Švajcarska 2024, 4. deo (Cirih, Šafhauzen, Štajn am Rajn)
Ponovo sam jako lepo spavala i opušteno se budila popivši kafu u krevetu i pojevši neko pecivo koje sam kupila prethodno veče. Volim kada lagano ulazim u dan.
Ipak, planirala sam izlet vozom za ovaj dan, pa nije imalo smisla ni da se mnogo razvlačim, tako da sam se u nekom trenutku spremila i krenula.
Najjednostavniji i najdirektniji put do stanice je vodio mostom za pešake preko reke Limat u Cirihu, a kako je prethodnog dana napadao sneg, tako su prizori bili veoma lepi.
Kada sam stigla na železničku stanicu i kupila kartu, bila sam pomalo iznenađena jer su vozovi masovno kasnili. To je sigurno bilo zbog snega koji je intenzivno padao prethodnog dana i noći, ali s druge strane to su bila kašnjenja od 3 do 13 minuta. Dakle zanemarivo. U mojoj zemlji bi se smatralo da su takvi vozovi tačni „k’o Švajcarci“. Naime, poznato je da su Švajcarci tačni, a to i ima smisla pošto su poznati i po proizvodnji satova. Ne znam šta je uticalo na šta – ljudi na satove ili obrnuto – tek činjenica je da su švajcarski satovi među najpoznatijim, najcenjenijim i najpouzdanijim na svetu.
Štaviše, moj današnji izlet me je prvo vodio u gradić Šafhauzen u kojem se nalazi jedna od najpoznatijih kompanija za proizvodnju satova.
Međutim, svaki put kada sam se tokom pravljenja planova za ovo putovanje susretala sa nazivom gradića Šafhauzen, slatko bih se u sebi iskikotala jer me je on neizbežno podsećao na jednu od mojih omiljenih filmskih komedija koju sam već pominjala u svojim pričama sa putovanja (videti: https://www.svudapodji.com/azurna-obala-4/). U tom filmu se pojavljuje i lik „lekara“ koji se lažno zove „Emil Šafhauzen“. Sigurna sam da su autori filma sve izvrtali naglavačke i dobro se zabavljali i dok su smišljali imena likova i nazive mesta.
U realnom životu je mesto Šafhauzen sasvim ozbiljna pojava. Osim što se tu prave veoma dobri satovi, to je jedan stari grad podignut na severnoj obali Rajne, prepun divnih građevina, a takođe je i glavni grad istoimenog kantona koji je ujedno i najseverniji kanton u Švajcarskoj.
Ali, glavni razlog zašto ovde treba da se dođe je vezan za reku Rajnu koja protiče kroz savremeni grad i koja par kilometara dalje pravi izuzetno lepe vodopade. Upravo je postojanje tih vodopada i značajno za sam razvoj grada. Naime, kako je bilo nemoguće da plovila bezbedno prođu vodopade, bilo je potrebno da se putovanja i transport roba prekinu na jednom mestu, pa nastave par kilometara dalje, a to je ujedno stvaralo potrebu i za postojanjem ljudskog naselja.
Mada postoji mogućnost i da se lokalnim vozom iz Ciriha dođe baš do mesta Nojhauzen am Rajnfal gde se formalno govoreći vodopadi nalaze, a to mu dođe kao susedno naselje u odnosu na veći Šafhauzen, ja sam ipak odlučila da odem direktno do većeg grada, tamo prvo malo prošetam, pa tek onda odem do vodopada koristeći upravo lokalni voz.
Usput sam se divila predelima pokrivenim snegom. Mada je voz prolazio kroz srazmerno ravničarske predele, a ne između visokih planina po kojima je Švajcarska poznata, to ni najmanje nije kvarilo utisak.
Takođe u nastavku teksta je data i karta na kojoj se vidi kuda sam sve išla tokom ovog svog boravka u Švajcarskoj krajem novembra 2024. godine.
Nadomak Šafhauzena pruga visoko prelazi preko Rajne, ali kada se voz približi Nojhauzenu, onda je bolje da se sedi na desnoj strani vagona, jer se pruža apsolutno divan pogled na vodopade koje sam pomenula. Nešto više o samim vodopadima ću reći malo kasnije.
Stigavši u Šafhausen, prvo sam na železničkoj stanici pokupila neke sveže podatke u vezi sa redom vožnje, a onda sam krenula u šetnju. A glavne ulice su veoma blizu stanice.
Od samog početka sam nailazila na zgrade divno islikanih pročelja na kojima su se isticali i erkeri.
Nešto dalje sam videla i toranj Švabentor, ali osim što sam ga slikala, nisam išla do njega, već sam krenula na suprotnu stranu prema samom centru.
Tu sam prvo došla do dugačkog približno pravougaonog trga Fronvagplac na kojem se nalaze čak dve česme. Činilo se da sneg i hladnoća ništa ne smetaju ni vodi, ni cveću.
Odavde sam krenula jednom od glavnih ulica koja vodi ka istoku, Fodergase, koja je i sama po sebi lepa, ali se u njoj nalazi i posebno impresivna „Vitezova kuća“ ili Haus zum Ritter.
Ona je u vreme moje posete imala građevinske skele po sebi, ali je pročelje po kojem je poznata ipak lepo moglo da se vidi. Originalne slike koje su urađene na njenom pročelju danas se nalaze u muzeju, a ove koje se vide su oslikane 1943. godine.
Ali, ni ostale kuće u ovoj ulici nisu loše, a na kraju se ponovo nailazi na omanji trg sa fontanom.
Sada sam se malo zavukla u neke ulice, ali nisam imala puno da šetam. Centar Šafhauzena je jedan mali prostor tako da lako mogu da se vide neke od najzanimljivijih građevina. Jedna od njih je i saborna crkva Svi Sveti, ali sam njoj prišla sa strane Gradske biblioteke.
Crkva je podignuta u XI veku kao bazilika u romanskom stilu, za potrebe tadašnjeg benediktinskog manastira. U XVI veku, tokom Reformacije, manastir je ukinut, a crkva je postala druga važna crkva u gradu Šafhauzenu.
Unutrašnjost crkve je veoma lepa, jednostavna, ali elegantna, a na par mesta mogu da se vide zanimljivi detalji, poput zidne slike u blizini prezviterijuma.
U okviru kompleksa kojem pripada crkva, nalazi se i veoma lep kloster, kao i muzej. Kloster sam posetila, a muzej ne.
Na ovom putovanju me je više zanimalo da šetam i posmatram ulice, predele i građevine spolja, a tek bih tu i tamo ušla u neku crkvu. Muzeje sam u potpunosti preskočila. Potrebno mi je da budem posebno inspirisana za njih.
A što se tiče objekata koje sam posmatrala spolja, kada sam se malo odmakla otišavši ulicom koja se neznatno penje, imala sam mnogo bolji pogled, ako ne na čitavu crkvu, a ono makar na njen toranj. (Uzgred, bela zgrada koja se vidi sa desne strane nema nikakve veze sa crkvom.)
U neposrednoj blizini crkve Svi Sveti se nalazi i Vladina zgrada iz XVII veka koja ima i zanimljive fasade, ali i lep stepenasti zabat.
Sada sam prošetala i do Reformatske crkve Sv. Jovana. U stvari sam ja već prošla pored nje kada sam hodala ulicom Fodergase, ali sam je tek sada posetila.
Izgradnja romaničke crkve je započela oko 1000. godine, ali je ta građevina zamenjena novom, u gotskom stilu, u XIV veku. Crkva je vremenom imala i dograđivanja i izvesne izmene.
Iz ove crkve sam se uputila u pravcu još jednog zanimljivog objekta u gradu, a to je utvrđenje Munot iz XVI veka.
Utvrđenje je bilo deo gradskih fortifikacija, a posebno se ističe donžon kula okrugle osnove. Moram da priznam da me je mrzelo da se penjem do onde, jer sam imala i druge planove za danas i morala sam da vodim računa o vremenu. S druge strane, sa utvrđenja se pruža veoma lep pogled. Možda to uradim neki drugi put.
Razmišljala sam se da li da odem negde na neku kafu i eventualno kolače, ali je pred kraj šetnje po Šafhauzenu počelo da se pojavljuje malo plavog neba, pa sam odlučila da ne pravim nikakvu pauzu za kafu u samom gradiću, već da odem do vodopada na Rajni.
Bila je to odlična ideja, jer su se vremenske prilike srazmerno brzo menjale. Uhvatila sam lokalni voz u Šafhauzenu i prebacila se nešto dalje do stanice Nojhauzen Rajnfal. Odatle se prilično strmom ulicom spušta prema reci, ali to nije problem jer postoje brojne table koje pokazuju kuda treba da se ide.
Kada sam stigla do obale reke, bilo je tek malih ostataka plavog neba i sunčanih zraka, taman da napravim više lepih fotografija, a onda je već počeo da provejava sneg. Nije mi ni najmanje smetalo.
Vodopadi na Rajni su najveći i najmoćniji vodopadi u kontinentalnoj Evropi. Njihova spektakularnost, jer je sve to istinski upečatljivo, dolazi ne zbog visine, koja je tek nešto preko 20 m, već reka koja je na ovom mestu široka 150 m donosi veliku količinu vode. Pogotovo je to slučaj u vreme visokih voda (otprilike u julu).
Ipak, ja ni najmanje nisam bila razočarana situacijom krajem novembra. Štaviše, bila sam istinski oduševljena i to sam iskazivala samoj sebi kroz fotografisanje. Prošetala sam malo stazom sa stepenicama koja služi kao vidikovac i koja se pruža duž desne obale reke, a posle sam bila spremna da pređem i na levu obalu.
Kao što može da se primeti, na drugoj obali Rajne, na steni koja se tu diže nalazi se i zamak Laufen ili Šlos Laufen u kojem se danas nalazi restoran, a može malo i da se obiđe. Nemački naziv je bitan zbog omanje železničke stanice koja tu postoji, a koja takođe može da se koristi da bi posetilac došao do vodopada ili otišao dalje (kao što je bio slučaj kod mene).
U delu gde reka već dolazi do svog donjeg nivoa, postoje dve stene, a na vrhu jedne se vidi i platforma sa zastavom. Tu u vreme sezone može i da se dođe, jer postoje izletnički čamci koji posetioce prebacuju sa jedne obale na drugu, ali voze i do ove stene gde može da se popne do platforme.
Pre nego što se pričom prebacim na drugu stranu reke, evo i video-zapisa koji dobro ilustruje kako to sve izgleda uživo:
Na drugu stranu svakako može da se pređe i preko železničko-pešačkog mosta koji je mogao da se vidi na nekoliko prethodnih slika, a koji se nalazi nedaleko, uzvodno od vodopada. Za početak je najjednostavnije da se posetilac popne strmom pešačkom stazom/stepenicama koje vode od staze sa platformama na desnoj obali reke, pa se dalje ide stazom u pravcu mosta.
Prednost posete vodopadima u kasnu jesen ili u zimu je ta da nema lišća koje ometa dobar pogled.
Kada se dođe do mosta, postoje pešačke staze na obe strane, a ja sam se odlučila da idem onom koja je sa strane vodopada.
Sišavši sa mosta, pratila sam stazu koja me je dovela do ulaza u zamak.
U dvorištu zamka su se postavljali štandovi za božićni vašar, a mene nije zanimalo ni to, niti poseta restoranu. Želela sam da se spustim do vodopada, a za to je dovoljno da se prate strelice u okviru zamka, jer one vode do lifta koji je tu napravljen za te svrhe. Svakako da može i peške da se spusti, ali je meni ovako bilo lakše i brže.
Za razliku od desne obale Rajne gde se do svih vidikovaca može slobodno doći, ovde je potrebno da se plati ulaz, jer je par mesta sa dobrim pogledom napravljeno baš da bi se živopisno uživalo u vodopadima, što mislim da će se videti i na mojim sledećim fotografijama. Inače, karte se kupuju na obližnjem automatu.
I ovde nemam puno toga da kažem i mislim da fotografije vrlo lepo ilustruju i same vodopade, i kako to izgleda zimi, a i nivo mog oduševljenja lepotom prizora. Ovo poslednje se ogleda kroz broj sličnih fotografija, ali svaka od njih je meni draga jer ili prikazuje vodopade iz nešto drugačijeg ugla, ili se na njima vidi neki meni posebno zanimljiv detalj. A tu je i jedan selfi.
Jedino bih mogla da dodam da je u međuvremenu krenula vejavica. Bio je to sitan, ali ipak prilično intenzivan sneg. Ipak, uspela sam da napravim i nekoliko video-snimaka koje sam objedinila u kratak zapis sa leve obale Rajne. Na njemu se vide ne samo moćni vodopadi, već i koliko veje sneg, a i kako su postavljene platforme na ovoj strani reke gde se čini da čovek može gotovo rukom da dotakne reku.
Kada sam završila sa obilaskom svega što sam ovde želela, popela sam se stazom do obližnje lokalne železničke stanice – Šlos Laufen am Rajnfal. Moguće je da se do ove stanice može doći iz Ciriha i vratiti tamo (to nisam istraživala), ali sam ja odavde hvatala voz za Šafhauzen jer sam imala još planova za obilaženje u ovom delu Švajcarske.
Tako sam se prebacila do mesta Štajn am Rajn, tj, Štajm na Rajni. Ovo je maleno mesto, ali ima spektakularno lep centar. Mada može da se govori o nekoliko ulica u starom gradu, mislim da je sve nekako koncentrisano na glavnom trgu i ulici koja od njega vodi ka jednom starom tornju koji je očigledno nekada stajao na ulazu u utvrđeni grad. Doduše, vodič koji sam koristila pominje i muzej u okviru manastira, ali on je bio zatvoren, a i nisam sigurna da sam ovom prilikom bila zainteresovana za obilaženje muzeja. Takođe se pominje i zamak na vrhu brda, ali sam njega u par navrata snimila iz podnožja i to je bilo to.
Ali, samo središte starog grada je toliko izuzetno slikovito da je sasvim dovoljno da opravda dolazak do ovde, čak i ako možda nekom posetiocu nije skroz uz put.