Manastir Elona na Peloponezu, na putu od Leonidija do Kosmasa je jedno apsolutno veličanstveno mesto, posebno imajući u vidu njegov položaj na liticama planinskog venca Parnon, na visini od oko 500 m iznad nivoa mora.
Manastir Elona
Mada ne postoje jasni podaci, smatra se da je manastir osnovan u XV veku, pošto su se tada ovde naselili prvi monasi askete. Naziv manastira je dat zbog običaja ljudi iz mesta Elos u regionu Lakonija na jugu Peloponeza da se ovde, u planinama, kriju donoseći sa sobom čudotvornu ikonu Bogorodice Odigitrije.
Manastir Elona
Bez obzira na neizvestan tačan datum osnivanja manastira, poznato je sasvim pouzdano da je manastir bio u funkciji tokom XVII i XVIII veka. Nažalost, tokom osmanlijske okupacije, manastir je bivao rušen i pljačkan, a nakon revolucije za oslobođenje iz 1821. godine postepeno je krenuo da se ponovo razvija. Prvobitno je ovo bio muški manastir, ali je od 1971. godine pretvoren u ženski.
Manastir Elona
Manastirska crkva iz 1809. godine je podignuta na temeljima ranije bogomolje, dok je zvonik dodat 1831. godine (ili 1833. god.). U pitanju je nevelika jednobrodna građevina (14,90 m x 5,10 m) koja je posvećena Uspenju Presvete Bogorodice.
Manastir Elona
Svod crkve je prekriven freskama, dok stari ikonostas od orahovog drveta iz XIX veka i dalje krasi unutrašnjost crkve, zajedno sa drugim elementima i crkvenim mobilijarom.
Manastir Elona
U avgustu 2006. godine čudotvorna ikona Bogorodice Odigitrije je ukradena iz manastira, ali je posle 38 dana pronađena i vraćena. Posle toga su se stvari malo promenile – original se pažljivo čuva dalje od očiju i mnogo važnije ruku posetilaca, i iznosi se da je narod vidi samo jednom godišnje, 15. avgusta na Veliku Gospojinu ili praznik Uspenja Presvete Bogorodice. Ostatak godine, u crkvi može da se vidi kopija ikone.
Manastir Elona
Naravno, u okviru manastira postoje i drugi objekti potrebni za život i funkcionisanje monaške zajednice, a neke od tih zgrada su impresivno ušuškane uz same crvene litice.
Manastir Elona
Posle posete manastiru, sela sam u kola i nastavila dalje zavojitim putevima preko planinskog masiva Parnon. Na putu nije bilo puno vozila, ali sam ipak s vremena na vreme morala da se potpuno zaustavim i sačekam da se gužva na putu raščisti.
Gužva na putu preko planinskog masiva Parnon
Tako sam stigla i do sela Kosmas koje je smešteno na nadmorskoj visini od 1150 m. Glavni put kojim sam išla vodi kroz sam centar sela i kada sam videla kako sve to izgleda, momentalno sam donela odluku da tu napravim pauzu za kafu.
Kosmas
Tu je bilo sve što je potrebno za skladan i smiren život – crkva, kafa i debela hladovina jednog sunčanog i toplog dana.
Kosmas
Mada sa platoa/parkinga pored crkve mogu da se posmatraju okolina i padine jugoistočnog dela planinskog venca Parnon, predeli su još bolje izgledali sa jednog omanjeg proširenja pored puta na samom izlasku iz Kosmasa.
Delovi planinskog venca Parnon
Delovi planinskog venca Parnon
Nepunih 17 km dalje došla sam do jednog veoma zanimljivog lokaliteta. Prvo sam prošla kroz gradić Geraki, a onda sam jednim sporednim putem koji obuhvata i nekoliko serpentina krenula uzbrdo – na vrhu obližnjeg uzvišenja nalaze se ostaci utvrđenog grada Gerakija, koji zapravo zovu tvrđava Geraki.
Put ka tvrđavi Geraki
Tvrđava Geraki
Put se završava kod jednog prostranog parkinga, gde osim mojih kola i kola žene koja je radila na prodaji karata nije bilo nikoga drugog. Moram da priznam da na prvi pogled nisam baš bila oduševljena da treba da idem dosta uzbrdo pošto je bio prilično topao dan, ali nisam baš imala neki izbor. Prošla sam kroz kapiju, kupila ulaznicu i lagano krenula širim zemljanim putem dok nisam stigla do konkretnih ostataka starog utvrđenog grada.
Pogled na tvrđavu Geraki sa parkinga
Tvrđava Geraki
Pogled odavde na savremeni gradić Geraki i okolinu je bio istinski divan.
Pogled sa zemljanog puta koji vodi ka tvrđavi Geraki
A što se tiče tvrđave Geraki, mesto za izgradnju je izabrano zbog izvanrednog strateškog položaja. Najviši delovi su na vrhu uzvišenja, na visini od 562 m, a sa prostora čitavog utvrđenja pruža se izvanredan pogled na okolinu, čime su se praktično lako kontrolisali putevi koji su spajali centralnu Lakoniju i istočnu obalu. Tvrđava je podignuta 1254. godine kao imitacija utvrđenja koje je podignuto u Mistri i tada su sagrađene zidine i neki od objekata unutar fortifikacije, kao i van nje.
Franački vitezovi koji su zaslužni za izgradnju utvrđenja nisu se ovde dugo zadržali i već krajem XIII veka tvrđava je prešla u ruke Vizantinaca. Od 1460. godine čitav ovaj deo su zauzele Osmanlije, ali uz par kratkih perioda njihovog odsustva u drugoj polovini XV veka i od 1685. do 1715. godine kada je tvrđava bila u posedu Mletaka.
Utvrđenje obuhvata zidine ojačane kulama, a na lokalitetu su napravljene i ogromne cisterne koje su omogućavale preživljavanje tokom dugih opsada.
Međutim, osim vojnih elemenata, fortifikacije obuhvataju i nekoliko manjih crkava, pre svega u podgrađu, pa se tako prvo nailazi na crkvu Sv. Paraskeve rimske.
Crkva Sv. Paraskeve rimske
Crkva je podignuta krajem XIII veka, a veći deo živopisa je urađen u prvoj polovini XV veka.
Crkva Sv. Paraskeve rimske
Crkva Sv. Paraskeve rimske, detalj
Na severnom zidu je naslikana Sv. Paraskeva rimska, čija je freska uokvirena poroznim elementom kod kojeg je jasno uočljiv gotski uticaj.
Crkva Sv. Paraskeve rimske, detalj
Slika elegantnih, vitkih likova ktitora koji Hristu minijaturu crkve prinose na dar vide se na zapadnom zidu.
Crkva Sv. Paraskeve rimske, detalj
I na bačvastom svodu još uvek mogu da se vide neke od divnih fresaka koje ukrašavaju ovu crkvu.
Crkva Sv. Paraskeve rimske, detalj
Odmah prekoputa ove crkve nalaze se i ostaci nekoliko kuća. Jedna od njih je originalno podignuta krajem XIII veka, a dograđena je krajem XIV i početkom XV veka, a i susedna je sagrađena u istom periodu.
Lokalitet Tvrđava Geraki
U blizini, a dalje u pravcu obilaska, nalazi se još jedna crkva i ona je posvećena Sv. Ekaterini Aleksandrijskoj.
Crkva Sv. Ekaterine Aleksandrijske
U ovu crkvu nije moglo da se uđe, ali sam provirila kroz prozor na polukružnoj apsidi, pa sam snimila šta sam mogla. Mada je crkva dosta razrušena i fali pola krova, u nekim delovima i dalje mogu da se vide ostaci zidnog slikarstva. I crkva i freske potiču iz XIV veka.
Crkva Sv. Ekaterine Aleksandrijske, detalj
Crkva Sv. Ekaterine Aleksandrijske, detalj
Odavde staza za posetioce nastavlja uzbrdo, ali čak i nešto strmije nego na početku. Zato sam pravila kratke pauze i ujedno slikala okolinu. Na sledećoj fotografiji se osim gradića Geraki u daljini, vidi i raspored prethodno pomenutih crkava.
Lokalitet Tvrđava Geraki
Usput se prolazi pored ostataka više kuća, ali mi one nisu bile previše zanimljive. S druge strane, staza vodi i pored par crkava. Razrušeni ostaci jedne od njih, crkve Sv. Dimitrija, udaljeni su od staze tek nekih desetak metara, ali je tu postojala ograda. Mada sam bila potpuno sama na lokalitetu, nisam htela da preskačem ogradu jer sam smatrala da je verovatno tu postavljena sa dobrim razlogom. Zato sam samo snimila crkvu koja je podignuta u drugoj polovini XIII veka, tj, njene ostatke koji se vide sa staze.
Ruševine crkve Sv. Dimitrija
S druge strane, ubrzo sam stigla do jedne crkve koja je bila lako pristupačna, pošto je pored same staze. U pitanju je crkva Živonosnog istočnika, ali se ona na lokalnim kartama obeležava kao crkva Zoodohos Pigi, što je zapravo grčki naziv za ovaj specifični pojam vezan za Bogorodicu.
Crkva Živonosnog istočnika
Prvo sam još sa prilazne staze mogla da se divim sjajnoj dekoraciji na spoljašnjoj strani zapadnog zida, tačnije na jednoj slepoj niši i jednom od dva ulaza u crkvu. Što se ovog zapadnog portala tiče, ako je ikada stvarno bio u funkciji, pretpostavljam da su nekad do njega vodile stepenice.
Crkva Živonosnog istočnika, detalj
U pitanju je jednobrodna crkva koja je podignuta krajem XIII veka, a jedan natpis kaže da je služila kao glavna manastirska crkva. Brod je natkriven bačvastim svodom, a apsida je okrenuta ka jugu. Za početak se u crkvu ulazi sa severne strane gde je i nadsvođena priprata.
Crkva Živonosnog istočnika, detalj
Crkva Živonosnog istočnika, detalj
Što se tiče živopisa, on je završen 1430/31. godine, a ja sam prvo krenula da snimim svod, da bih kasnije obratila pažnju na razne druge, izvanredno lepe i srazmerno dobro očuvane detalje.
Crkva Živonosnog istočnika, detalj
Crkva Živonosnog istočnika, detalj
Crkva Živonosnog istočnika, detalj
Crkva Živonosnog istočnika, detalj
Crkva Živonosnog istočnika, detalj
Crkva Živonosnog istočnika, detalj
Crkva Živonosnog istočnika, detalj
Posle posete crkvi nastavila sam dalje da se penjem, a staza je uskoro ulazila u prostor same tvrđave Geraki.
Lokalitet Tvrđava Geraki (levo je krov crkve Živonosnog istočnika)
Popevši se do prostora nekadašnje citadele, gde danas postoji jedan prostrani plato odakle se pruža izvanredan pogled na okolinu, prvo sam morala da napravim jedan selfi.
Selfi u okviru tvrđave Geraki
Tek onda sam mogla da se pozabavim istinski divnim pogledom koji ovde postoji u pravcu grada Geraki.
Pogled ka zapadu sa tvrđave Geraki
A zatim sam malo šetala po vrhu uzvišenja, snimajući delove zidina i ostataka objekata koji su podignuti unutar citadele, kao i okolinu.
Tvrđava Geraki, detalj
Tako sam snimila i susedno brdo do kojeg vodi staza, ali sam ja znala da svakako neću ići do onde bez obzira što se tamo nalaze takozvane Spoljašnje crkve. Jedna od crkava je na pola puta stazom, a par komada je na vrhu tog susednog uzvišenja. Ima i ostataka razrušenih kuća. Sve je to iz kasnog vizantijskog perioda i moguće da se tada tu nalazio manastir. Ali, koliko sam videla, to su sve samo ostaci ovih građevina, a ovo je bio jedan topao dan i meni se nije sviđala ideja da po jakom suncu hodam oko 1 km tamo i nazad da bih videla suštinski skromne ostatke srednjevekovnih građevina.
Pogled na brdo sa Spoljašnjim crkvama
Uostalom, ovde gde sam već bila imala sam zanimljivije objekte, a i divan pogled ka predelima istočno od tvrđave Geraki.
Tvrđava Geraki, detalj
Predeli istočno od tvrđave Geraki
Tvrđava Geraki, detalj
Na prethodnoj slici se vidi i deo crkve koja je podignuta unutar citadele. Radi se o crkvi Sv. Đorđa u koju se ulazi sa platoa na kojem sam napravila onaj selfi.
Crkva Sv. Đorđa
Ovo je trobrodna bazilika sa bačvastim svodovima. Prvobitno je, u XIII veku, podignuta kao dvobrodna crkva, ali su joj južni brod i priprata dodati kasnije (u XIV-XV veku), što se sasvim jasno vidi na prethodnoj slici.
Prvo se ulazi u pripratu, a odatle se ide dalje u naos.
Crkva Sv. Đorđa, detalj
Crkva Sv. Đorđa, detalj
Zidne slike koje se mogu videti u severnom i središnjem brodu potiču s početka XIV veka.
Crkva Sv. Đorđa, detalj
Crkva Sv. Đorđa, detalj
Freskama je ukrašen i ozidani ikonostas.
Crkva Sv. Đorđa, detalj
Jedan od posebno zanimljivih detalja je veoma bogato ukrašeni arkosolijum na severnom zidu koji je napravljen u vidu poroznog reljefa.
Crkva Sv. Đorđa, detalj
Izuzetno zadovoljna ovim obilaskom lokaliteta, sada sam krenula da se vraćam ka ulazu/izlazu, a usput sam još jednom slikala lokalitet i njegove brojne ruševine.
Lokalitet Tvrđava Geraki
Sada sam nastavila ka gradiću Gefira koji se nalazi na obali Mirtojskog mora (praktično deo Egejskog i Sredozemnog mora) i do tamo sam imala oko 60 km. Međutim, kako je bilo prilično vruće, a ja nisam pila dovoljno vode dok sam obilazila lokalitet Tvrđava Geraki, usput sam osetila slabost i shvatila da je to posledica dehidratacije. Zato sam napravila pauzu u selu Ajos Dimitrios Zarakos gde sam u jednoj poslastičarnici uzela kolače i kafu, ali i vodu, vodu i vodu...
Približavajući se Gefiri, sa jednog proširenja pored puta mogla sam lepo da vidim i snimim glavni razlog dolaska do ovog gradića. U pitanju je ostrvce koje se praktično sastoji od ogromne stene visoke oko 300 m na istočnoj obali Peloponeza koje je uskim nasipom spojeno sa kopnom. Na jugoistočnoj strani ostrvceta nalazi se gradić Monemvasija.
Pogled na ostrvo gde je Monemvasija
Mada sam znala šta ovde mogu da očekujem, bila sam istinski oduševljena lepotom pogleda. Zato sam stala na još jednom mestu da bih ponovo mogla da snimim ovaj fascinantan predeo.
Pogled na ostrvo gde je Monemvasija
Ja sam ovde uzela sobu u skromnom hotelu u gradiću Gefira koji je na kopnu, ali mi je jako odgovarao njegov položaj. Sa terase koja je pripadala mojoj sobi mogla sam da vidim samo delić ostrva do kojeg sam imala nameru da prošetam (na sledećoj slici levo), ali ja ovde nisam ni došla da bih sedela na terasi sobe, tako da sam se samo ostavila svoje stvari, presvukla se na brzinu i izašla napolje.
Soba s pogledom u Gefiri