Kiša koja je često padala u toku noći nastavila je da pada i prepodne, pa je onaj izlet bio otkazan, mada ja apsolutno nisam imala snage ni za šta. Odvukla sam se do trpezarije u vreme doručka, ali sam tu samo pila čaj i pojela malo hleba, ne zato što sam imala problema sa želucem, već jednostavno nisam imala nikakav apetit. Osim toga, često sam morala da jurim do toaleta, a pošto sam bila sva iscrpljena, pre podne sam uglavnom provela ležeći u sobi.
Povratak brzim brodom za Leticiju je bio u 3 popodne, a ja sam se pakovala tako što bih prilikom povratka do kreveta iz čestih poseta toaletu svaki put po jednu stvar stavila u ranac. Jednostavno nisam imala snage da se odjednom spakujem.
Već negde oko 2 popodne smo krenuli čamcem (u isto vreme su se u Leticiju vraćale i Džesika i jedna mlada Nemica s kojom smo samo povremeno pričali u okviru smeštaja), a ja sam mladića koji je bio zadužen za prevoz zamolila da mi prenese veliki ranac do čamca, a i da ga iznese kada dođemo do pristaništa u Puertu Narinju. Čekajući na brzi brod, sela sam na neke stepenice, jer nisam mogla da stojim na nogama.
Kada je brzi čamac stigao, zamolila sam posadu da odmah uđem jer mi nije bilo dobro, pa sam im samo pokazala koji je moj ranac.
Svi vodiči i informacije na internetu navode da u Amazoniju treba doći sa gotovinom, jer je problematično plaćanje karticama, a i promena novca i vađenje iz bankomata. To je za mene sada bila sjajna stvar, jer sam imala dovoljno novca da mogu da plaćam sve te usluge nošenja mog ranca. Tako je bilo i kada sam stigla u Leticiju, gde su čekali vozači tuk-tukova, a ja sam mogla samo da pokažem svoj ranac i odvučem se do prevoza.
Pre toga sam se pozdravila sa Džesikom i još jednom joj se izvinila na buđenju i zahvalila na pomoći.
Za divno čudo, tokom putovanja do Leticije nisam morala da idem u toalet i ne znam šta bi bilo da me je „poteralo“. Valjda je to sve u glavi, a i popila sam nekoliko kapsula aktivnog uglja. Čak sam u jednom trenutku uspela da napravim još jednu fotografiju Amazona „za rastanak“.
Amazon
U Leticiji sam već imala rezervaciju sobe, pa sam po ostavljanju stvari i malo odmaranja, otišla i da nešto pojedem jer mi je bilo jasno da moram da jedem i da nije normalno da čitav dan provedem sa dve šolje čaja. Ali, želela sam i dalje da jedem nekakvu supu, a toga barem u Kolumbiji ima. Na svu sreću je bio i jedan lokalni restoran tek par desetina metra od pansiona u kojem sam odsedala.
Restoran u Leticiji
Osim supe, uzela sam i nekakvu lepinju sa sirom i to je bilo ukusno, ali sam ja samo malo pojela, jer i dalje nisam imala apetit.
Večera u Leticiji
Večera u Leticiji
Noć sam provela srazmerno mirno (samo sam jednom morala da idem u toalet), tako da sam sa puno nade ustala i popela se na vrh pansiona gde sam doručkovala. To je bilo lepo i zato što sam sa visine mogla da pogledam Leticiju koju sam nešto kasnije napuštala avionom za Bogotu.
Mesto za doručak u Leticiji
Leticija s visine
Let za Bogotu je kretao ujutru i ja sam se do aerodroma prebacila taksijem. Problemi sa crevima su se povremeno pojavljivali, ali na aerodromu ima dovoljno toaleta, tako da nisam imala većih problema. Pred ukrcavanje u avion sam se čak i slikala i zaključila da izgledam mnogo, mnogo, mnogo bolje nego što sam se osećala. Ipak, ni tokom leta avionom nisam imala problema.
Napuštam Leticiju i vraćam se za Bogotu
U Bogoti sam zatekla požare koji su u to vreme goreli po okolnim visovima, ali sam se smestila i u dobrom hotelu u dobrom delu grada. Pošto nisam znala kako će moji problemi da se dalje odvijaju, bilo mi je bitno da hotel ima svoj restoran i da ima rum-servis.
Požari iznad Bogote
Hotelska soba s pogledom
Hotel sam rezervisala za dve noći sa namerom da se tu dobro odmorim. Bilo mi je jasno da sam negde, nekako zakačila neku bakteriju i da mi je to napravilo probleme sa crevima koji su i dalje trajali, mada ne onako intenzivno kao prve noći. Posledica toga je bila izuzetna slabost, ali mi je problem pravio i suv kašalj čiji se intenzitet povremeno čak i povećavao, a to me je dodatno iscrpljivalo.
Zato sam po smeštanju samo sišla u restoran da bih ponovo jela supu, jer mi se činilo da mi to najviše prija.
Ručak u Bogoti
Uzgred, kad sam se vratila u Beograd probala sam da napravim ovu supu i uspela sam, mada sam morala da improvizujem. Meni je bila veoma ukusna, a evo i recepta.
Supa Ahijako poslužena u tanjiru koji sam sama napravila
SUPA AHIJAKO
- 1 komad pilećih grudi
- 2 l vode
- 2 sveža klipa kukuruza isečena na po 3-4 komada
- 2 komada belog krompira
- 2 komada roze krompira
- 1 batat ili komad bundeve (u nedostatku krompira sa Anda)
- 1 velika šargarepa
- 1 manji crni luk
- 1 kocka pileće supe
- 2 čena belog luka
- 2 kašike seckanog lišća od korijandera
- 1 kašika suvog lišća od origana
- 1 kašika suvog lišća od nane
- kisela pavlaka
- kaperi
- so i biber po ukusu
Staviti u veliki lonac piletinu, kukuruz, krupno isečeni crni luk i šargarepu, lišće korijandera, beli luk, so i biber. Preliti vodom i dovesti do ključanja, pa ubaciti kocku pileće supe. Pustiti da se kuva na srednjoj vatri oko 35 minuta, da piletina postane mekana.
Izvaditi piletinu i odvojiti meso od kostiju i kožice, i iscepkati ga na komade. U supi se koristi samo čisto belo meso. U ostatak supe dodati krompir isečen na komade, suvi origano i nanu, pa nastaviti sa kuvanjem.
Kada je krompir kuvan, vratiti piletinu u supu. Služi se sa kiselom pavlakom i kaperima.
A što se tiče mog boravka u Bogoti, ostatak dana sam uglavnom provela ležeći i spavajući, a na kraju mi se činilo i da sam se dosta stabilizovala.
Međutim, narednog dana sam se probudila sa takvim osećajem iscrpljenosti da sam jedva uspevala da stojim na nogama. Posle puno „pregovara“ sa samom sobom, spustila sam se do hotelske sale za doručak i samo pojela malo voća, jer mi je telo tražilo tako nešto. Čak sam pokušala i da izađem iz hotela sa namerom da odem do jedne samoposluge udaljene 50-ak metara, ali sam posle par koraka shvatila da nisam sigurna da bih to uspela.
Užasnuta svojim stanjem, vratila sam se laganim hodom do sobe. Ovo nikako nije bilo dobro i prvo nisam znala šta da radim, ali sam se onda setila da imam putno osiguranje pa sam krenula da istražujem kako to u stvari funkcioniše, pošto nikada ranije nisam imala potrebu za tako nečim.
Ovo putovanje u Kolumbiju je u stvari bilo izuzetno čudno za moje pojmove. Osim same Kolumbije i mojih doživljaja vezanih za zemlju i ljude, ništa drugo nije funkcionisalo kako treba.
Avionsku kartu sam „kupila“ u novembru, a u deset dana pred put sam saznala da je nemam, jer iz nekog razloga avio-kompanija nije preuzela novac od moje banke (preko kartice). To što mi je avio-karta poslala mejl, potvrdila rezervaciju i poželela mi srećan put nije značilo ništa, jer nisam dobila samu elektronsku kartu. To što me je banka obavestila da su mi skinuli pare sa računa takođe ništa nije značilo jer su pare ostale negde sa strane „rezervisane“, ali neupotrebljive. Dakle, morala sam da kupujem novu kartu (koju sam čak našla po nižoj ceni) i da pišem reklamaciju banci da mi pare oslobodi.
Kada sam već doletela do Bogote, prtljag nije stigao istim avionom, pa su mi rekli da će stići narednog dana. Nije. Stigao je tek posle dva dana, a u međuvremenu me je zbog stresa i lošeg spavanja uhvatilo nešto poput prehlade.
I mali kompjuter koji nosim na putovanja je počeo da mi pravi probleme (u pitanju su bili neki kontakti), tako da sam izbegavala da ga koristim jer nisam znala da li će u nekom trenutku skroz prestati da radi, a bio mi je potreban.
Knjigu-vodič za Kolumbiju sam takođe naručila preko interneta dovoljno vremena pre puta. Trebalo je da stigne za maksimalno 2 nedelje, a nije stigao ni posle četiri. Pisala sam kompaniji i oni su mi odmah vratili pare. Onda je vodič ipak stigao, pa sam morala da vraćam pare, ali ni to nije išlo glatko i podrazumevalo je par aktivnosti, uključujući i posetu banci.
Po dolasku u Kolumbiju, kartica koju koristim kada putujem je radila, ali nisam dobijala nikakve informacije preko SMS poruka, što je značilo da nemam uvid ni u stanje, ni ako bi mi eventualno neko ukrao karticu ili podatke i počeo da troši sredstva. Kako se ispostavilo, razlog za to je bio taj da nisam imala roming. Ja sam problem prijavila svom mobilnom operateru (putem mejla) i onda smo se skoro dve sedmice dopisivali, a njihova (beskorisna) tehnička služba mi je davala uputstva po principu „isključite-uključite“. To ništa nije funkcionisalo, a moram da naglasim da se ja čak i relativno dobro razumem u tehničke stvari za osobu moje generacije i kojoj to nije struka. Roming mi do kraja boravka u Kolumbiji nije proradio, a to mi je na kraju bilo bitno i da bih mogla da kupujem preko interneta (sledi objašnjenje).
Za sada sam htela da pozovem kontakt-centar svog osiguravajućeg društva, ali su oni imali samo fiksni telefon u Beogradu, a meni roming nije radio. Zato sam kontaktirala jednu drugaricu koja je izverzirana za takve stvari, pa ih je ona pozvala i dala im moj mejl, tako da sam sa lekarima u Beogradu koji rade za to osiguravajuće društvo na kraju komunicirala na taj način.
Prijavila sam im kakvu vrstu problema imam i onda su oni krenuli sa organizovanjem viđanja sa lekarom. Ispostavilo se da je postojala mogućnost da lekar dođe u moju hotelsku sobu, što je bilo izvanredno jer ja i dalje nisam imala snage da stojim, a kamoli da idem po Bogoti i tražim lekare. Morala sam malo duže da čekam, a u međuvremenu sam čak osetila i potrebu da nešto pojedem.
Zato sam naručila preko rum-servisa jedan lep seviće. Nije bio peruanski, ali je bio izvanredan, a ja sam bila srećna da sam uopšte i poželela da nešto jedem, jer je to po pravilu kod mene dobar znak.
Seviće u hotelskoj sobi
Posle nekoliko sati doktorka je došla, pregledala me i zaključak je bio kao što sam i pretpostavljala – unela sam nešto u svoj organizam bilo putem vode ili hrane i to je napravilo problem. Ostali parametri su mi bili dobri i ona mi je prepisala šta narednog dana da kupim u apoteci.
To se sve već dešavalo uveče, a ja sam se do tada osećala ipak neznatno bolje nego pre podne, ali sam ipak rano otišla na spavanje. Ujutru nisam bila poletna, ali sam se osećala značajno bolje nego prethodnog dana. Dovoljno da sam mogla normalno, mada sporo, da se spustim na doručak, a kasnije sam otišla i do obližnje apoteke i počela da pijem probiotike i neki preparat za vraćanje elektrolita u organizam.
Kako je vreme odmicalo, osećala sam se sve bolje. Nisam bila kao što obično jesam, ali sam prvo oko ručka malo prošetala po okolini, a onda sam počela i da pravim planove za nastavak putovanja. Ja sam u Kolumbiju došla sa namerom da tu boravim mesec dana, tako da je bilo još puno mesta koja sam planirala da posetim. Zbog dešavanja oko mojih creva, morala sam da promenim planove i pravac obilazaka, pa sam sada gledala kako da se narednog dana avionom prebacim u Medeljin sa idejom da i tamo mogu da sve radim lagano i da sebi dam vremena da se dodatno odmorim i oporavim.
Kasnije popodne sam se čak osećala dovoljno dobro, da sam odlučila da odem u obilazak. Želela sam da vidim poslednji objekat u Bogoti koji mi je preostao iz grupe radova poznatog francusko-kolumbijskog arhitekte Rohelija Salmone (1927-2007) koja se nalazi na Uneskovoj Potencijalnoj listi svetske baštine.
Ovo je bio jednostavan poduhvat, pozvala sam Uber, a njihovo vozilo me je pokupilo ispred hotela i odvezlo na željeno mesto. Tamo sam prošetala pola sata, pa sam se na isti način vratila u hotel. Bilo mi je potrebno i da napravim probu i vidim koliko realno mogu da se pokrećem. Bila sam zadovoljna.
A što se tiče ovog objekta, u pitanju je blok stambenih zgrada El Parke (Residencias El Parque) koje su sagrađene u periodu od 1965-1970.
Stambene zgrade El Parke
Stambene zgrade El Parke
Do sada sam već bila prilično dobro „upoznata“ sa graditeljskim stilom Rohelija Salmone, ali mi je ipak bilo drago da sam ovde došla.
Stambene zgrade El Parke
Stambene zgrade El Parke
Stambene zgrade El Parke
Zgrade su podignute na obodu istorijskog centra Bogote i u blizini brda Monserat, ali odmah do njih, na padini, postoji i jedan lep park. Međutim, ono što je meni ovde bilo posebno zanimljivo jeste da su one podignute odmah do arene za borbu sa bikovima iz 1931. godine. Borba sa bikovima je par godina bila zabranjena u Bogoti, ali je to 2017. godine vraćeno na staro.
Arena za borbu sa bikovima u Bogoti
Što se tiče parka, u pitanju je Park nezavisnosti (Parque de la Independencia) koji je jedan od najstarijih u gradu i on je osnovan 1910. godine.
Staza koja vodi od Stambenih zgrada El Parke prema središtu Parka nezavisnosti
Pogled iz parka prema Stambenim zgradama El Parke
U parku postoji više spomenika i zanimljivih objekata. Ja sam prošla pored spomenika Nikoli Koperniku, a nedaleko sam videla i Kiosk svetlosti (Quiosco de la Luz) koji je ovde napravljen kao identična reprodukcija objekta podignutog u Versaju za Mariju Antoanetu.
Spomenik Nikoli Koperniku
Kiosk svetlosti
Takođe sam prošla i pored spomenika Simonu Bolivaru na konju. Koliko sam shvatila, ovaj spomenik je tek relativno skoro ovde prebačen sa nekog drugog mesta.
Spomenik Simonu Bolivaru na konju
U okviru ovog popularnog parka ili njegovoj neposrednoj blizini nalaze se i značajne nacionalne institucije kulture poput Narodne biblioteke (Biblioteca Nacional), Muzeja savremene umetnosti u Bogoti (Museo del Arte Moderno de Bogotá), Oblasnog planetarijuma (Planetario Distrital) i Narodnog muzeja Kolumbije (Museo Nacional de Colombia).
Mene više ništa od toga nije zanimalo i želela sam da se vratim u hotel, a za tako nešto sam još malo prošetala da bih došla do jedne od glavnih ulica. Tako sam prošla i pored arene za borbu sa bikovima, ali i došla do Narodnog muzeja.
Stambene zgrade El Parke i arena za borbu sa bikovima
Stambene zgrade El Parke i arena za borbu sa bikovima
Narodni muzej Kolumbije
Čak sam se osećala dovoljno dobro da sam se razmišljala o tome da se autobusom vratim do hotela. Ipak sam odustala i sačekala Uber.
Bogota, detalj
Umesto da narednog dana idem u agenciju da kupim avionsku kartu za Medeljin, ponovo sam se probudila bez trunke snage. Nastavila sam da ležim tog dana, a popodne sam donela odluku – vraćam se kući i to više od dve nedelje pre planiranog povratka. A evo šta sam uspela da posetim tokom ovog kratkog boravka:
Naravno, i dalje je postojao taj problem da mi roming nije radio, što je značilo da ne mogu sama da kupim kartu onlajn, jer mi se prilikom kupovine šalje SMS poruka sa šifrom radi bezbednosti, ali ja takve poruke nisam mogla da dobijem. Ovo mi je bilo užasno kao spoznaja jer to svakome može da se desi, u bilo kom trenutku i bilo gde. I nikakvo „isključi-uključi“ koje savetuje tehnička podrška ne pomaže. Mi se danas svi gotovo u potpunosti oslanjamo na svoje aparate i savremenu tehnologiju i kada to radi, zaista je sve divno i lako. Ali, kada ne radi, onda smo u velikom problemu.
Tako sam ja sledećeg prepodneva organizovala sa svojim bratancem Nikolom da mi on u Beogradu kupi kartu onlajn, s tim da je ja dobijem na svoj mejl u Bogoti, a popodne sam već poletela nazad. Uzgred, mobilni telefon mi je sasvim dobro radio i imala sam roming i u Panama sitiju i u Istanbulu preko kojih sam letela.
Dan kasnije sam bila u Beogradu i u svom stanu i mada sam žalila što nisam bolje obišla Kolumbiju, imajući u vidu okolnosti, bila sam izuzetno srećna da sam kod kuće.
Da li sam zažalila što sam uopšte otišla na put kada je sve od samog početka išlo traljavo? Apsolutno ne. Ni najmanje. Kolumbija je izuzetno lepa zemlja, a videla sam samo tako malo. Osim toga, iskustvo iz Amazonije, bez obzira što je glavni problem tamo nastao, bilo je toliko čarobno, da sam osećala izuzetnu ushićenost čak i kada sam nekoliko sedmica kasnije pisala ove priče.
Kad sam već kod priča, da kažem da sam prilično detaljno opisala svoje probleme, ne zato da bih nekome ogadila putovanja ili nekog obeshrabrila, već da bih pokazala da je i to sve deo putovanja – i onih koja nas vode u druge, daleke zemlje, i našeg putovanja kroz sam život. I tu moramo da naučimo kako da se suočimo sa problemima, kako da učimo iz iskustva i kako da idemo dalje.
A Kolumbija...? Pa ona će valjda da me čeka i dočeka širom raširenih ruku kad god odlučim da je sledeći put posetim.