u jedan kafe da bi se malo okrepila, a ja sam otišla do Hanojskog keramičkog puta dok sam još imala koliko toliko dnevnog svetla. Razlog je bio taj što sam htela da vidim i uživo (a ne samo iz autobusa) delove najvećeg mozaika na svetu napravljenog od pločica. Naime, paralelno sa veoma prometnom ulicom, postoji zid, ograda, visok metar, dva, na kojem su napravljeni mozaici od malih pločica. I to u dužini od 4 km, pri čemu se motivi menjaju na otprilike 20-ak metara!

Detalj najvećeg keramičkog mozaika na svetu

Onda se vratila i do Sneže da se zajedno odmorimo od prilično napornog dana imajući u vidu da smo baš dosta šetale. Otišle smo i do jednog od obližnjih restorana na večeru. Sedenje je opet podrazumevalo veoma malene hoklice, dok su malo veće hoklice u paru služile kao postolje na koje se stavljao veliki metalni poslužavnik gde se postavljala hrana. Ja sam htela neku piletinu, ali toga nije bilo, već je na slici na zidu pisalo „salata od ptice“, pa sam ja uzela to. Ispostavilo se da je u pitanju bila prepelica (barem se ja nadam). Ali, moram da priznam da je bila ukusna, barem kada se sve sitne i slomljene kosti sa kojima se ptica sprema izbace iz usta.

Posle večere smo još malo prošetale, a onda otišle i na večernju predstavu u čuveno pozorište sa vodenim lutkama. Naime, ova specifična pozorišna tradicija nastala je još u 11. veku u delti Crvene reke. U pozorištu postoji bazen sa vodom i kulisa kuće, dok su sa strane muzičari koji sviraju, pevaju, govore, ali i stvaraju specijalne zvučne efekte. „Vodenim marionetama“ preko dugačkih motki od bambusa upravljaju umetnici koji su u vodi do pojasa i koji se ne vide tokom predstave. Predstava se sastoji od 14 tematskih pričica i zaista je bila impresivna. Potrebno je puno veštine da bi se sve to izvelo. Evo pogledajte kratke crtice iz predstave:

Na kraju predstave su vešti umetnici koji su upravljali lutkama izašli iza kulisa da bi pozdravili publiku.

Pozorište sa vodenim lutkama

Verica Ristic

Rođena sam i živim u Srbiji. Po profesiji sam slobodni prevodilac za engleski jezik, ali govorim i druge jezike (to JAKO pomaže na putovanjima). Zahvalna sam Univerzumu na svemu.

Beograd, Srbija

Prijavi se besplatno za Svuda pođi - priče sa putovanja

ili se prijavi preko RSS-a uz Feedly!