Ujutru sam se probudila relativno rano i u stvari sam dosta dobro spavala, osim što me je povremeno budio moj sopstveni kašalj koji nikako nije hteo da prođe. Obukla sam se na brzinu i izašla na travnjak koji je pripadao „hotelu“, a praktično bio obala Amazona. Tu sam naišla na gomilu različitih vrsta ptica. Neke su bile na travnjaku, neke u krošnjama, neke su bile u jatu ili u paru, a neke same, neke su bile manje, neke veće, a ja sam bila oduševljena!
Južni vivak (Vanellus chilensis)
Crvenoleđa oropendola (Psarocolius angustifrons)
Grupa glatkokljunih anija (Crotophaga ani)
Glatkokljuni ani (Crotophaga ani)
Popić zeba kestenjastog trbuha, mužjak (Sporophila castaneiventris)
Popić zeba kestenjastog trbuha, ženka levo i mužjak desno (Sporophila castaneiventris)
Belooka aratinga (Psittacara leucophthalmus)
Žutoglava karakara (Milvago chimachima)
Onda sam došla do reke i tu je sve delovalo spokojno i mirno.
Amazon u rano jutro
Ali, kao što to često biva, stvari na prvi pogled mogu i da varaju. Tako sam uočila jednog neotropskog vranca (Phalacrocorax brasilianus) koji je povremeno iščezavao ispod površine vode, što znači da je lovio ribu. Dakle, dok je spolja sve delovalo spokojno, u vodi se odvijala borba na život i smrt. Bukvalno.
Neotropski vranac
Posle uživanja u mirnom početku dana i fotografisanju ptica, otišla sam na doručak, a tamo, na jednom drvetu u blizini terase, videla sam još jednu divnu vrstu ptica – crvenoglavog kardinala (Paroaria gularis).
Crvenoglavi kardinal
Posle doručka sam otišla da uzmem gumene čizme zajedno sa izuzetno simpatičnim ljudima sa kojima sam prethodnog dana stigla iz Leticije u Puerto Narinjo, pa se ispostavilo da odsedamo u istom smeštaju i da se dobro slažemo, pa još hoćemo i da idemo na iste izlete. To su bili Džesika iz Engleske, Đakomo, Italijan koji živi u Parizu, i Felipe, Kolumbijac koji živi u Holandiji. Oni su svi bili znatno mlađi od mene, ali barem ja nisam bila previše svesna razlike u godinama, jer smo se dosta šalili i prijatno čavrljali.
A što se tiče gumenih čizama, one su apsolutno neophodne kada se ide u šetnju po amazonskoj prašumi. Nikakva druga obuća ne bi bila dobra. To će se kasnije videti na nekim snimcima.
Za sada je svako od nas izabrao broj koji mu odgovara, pošto po pravilu ovdašnji hoteli i pansioni svojim gostima iznajmljuju gumene čizme, jer ih posetioci obično nemaju. Doduše, prethodnog dana sam videla par ljudi koji su se prevezli istim brzim čamcem iz Leticije kao i ja da su nosili sa sobom duboke gumene čizme.
Već sam u prethodnom nastavku pomenula da se Puerto Narinjo nalazi na ulazu u jedan rukavac Amazona na koji može da se gleda i kao produženo ušće jedne manje reke, Loretojako. Naš smeštaj je bio oko 2 km uzvodno od Puerta Narinja i taj deo vodotoka spojen je ušćem reke Loretojako i sa par „jezera“ koja sam ovog dana posetila popodne, pa ću o tome više pisati kasnije.
Za sada, pošto smo svi navukli čizme, otišli smo do manjeg drvenog čamca kojim smo krenuli na izlet. Prvo smo se spustili prema Puertu Narinju i glavnom toku Amazona.
Levo i u sredini, gde je plutajuća vegetacija, je glavni tok Amazona, desno se vidi voda drugačijeg sastava i to je taj rukavac koji vodi do ušća reke Loretojako i „jezera“, a desno je pristanište u Puertu Narinju
Ja sam ponovo bila oduševljena da plovim Amazonom.
Plovidba Amazonom
Amazon
Uskoro smo se približili drugoj, desnoj, obali Amazona, a tu je već bio – Peru.
Dolazak u Peru
Naime, ovog prepodneva smo krenuli na izlet, u šetnju kroz prašumu i posetu lokalnom naselju, i to upravo u Peruu. Tehnički gledano, i dalje nisam došla do „kopna“ u Peruu, već sam ponovo išla na ostrvo koje se zove Kakao, ali... Amazonija je sva isprepletana rekama, vodotokovima, vodenim proširenjima koja ovde zovu jezerima, tako da svako parče zemlje lako može da se posmatra i kao ostrvo. U svakom slučaju, mi smo išli do sela koje se zove San Antonia (de Kakao).
Po iskrcavanju smo se našli sa lokalnim vodičem i uskoro smo krenuli u šetnju. U početku smo pratili stazu kroz šumu.
Staza kroz šumu na ostrvu Kakao
Vodič se povremeno zaustavljao da bi nam skrenuo pažnju na neke zanimljive detalje, poput termitnjaka na drvetu, koji je malo otvorio da bi se videli njegovi stanovnici.
Termitnjak na drvetu
Termiti
Vrlo brzo je staza izgubila svoju formu, pa smo se više provlačili kroz srazmerno gustu vegetaciju koja je imala različite forme.
Šetnja po ostrvu Kakao
Šetnja po ostrvu Kakao
Ovde nam je vodič rekao da postoji neki primerak kapibare koji je prilično odomaćen, pa je čak i pokušavao da ga dozove, ali nažalost nismo uspeli da ga vidimo.
Međutim, uskoro smo došli do jedne barice u kojoj je rastao impresivni amazonski ili džinovski lokvanj (Victoria amazonica).
Amazonski ili džinovski lokvanj
Amazonski ili džinovski lokvanj
Amazonski ili džinovski lokvanj
U pitanju je druga po veličini vrsta lokvanja iz porodice * Nymphaeaceae*. Prirodno raste u Gvajani i Amazoniji. Njeni ogromni listovi mogu da dostignu prečnik od čak 3 metra i vrlo su čvrsti i izdržljivi, a mogu da nastave da plutaju čak i pod velikim opterećenjem. Ipak, meni nije ni padalo na pamet da li bi neki list izdržao moju težinu, ako bih stala na njega, već sam samo prinela ruku, više da bi se videla razmera, mada ovi listovi ovde nisu imali maksimalni prečnik.
Amazonski ili džinovski lokvanj
Amazonski ili džinovski lokvanj
Amazonski ili džinovski lokvanj
Amazonski ili džinovski lokvanj
Kako sam čitala, cvetovi amazonskog ili džinovskog lokvanja su beli kada se tek otvore, a druge noći postaju ružičasti. Poput listova, i cvetovi su veliki i znaju da imaju prečnik od 40 cm. Ja ovom prilikom nisam videla nijedan ružičasti cvet, ali su beli cvetovi bili istinski divni.
Amazonski ili džinovski lokvanj
Amazonski ili džinovski lokvanj
Ali, ovde pored ove bare, bilo je i drugih zanimljivih detalja. Na primer, jedan insekt grančica koji pripada redu Phasmatodea. Slika je malo mutna, ali se insekt ipak vrlo dobro vidi.
Insekt grančica
Pored bare smo takođe videli i biljku naranhilju koju u Kolumbiji zovu „lulo“ (Solanum quitoense).
Naranhilja ili lulo
Plodovi ove biljke predstavljaju voće koje se, kada je zrelo, može jesti direktno ili se od njega mogu praviti sokovi.
Plodovi naranhilje ili luloa
Ipak, meni je ovde bilo zanimljivo da i dalje snimam listove amazonskog ili džinovskog lokvanja koji se bore za svoje mesto pod suncem.
Amazonski ili džinovski lokvanj
Amazonski ili džinovski lokvanj
Posle kraće pauze kod bare, nastavili smo dalje da idemo prašumom. To nije uvek bilo lako i bila sam jako srećna što sam uzela one gumene čizme. Već sam rekla da su čizme apsolutno neizostavni deo šetnje po Amazoniji.
Osim toga, posetioci moraju da se pripreme na prilično neprijatne uslove – bilo je vruće, a vlažnost vazduha je bila beskonačna. To se jasno vidi na meni koja sam oblivena znojem, a i naočare su mi zamagljene.
Neobavezna šetnja po Amazoniji
Iza mene se na prethodnoj fotografiji vide primerci biljke iz reda Heliconia kojem pripada oko 200 vrsta biljaka, a sve su tropske. Zbirno se zovu helikonije (heliconias).
Ali one nisu bile jedine zanimljivosti koje smo usput videli. Tu su bile i malene pečurke, ali i ptičice.
Snežno bele pečurke u Amazoniji
Prugasta muharka (Myiodynastes maculatus)
U ovom delu su, međutim, verovatno najzanimljiviji bili mravi krojači iz roda Atta.
Maleni mravi i veliki komadi listova
Ali, oni su još zanimljiviji kada se vide u video-formatu.
Nedaleko smo ponovo ugledali termitnjak na drvetu, ali su se ovde lepo videli i njihovi tuneli koje grade bilo po tlu ili po stablima. Ovi koji se vide na sledećoj fotografiji vode do njihovog gnezda.
Termitnjak na drvetu
Kada već pominjem drveće, evo dve zanimljive vrste. Jedno je seiba ili kapok, a zovu ga i svileno-pamučno drvo (Ceiba pentandra). Ja sam ovo drvo više puta pominjala u okviru svojih putopisa, ali je ono uvek impresivno. Između ostalog i zato što može da naraste do visine od oko 73 m, prečnik stabla mu ide do 3 m, a takođe ima i impresivne potporne korenove. Ovom prilikom sam se slikala baš kod tih potpornih korenova i ove fotografije daju predstavu o veličini jedne prosečne seibe.
Poziranje sa seibom
Poziranje sa seibom
Za razliku od seibe koja prirodno raste na nekoliko kontinenata, ovde sam videla i jedno zanimljivo drvo koje je endemsko u Amazoniji, a to je kapirona (Calycophyllum spruceanum).
Drveće kapirona
I ono može da bude dosta visoko, do 30 m, ali je jedna od njegovih glavnih odlika – sjajna, zelena kora. S druge strane, drvo se redovno „ljušti“, pre svega da bi se na taj način otarasilo lišajeva, gljivica i sl, a svakako jednom do dva puta godišnje u potpunosti odbacuje gornji sloj kore, pa se onda pojavljuje novi. Inače, drvo raste vrlo brzo i smatra se da već za osam godina dostiže dovoljnu zrelost da može da se seče i koristi za industrijske svrhe.
Kapirona
Kod ovog drveća smo već napustili one blatnjave delove i sada smo se kretali jednom širokom stazom u potrazi za važnim stanovnikom ovog područja.
Staza na ostrvu Kakao
U pitanju je smeđogrli troprsti lenjivac (Bradypus variegatus). Ali, to je bilo lakše zamisliti nego uraditi jer ih nije baš lako uočiti. Doduše, naš vodič je svakako znao gde ovi lenjivci obično borave, tako da nas je odveo do 3-4 mesta, ali je to u početku bilo dosta obeshrabrujuće.
Smeđogrli troprsti lenjivac
Doduše, jednog od njih sam uspela da snimim tako da su mu se videla po tri prsta, tačnije po tri kandže, koliko ima na svakom udu, a to se onda ponovilo kod još jednog. Ali, nikako nisu hteli da nas pogledaju i uglavnom su nam bili okrenuti zadnjicom.
Smeđogrli troprsti lenjivac
Smeđogrli troprsti lenjivac
A onda se situacija malo popravila u moju korist, pa sam čak uspela da snimim jednog kako jede.
Smeđogrli troprsti lenjivac
A onda sam verovatno zbog puno truda i strpljenja koje sam uložila u pokušaje da ih snimim dobila i nagradu u vidu lenjivca koji se okrenuo baš u mom pravcu. Štaviše, uspela sam da ga tako snimim i foto-aparatom i video-kamerom, pri čemu sam u video-verziji dobila i bonus.
Smeđogrli troprsti lenjivac
Na video-snimku može da se čuje i nekakva testera ili šta već, a to je značilo i da smo blizu ljudskog naselja. Ipak, do njega smo otišli malo okolo-naokolo, a usput smo videli i jedan drveni most kojim smo se kasnije vratili iz pravca San Antonija.
U blizini naselja San Antonio na ostrvu Kakao
San Antonio je malo naselje na ostrvu Kakao i tu je bilo predviđeno da ručamo. Često se ističe da je ovo starosedelačka zajednica, ali tu ima toliko savremenih elemenata, da mu dođe gotovo svejedno da li tu žive istinski starosedeoci ili se neko prošle godine doselio iz Lime. Da bi se posetile „prave“ starosedelačke zajednice, treba ići dublje u prašumu i postoje izleti od nekoliko dana hoda koji omogućavaju tako nešto. Na stranu to da li bih želela da nekoliko dana hodam po onakvom blatu koje sam ovde viđala i da mi je vruće i da se znojim koliko je to ovde bio slučaj, ja zapravo uopšte nemam želju da idem da vidim te ljude koji žive daleko od „civilizacije“. Na neviđeno, izrazito ih poštujem, ali smatram da oni ne predstavljaju zoološki vrt koji turisti treba da obilaze. Neka ti ljudi mirno nastave da žive na način na koji žele, a to je onaj na koji su navikli i koji ne podrazumeva radoznale posetioce.
U svakom slučaju, San Antonio de Kakao uopšte nije takva vrsta „starosedelačke zajednice“.
San Antonio de Kakao, detalj
San Antonio de Kakao, detalj
San Antonio de Kakao, detalj
Na prethodnoj fotografiji je nekakva crkva, a na sledećoj fotografiji treba obratiti pažnju na bandere sa uličnim osvetljenjem.
San Antonio de Kakao, detalj
San Antonio de Kakao, detalj
Kada smo stigli u centar, ja sam tu kupila jedno pravo peruansko pivo. Doduše, na kraju mi je bilo previše, ali je makar bilo hladno.
Peruansko pivo u San Antoniju de Kakao
Zatim smo otišli u lokalni restoran gde je bio predviđen ručak. Prvo sam malo prošetala po restoranu.
Restoran u San Antoniju de Kakao
Restoran u San Antoniju de Kakao
Samo da pomenem da se ovde obavezno izuvaju one blatnjave čizme, pa je otud pod ovako čist kao što se vidi na prethodnoj fotografiji.
Ručak je bio standardan turistički – supa, tamale i rečna riba sa dodacima. Ja rečnu ribu nisam snimila, ali sve ostalo može da se vidi na sledećim slikama.
Ručak u San Antoniju de Kakao
Ručak u San Antoniju de Kakao
Ručak u San Antoniju de Kakao
Posle smo još malo prošetali po naselju, a onda krenuli da se vraćamo prema obali Amazona.
San Antonio de Kakao, detalj
San Antonio de Kakao, detalj
Još dok smo bili u naselju uočila sam jednog veoma zanimljivog stanovnika – egzotični crvenorepi vilinski konjic (Erythemis peruviana).
Crvenorepi vilinski konjic
Tako smo došli i do onog drvenog mosta koji smo sada prešli i prateći neke šire staze nastavili ka čamcu koji nas je čekao. Ipak, uz malo sreće, snimila sam ovde još jednu lepu pticu, čiji sam primerak već videla tog jutra na kolumbijskoj strani. Očigledno ove ptice ima dosta duž Amazona.
Most u blizini naselja San Antonio na ostrvu Kakao
Žutoglava karakara (Milvago chimachima)
Pristanište na ostrvu Kakao u Peruu
Bila sam izrazito zadovoljna, srećna i opuštena. Moj boravak u Amazoniji se odvijao veoma dobro, čak nisam osećala ni previše zaostalih posledica one prehlade koja me je mučila, a činilo mi se i da manje kašljem. I dalje sam bila pre svega oduševljena idejom da plovim Amazonom.
U čamcu na Amazonu
A ogromni, moćni Amazon se pokazivao u svom najboljem izdanju. Srazmerno mirne vode ove velike reke sada su delovale poput ogledala, a izvanredni utisak se nije kvario čak ni kada bi se jasno videla blatnjava voda reke.
Amazon
Amazon
Evo i video-snimka da bi se videlo koliko je to velika reka.
U jednom trenutku je mladić koji je vozio čamac ugasio motor i tada smo uz puno strpljenja uspeli da vidimo rečne delfine koji su plivali blizu nas.
U međuvremenu su se oblaci stalno pomerali, tako da je jedan deo obale bio obasjan suncem i mi smo se vratili do svog smeštaja po suvom vremenu.
Obala Amazona
Ali, to suvo vreme nije dugo potrajalo i uskoro je počela da lije kiša. To je dovelo u pitanje naš popodnevni izlet, ali nije tu moglo ništa da se uradi, tako da sam se opustila i mirno posmatrala i snimala kako kiša pada.
Pljusak u Amazoniji
Utisak je još jači kada se vidi i čuje (!) video-snimak.
Pošto u video-snimku nisam uspela dobro da približim površinu reke, sledi i fotografija koja prikazuje koliko kiše pada.
Pljusak u Amazoniji
Kada se kiša malo smirila, neko je ugledao veoma zanimljivu malenu životinju koja je u blizini na jednom drvetu jela neko voće. Bilo je teško da se snimi, jer se životinjica stalno pomerala, ali zato je dovoljno dugo boravila u okolini da sam mogla da napravim više fotografija. U pitanju je crnoleđi tamarin (Leontocebus nigricollis).
Crnoleđi tamarin
Crnoleđi tamarin
Crnoleđi tamarin
Uskoro je kiša sasvim prestala, a mi smo imali dovoljno vremena da odemo na izlet. Bilo je to jedno od mojih najčarobnijih iskustava u životu.