Stara Grčka je kolevka Zapadnog pozorišta, a pozorište se kao pojava smatra sastavnim delom opšte kulture. Tako je bilo u Staroj Grčkoj, a tako je i dan danas svuda na svetu. Maleni amaterski istoričar kulture i civilizacije koji čuči u meni voli da se šali kako su Grci smislili pozorište samo zato što im je bilo užasavajuće dosadno, ne zato što su bili „jako fini i kulturni“. Zamislite kako je to izgledalo kada se neko rodi u porodici robovlasnika – ta osoba ne bi nikada ništa morala da radi jer bi robovi sve radili u njeno ime, školovanje je (koliko je nama poznato) trajalo kraće, a i nisu se svi obrazovali, nije bilo knjiga, muzičkih aparata, televizora, a o digitalnim aparatima svih vrsta da i ne govorim. I sad zamislite takav život svaki dan, do kraja života. Pa to je da se svisne od dosade! Morali su nešto da smisle, a to su bili pozorište, filosofija, festivali, politika, a svakako i – ratovi.
Sada, međutim, govorim o pozorištu, pa tako svojom pričom dolazim do pozorišta uopšte, gradića Argos i ostataka starog pozorišta koje je tu svojevremeno podignuto.
Stari Grci su ta svoja pozorišta gradili veoma vešto i skladno, kombinujući funkcionalnost i izvanrednu estetiku. I to važi za sva pozorišta koja su sagrađena u to vreme, a koja su uvek bila na otvorenom. U početku, u VI veku p.n.e., pozorišta su pravljena od drvene građe, ali od V veka p.n.e. kreće korišćenje kamena pri izgradnji pozorišta koja su svoj graditeljski vrhunac doživela u IV veku p.n.e.
Raspored je u najjednostavnijem obliku bio sveden: na dnu je okrugao prostor, obično prečnika 24 m, koji se nazivao „orkestar“ što bukvalno znači „mesto za ples“, a taj prostor je koristio „hor“ u značenju grupe izvođača koji su ili komentarisali radnju, ili davali uvid u nju, ili su igrali i pevali. Sa jedne strane tog prostora je „skena“ – otud „scena“ – koja je u početku služila kao mesto gde glumci mogu da se presvuku, ali je kasnije dobila oblik pravougaonog prostora sa stubovima gde se odvija radnja. Sa druge strane „orkestra“ kreću kružno ili polukružno postavljena „sedišta“ čiji su redovi podignuti na kosini prirodnog uzvišenja (vrlo retko bi se uzvišenje veštački pravilo) što je omogućavalo da se lako vidi pozornica, ali je i obezbeđivalo odličnu akustiku. Upravo je izvanredna akustika grčkih pozorišta, gde gledalac u prvom redu čuje glumce podjednako dobro kao i gledalac u poslednjem redu, nešto što i danas zadivljuje i istraživače i posetioce. Naravno, bilo je i drugih delova, ali ovo oslikava osnovni graditeljski pristup.
Oko 15 starogrčkih pozorišta se danas nalazi na Potencijalnoj listi svetske baštine koju sastavlja UNESKO. Jedno od tih pozorišta je i ono u Argosu, a savremeni gradić Argos je ovog dana bilo moje naredno odredište.
Uzgred, stari Grci su verovali da je Argos najstariji grad u Grčkoj pošto ga je osnovao neki Egipćanin, a grad se svakako i danas smatra jednim od najstarijih na svetu – bez prestanka je naseljen oko 7000 godina!!! Smatra se da su ljudi na ovom mestu počeli da žive oko 5000. godine pre nove ere.
To se danas ne vidi na prvi pogled, a ja sam kolima prošla kroz grad koji mi se činio ljupkim, došla do lokaliteta, parkirala kola i krenula peške u obilazak.
Pozorište u Argosu
Ipak, prvo da pomenem da se na uzvišenju iznad savremenog grada Argos nalazi i utvrđenje Larisa. Mada je, po legendi, u Argosu je rođen veliki heroj Persej koji je osnovao Mikenu, ovo nije bilo mesto gde se nalazio drevni grad iz mikenskog doba koji je bio podignut na nešto nižem brežuljku severno od brda Larisa, ali se vremenom starogrčki grad proširio i na ovo kamenito uzvišenje i na ravni deo južno od brda gde se danas nalaze ostaci agore. Kasnije su na Larisi Vizantinci podigli utvrđenje u XII veku, a u XIV i XV veku su se oko ovog mesta otimali Mleci i Osmanlije, pri čemu su ga Mleci držali u posedu nekoliko decenija, da bi 1463. konačno pripao Osmanlijama. 1821. godine, u okviru Grčkog rata za nezavisnost utvrđenje Larisa je konačno oslobođeno. Pa ipak, ja tamo nisam imala nameru da idem.
Mene je zanimalo pozorište u Argosu, a ono je u III veku p.n.e. uklesano u padinu brda Larisa. Istraživači pretpostavljaju da je tu moglo da stane oko 20.000 gledalaca, a gledalište ima 82 reda sedišta.
Pozorište u Argosu
I Stari Rimljani su takođe voleli pozorište i igre (i njima je bilo dosadno), pa je tako ovo pozorište u Argosu bilo renovirano, ali je njegov repertoar takođe obogaćen i gladijatorskim borbama i borbama sa divljim životinjama. Ipak, od V-VI veka nove ere, pozorište je prestalo da radi i počelo da propada.
Osim gladijatorskih borbi, Rimljani su voleli i da se kupaju, pa su tako u svim većim mestima podizali terme, tj, javna kupatila. To je bio slučaj i u Argosu i ostaci termi iz II veka nove ere danas mogu da se vide sa leve strane čim se uđe u prostor lokaliteta sa pozorištem.
Rimske terme u Argosu
Najupadljiviji i najveći deo termi koji je preživeo do današnjih dana je zid visine oko 11 m koji je napravljen od ćerpiča.
Rimske terme u Argosu
Ipak, mene su zanimali ostaci pozorišta, samo par desetina metara od rimskog zida, pa sam otišla da ih vidim.
Pozorište u Argosu
Samo središnji deo gledališta je preživeo, ali to očigledno nikome ne smeta da se i danas ovde organizuju koncerti ili šta je već bilo u pitanju.
Pozorište u Argosu
Sada sam otišla do ostataka agore sa idejom da i nju obiđem kada sam već tu. Ona se nalazi na drugoj strani savremene ulice u odnosu na lokalitet sa pozorištem.
Pogled na ostatke agore u Argosu
Pogled na pozorište u Argosu i utvrđenje Larisa sa prostora agore
Najstariji objekti u agori, poput Hola sa stubovima, podignuti su u prvoj polovini V veka p.n.e., ali se izgradnja objekata nastavila i u rimsko doba. Što se tiče Hola, danas se tu vide samo skromni ostaci, ali je nešto bolja situacija sa monumentalnom fontanom iz perioda 150-200. g. nove ere.
Ostaci agore u Argosu, detalj
Ostaci agore u Argosu, detalj
Inače, Argos je zanimljiv i u istorijsko-lingvističkom kontekstu. Naime, tu je u vreme ranog prodora Starih Rimljana poginuo epirski kralj Pir (319-272. god. p.n.e.) i to tako što mu je neka starija žena sa vrha jedne zgrade bacila crep na glavu dok se on borio sa njenim sinom. To ga je oborilo sa konja, ali i slomilo kičmu. Međutim, Pir koji se u svoje vreme smatrao za jednog od najvećih vojskovođa ikada, nije ostao u trajnom sećanju zbog uvrnutog načina na koji je završio svoj život, već zbog bitaka sa Rimljanima iz 280. i 279. g. p.n.e. Mada je Pirova vojska pobedila u tim bitkama, on je izgubio izuzetno veliki broj vojnika, pa se zato od tada sve bitke u kojima se pobedi, ali uz nesrazmerno i neprihvatljivo visoku cenu nazivaju – Pirovom pobedom.
Ali, da se vratim na ostatke agore u Argosu. Na ovom mestu mogu da se vide ostaci i raznih drugih objekata i tu postoje table koje jasno navode o čemu je reč. Mislim da bi moje ulaženje u takve detalje bilo ipak preterano. Dovoljno je da se vide fotografije.
Ostaci agore u Argosu, detalj
Ostaci agore u Argosu, detalj
Ostaci agore u Argosu, detalj
Ostaci agore u Argosu, detalj
Ipak, moram da izdvojim jedan detalj koji mi se učinio posebno zanimljiv. U pitanju je – starinska gradska kanalizacija.
Ostaci agore u Argosu, detalj
Pošto je agora podignuta u prirodnom udubljenju u podnožju brda Larisa, što se lepo vidi na prethodnoj fotografiji, kišnica se obično upravo tu slivala i skupljala. Da bi se uopšte i podigle bilo kakve građevine na ovakvom mestu, bilo je neophodno da se ta voda nekuda odvede. Prva odvodna cev je bila postavljena u VI veku p.n.e., ali je ona zamenjena sa tri paralelne u IV veku p.n.e. Pošto su ove cevi bile pokrivene, to je omogućavalo proširivanje javnog prostora i preko njih.
Ostaci agore u Argosu, detalj
Posle posete agori u Argosu, ponovo sam sela u kola i prebacila sam se do ostataka drevnog Tirinta koji se nalaze u neposrednoj blizini puta ka Nafpliju. Kada se pogledaju ti ostaci ruševina sa puta, moglo bi da se pomisli da arheološki lokalitet u Tirintu i nije bogzna šta, ali to je samo na prvi pogled. Naime, zajedno sa Mikenom, zbog svog značaja, Mikenski akropolj u Tirintu je takođe upisan na UNESKO-ovu Listu svetske baštine. Oba grada predstavljaju najvažnije centre mikenske civilizacije i kulture.
Mikenski akropolj u Tirintu
Zidine Tirinta su podignute u sred argolidske ravnice u XIII veku p.n.e., u periodu Bronzanog doba, i one se smatraju remek-delom drevnog vojnog graditeljstva. Nalaze se oko 20 km južno od Mikene na malom uzvišenju, a nazivaju se „mikenskim akropoljem“ jednostavno zato što potiču iz istog perioda, perioda mikenske civilizacije, mada je po legendi Tirint osnovan pre Mikene.
Kao i u slučaju Mikene, tako su i ovde Kiklopi vodili glavnu reč tokom izgradnje zidina u koje su ugrađivali još veće komade stena nego u slučaju Mikene. Te zidine koje se ovde mogu videti, a koje su debele do 8 m, visoke i do 13 m i čiji je obim oko 750 m, toliko su impresivne da oduzimaju dah. Stari Grci su smatrali da su ih podigli Kiklopi, jednostavno jer se pre nekoliko hiljada godina smatralo da je nemoguće da ljudi mogu tako nešto da sagrade i da to mogu da izvedu samo bića poput jednookih džinova. To je sasvim razuman zaključan od strane Starih Grka. Pogledajte sledeću fotografiju: ja sam visoka 1,80 m, a neke od kamenih gromada koje su korišćene u izgradnji, ne nužno na slici, imaju dimenzije 3,5 x 1,5 m!
Mikenski akropolj u Tirintu
Vezane za Tirint su i legende o Heraklu, najvećem grčkom junaku. On je bio polu-bog (otac mu je bio bog Zevs), a očuh mu je bio Amfitrion, kralj Tirinta. Osim toga, zbog ubistva svoje dece, Herakle je morao da služi Euristeju, još jednom kralju Tirinta, i da izvrši čuvenih 12 zadataka upravo živeći u Tirintu. Inače, i Amfitrion i Euristej su bili unuci Perseja, a mi bi rekli da su bili i braća od strica. A što se tiče Herakla, čak su i neki Stari Grci tvrdili da on nije živeo u Tirintu, nego u Argosu, 8,5 severozapadno, ali to i nije mnogo bitno.
Ono što je za mene bitno jeste da sam ja lepo prošetala oko zidina i po sred njih i ta šetnja mi je prijala.
Mikenski akropolj u Tirintu
Mikenski akropolj u Tirintu
Ja sam utvrđenju prišla sa zapadne strane, a tu negde na sredini postoje stepenice koje vode ka jednoj od zadnjih kapija. Dok sam se približavala stepenicama, uočila sam jednu ženu koja se spuštala i koja je odlično poslužila kao referentni objekat da se bolje vidi razmera zidina Tirinta.
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
Popevši se stepenicama ušla sam u jedan elipsasti i niži deo utvrđenja u kojem se vide ostaci objekata koji su se koristili u vojne, religiozne, ekonomske i servisne svrhe.
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
A onda sam došla i do prostora glavne kapije odakle je jedan uzan prolaz vodio naviše prema Palati. Na sledećoj slici se lepo vidi i debljina zidina u Tirintu.
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
Ovaj deo zida je bio i mesto gde je nekada postojao i toranj, a tu se nalazi i niša koja je relativno skoro restaurirana.
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
Međutim, ovaj prolaz koji je vodio od glavne kapije, koja je po definiciji bila najverovatnije mesto upada neprijatelja, služio je i kao zamka za napadače, jer bi oni u ovako uskom prolazu bili laka meta za branioce sa obe strane prolaza.
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
Kada sam se popela do prostora Palate, prvo sam uživala u divnom pogledu na argolidsku ravnicu i Argoliski zaliv.
Pogled sa Mikenskog akropolja u Tirintu
Na vrhu akropolja se danas mogu videti samo osnove objekata koji su ovde bili podignuti i poneki zanimljiv detalj. Ali, meni je pažnju privuklo nešto što nema veze sa Starim Grcima.
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
Bio je to jedan divan leptir – lastin repak (Papilio machaon).
Lastin repak
Što se tiče ostataka starog Tirinta, mogla sam samo tu malo da prošetam i pre svega uživam u divnom danu i pogledu na ruševine i okolinu.
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
Mikenski akropolj u Tirintu i okolina
Odavde se i mnogo bolje video donji deo nekadašnjeg tornja, a tu je bila i ona restaurirana niša.
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
Zatim sam prešla na zapadnu stranu Palate jer sam odatle planirala da napustim čitavo utvrđenje. Ipak, prvo sam primetila jednu lepu pticu grabljivicu koja je nešto dalje stajala na savremenoj metalnoj ogradi i osmatrala okolinu. U pitanju je bio mišar (Buteo buteo).
Mišar
A onda sam sa visine pogledala i stepenice kojima sam planirala da se spustim i napustim utvrđenje. Ovde ima 80 stepenica i one u luku vode ka jednoj od zadnjih kapija. I ovde je bila ideja da se potencijalni napadači dovedu u veoma loš položaj, a da branioci imaju kontrolu nad njima.
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
Pre nego što sam krenula da se spuštam stepenicama, morala sam da se još jednom slikam, što mi je posebno bilo inspirativno, ali i lako zbog obilja kamenih blokova na koje sam mogla da stavim svoj foto-aparat.
Poziranje u okviru zidina u Tirintu
A onda sam se spustila stepenicama, pa posle i pogledala ka vrhu.
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
Ulaz, odnosno, izlaz (u mom slučaju) iz okvira utvrđenja je bio ne manje impresivan, u smislu da je vodio kroz srazmerno dug i uzan prolaz. Očigledno u doba kada je Tirint bio na vrhuncu ovde nije bilo lako da se ratuje i napada.
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
A tek kada se izađe, vidi se kako je taj prolaz zapravo izgleda.
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
Sada sam stazom koja vodi duž zapadnih zidina utvrđenja krenula nazad ka parkingu i kolima.
Mikenski akropolj u Tirintu, detalj
Posle posete Tirintu, prebacila sam se do Nafplija, gde sam imala rezervisanu sobu u jednom hotelu u centru grada.
U Nafpliju sam bila jednom prilikom par godina ranije, ali vrlo kratko, samo da bih prespavala. Kada sam tom prilikom stigla u gradić, bila sam očarana njegovim starim delom. Sećam se da sam ustala vrlo rano narednog jutra, samo da bih mogla malo da prošetam po njegovim slikovitim ulicama pre nastavka putovanja. Ovaj put sam rešila da to ispravim. Čak sam predvidela i čitav jedan „slobodan dan“.
Ali, zbog one slabosti koja me je na kratko obuzela ovog dana, po smeštaju u sobu, prvo sam otišla na ručak u jedan riblji restoran koji mi je preporučila jedna ljubazna žena sa recepcije hotela. Restoran nije bio daleko i to mi je bilo jako važno, a nudio je sve što je potrebno – caciki, grilovanu svežu ribu i lokalno pivo.
Ručak u Nafpliju
Ručak u Nafpliju
Ručak u Nafpliju
Posle lepog ručka, vratila sam se u sobu i malo dremala da bih krenula sa tim „pravim“ odmorom i oporavkom.