Mauricijus 2014, 1. deo

Nije teško da čovek poželi da ode na Mauricijus – tropsko ostrvo u sred Indijskog okeana. Dovoljno. Ipak, ja sam tamo otišla da bih se nekako oporavila i došla k sebi.

Sve je nekako krenulo loše u mom životu 2010. godine sa raznim baš mojim ličnim problemima, zdravlje, ljubav,... Ajde, posao je bio u redu, da se ne žalim baš previše. Onda je mama na svoje hronične bolesti imala dodatne velike zdravstvene probleme, lomljenje kostiju, dve operacije, oporavak,... Onda su tati postavili dijagnozu – Alchajmer, sa svim što ide uz to... Onda se brat neočekivano i gotovo preko noći razveo i mada ja ne živim ni sa kim od njih, kako smo mi jedna vezana porodica to je bio dodatni šok za sve nas... I onda, na jesen 2013. godine, gotovo preko noći, toliko iznenada da ne uspevamo da nađemo pomoć, tata počinje da više ne ustaje iz kreveta (sa svim što to donosi), mama ima svoje poodmakle godine i hronične zdravstvene probleme i mada se trudi, ja sam ta koja ih svakodnevno obilazim po par puta, pomažem i radim sve što je potrebno. U isto to vreme, brat doživi saobraćajnu nesreću vozeći motor u kojoj je slomio nogu, pa je bio u bolnici dok mu nogu nisu operisali (mada se u to vreme zabavljao sa svojom sadašnjom suprugom, ja sam i dalje bila dosta uključena u čitavu priču oko njega i išla sam u bolnicu svaki dan). Onda je tata umro, a ubrzo posle sahrane je i mama dobila grozno zapaljenje pluća, pa su se čak lekari brinuli da nije tuberkuloza. Nije bila, na svu sreću, ali se ja tačno sećam trenutka kada sam mamu sa svim najnovijim lekovima i podmirenu ostavila kod njene kuće, došla svojoj kući, sela za svoj radni sto, oslonila glavu na ruke i rekla: „Ja ne mogu više!“ Univerzum i moje telo su me čuli i u roku od par dana ljubazno izašli u susret, tako da sam dobila jednu od najgorih prehlada u životu i tri nedelje sam bila primorana da mirujem, bila sam potpuno iscrpljena, nisam mogla da prestanem da kašljem, a noću sam spavala sedeći u svom krevetu jer sam tako ipak manje kašljala.

Uzgred, ovo pričam takođe i da neko ne pomisli kako je meni baš uvek sve med i mleko. Ja sam imala puno sreće u životu, na čemu sam zahvalna svim višim instancama, ali kao i svi i ja prolazim kroz svoja iskušenja i nosim svoj krst.

Bilo kako bilo, kada sam konačno krenula da se oporavljam od svoje prehlade, počnem da pričam sa Snežom šta ćemo i kako ćemo u januaru 2014. (za one koji je već nisu „upoznali“, to je moja drugarica sa kojom često putujem i koja se povremeno pominje u mojim pričama sa putovanja). Pošto se ovo dešavalo krajem novembra, imale smo veoma malo vremena za pripremu, ali smo se odlučile za mirno „letovanje“, pa je nekako bez previše komplikacija izbor pao na Mauricijus.

Pre puta sam sa Markom, svojim bivšim trenerom, pričala i žalila sam mu se na svoje nedavno iskustvo kukajući mu kako sam, eto, prošla kroz grozan period i da mi se desilo puno loših stvari, da sam užasno umorna i iscrpljena, i da mi je ZAISTA potreban dobar, dobar odmor i oporavak, pa tako idem na Mauricijus, a on mi jednostavno kaže: „I šta? Niste mogli da smislite da idete u Vrujce ili Vrnjačku banju, nego baš na Mauricijus?“ Razvalila sam se od smeha na njegovu iskrenu spontanost. A i nije da nije bio u pravu. Međutim, karte su već bile kupljene, hotel uplaćen i eto, krenusmo Sneža i ja u trope na samom početku januara 2014. godine.

Letele smo preko Pariza i imale veoma dobru vezu, tako da smo predveče krenule iz Beograda, a već narednog dana smo rano popodne bile na Mauricijusu. Gledajući na vremenske zone, Mauricijus je 3 sata ispred srednjoevropskog vremena, tako da je u većem delu Evrope još uvek bilo pre podne.

Ja sam od kuće krenula sa ostacima prehlade i oni su povremeno izbijali na površinu. Na samom početku putovanja sam se osećala grozno, bila sam teška i umorna, povremeno sa skroz zapušenom glavom, a povremeno uz kašalj. Kako je bila zima, u Evropi je mrak padao rano, a ja sam imala utisak kao da je već duboko noć, dok sam ja umorna i nenaspavana.

Tokom leta od Pariza do Mauricijusa nisam imala jake simptome prehlade, ali je spavanje išlo sa prekidima, a bilo mi je i po malo tesno. Ipak, pošto je u pitanju let od 11 sati, uspela sam da skrpim nekoliko sati kakvog takvog sna.

Na aerodromu na Mauricijusu koji se nalazi na krajnjem jugoistoku ostrva dočekalo nas je 30 stepeni i dosta vlage. Ipak, bila sam spremna, pošto sam se slojevito obukla, tako da sam lako mogla da se prilagodim za prelaz u vrućinu.

Ispred međunarodnog aerodroma na Mauricijusu

Od aerodroma smo uzele taksi do hotela i to je bilo dobro rešenje, jer nam je čak i taksijem bilo potrebno preko sat vremena da stignemo. Prvi utisci kada smo ušle u dvorište hotela, dok smo čekale da dobijemo ključeve od sobe, bili su iznenađujući. Naime, sve je izgledalo znatno bolje uživo nego preko sajta i to je bilo neobično. Najčešće se slike ulepšaju ili se slika pod nekim neuobičajenim, a privlačnim uglovima. Bilo kako bilo, mi smo dobile lepu sobu, pa smo mogle da se presvučemo na brzinu u propisnu letnju odeću, a onda smo otišle u hotelski restoran da popijemo kafu kako bi se malo opustile i počele da navikavamo na novi prostor, novu temperaturu i nove utiske.

Pogled na unutrašnje dvorište hotela sa terase naše sobe

Pošto je soba bila poput nekakvog apartmana, imale smo i malu kuhinju sa frižiderom i električnim čajnikom, zaključile smo da bi bilo dobro da odemo u nabavku do obližnje samoposluge, pre svega po vodu, instant kafu i mleko. Sneža je u to vreme pušila, pa joj je jako prijalo da na prostranoj terasi naše sobe može da puši dok pije kafu, a da nikome ne smeta.

Kada smo izašle iz hotela videle smo da u okolini našeg hotela ima dosta velikih privatnih vila i delovalo je da one pre svega služe da bi se u njima iznajmljivali apartmani, ali je moj utisak bio da je dosta toga bilo pusto u vreme našeg boravka na Mauricijusu. U svakom slučaju, ubrzo smo našle samoposlugu, kupile šta smo htele, potrpale u male rančiće, a onda se uputile do plaže. Ulica u kojoj je samoposluga ide paralelno za plažom, tako da je bilo potrebno samo da nađemo stazu kojom smo posle par desetina metara došle do peščane plaže Tru-o-Biš (Trou-aux-Biches).

Tru-o-Biš

U hotelu su nam već rekli da je prethodnih dana preko Mauricijusa prošao nekakav ciklon, ali da su njegovi ostaci još uvek bili prisutni. To se ovom prilikom ogledalo u jačini vetra, kao i malo povećanim talasima. Ipak, temperatura je bila savršena za plažu.

Dok palme njišu grane...

Prva stvar koju smo uradile kada smo stigle do plaže bila je da se izujemo i da dalje nastavimo bose. Takođe, Sneža je iskoristila situaciju, pa je odmah uletela u vodu i malo se brčnula, ali je meni više prijalo da to već kasno popodne u suvoj garderobi samo šetam. Plaža, duga oko 1,5 km bila je sva od belog peska koji je povremeno bio fin i mekan kao da je u pitanju brašno, tako da mi je ta šetnja veoma prijala. Doduše, ja nikada nisam hodala po brašnu, ali to mi je bila asocijacija. Sačekala sam svoju drugaricu da završi sa kupanjem, pa smo šetnju nastavile zajedno.

Sve plaže na Mauricijusu su javne, ali na nekima hoteli koji su sagrađeni pored plaže imaju pravo da tu postave svoje ležaljke i suncobrane.

Plaža Tru-o-Biš

Plaža Tru-o-Biš

Kao što sam rekla, plaža je relativno dosta dugačka, a mi smo ovo popodne otišle skoro do samog kraja. Kada smo se okrenule da se vraćamo još bolje su se videle posledice ciklona koji je prethodnih dana tu prošao – plaža je sva bila prekrivena grančicama i tankim iskidanim lišćem palmi.

Plaža Tru-o-Biš posle ciklona

Međutim, ono što je posebno bilo impresivno bilo je nebo. Ja sam i na samom početku šetnje bila svesna toga, ali kako smo se vraćale niz plažu koja se nalazi na zapadnoj obali ostrva, tako sam mogla direktno da uživam u prizorima koje je u kombinaciji sa mnoštvom oblaka iznad horizonta pravilo Sunce koje se spremalo da zađe.

Nebo kada smo stigle na plažu

Nebo u toku šetnje

Detalj sa plaže Tru-o-Biš

Nebo viđeno sa plaže Tru-o-Biš

Nebo viđeno sa plaže Tru-o-Biš

Mi smo u hotelu imale polu-pansion, tako da smo se u neka doba vratile tamo da bismo večerale, a posle toga smo krenule da malo prošetamo po kraju. Kako se ispostavilo, ovde baš i nema zanimljivih mesta da se predveče šeta, a imala sam utisak i da to ljudi ne praktikuju. Uglavnom je sve bilo mračno i poprilično pusto. Zato se nismo dugo zadržale, već smo se vratile u hotel i relativno ubrzo legle da spavamo.

Ja sam se te noći divno naspavala i odmorila, ali moja drugarica i ne baš. Zato smo otišle zajedno na doručak, a onda sam ja otišla na plažu, a ona je ostala u sobi da se još odmori. Uostalom, ona i znatno više od mene voli da ujutru duže spava. Pre odlaska na plažu sam ipak još jednom slikala dvorište hotela i to je bilo to što se tiče fotografisanja ovog dana, jer nisam htela da sa sobom na plažu nosim bilo kakve aparate, pošto sam išla sama i želela sam da mogu da budem opuštena.

Pogled na unutrašnje dvorište hotela sa terase naše sobe

Plaža Tru-o-Biš je od našeg hotela bila udaljena tek par minuta, a da bih došla do mesta koje se meni posebno dopadalo na toj plaži bilo mi je potrebno čitavih 5 minuta hoda. To mi, naravno, ni najmanje nije smetalo. Štaviše, ja sam bila ta koja sam birala hotel, svakako u dogovoru sa Snežom, ali znam da sam joj rekla da uopšte nije bitno da uzmemo hotel na samoj obali. S jedne strane, ti hoteli na samoj obali su po pravilu uvek skuplji od hotela iste kategorije koji nisu na plaži, a s druge strane imala sam iskustva sa Sejšela gde sam svojevremeno bila u hotelu na samoj obali koji je imao divnu plažu od belog peska, a ipak se ja tu nijednom nisam okupala. Razlog za to je bio da je plićak bio prepun korala i da se ne bismo povredili prilikom ulaska, u hotelu su nam tada rekli da treba da na nogama imamo plastične sandale. Nema šanse da bih ja sa plastičnim sandalama išla da plivam! Srećom, tom prilikom sam bila u maloj grupi u kojoj je jedan par iznajmio kola za čitav period boravka, a kako smo se divno slagali oni su bili veoma radi da u svoja iznajmljena kola prime par nas „pešaka“, pa smo tako svi zajedno svaki dan išli na neku drugu plažu i to je bilo svakako sjajno.

Ali da se ja vratim na Mauricijus. Plaža Tru-o-Biš se inače zove po jednom selu koje se nalazi na severozapadu Mauricijusa. Kada sam došla na plažu i našla fino mesto u hladovini gde sam mogla da stavim svoj peškir, ostavila sam tu svoje stvari i odmah se zaletela u vodu. Bilo je to divno iskustvo i ja sam bila oduševljena i presrećna. Mislila sam da mi uopšte ne bi smetalo ni kada se u naredne dve sedmice nikuda ne bih mrdnula odatle.

Mada je duvao vetar i voda bila blago ustalasana kada sam stigla, vremenom se površina smirila, a samim tim se i pesak u plićaku slegao tako da je voda bila jako bistra. Takođe, kako se sunce lagano podizalo, boje su bile sve lepše – plavo nebo prošarano oblacima, tirkizna boja vode, a ja ispod divnih zelenih palmi.

Plan mi je originalno bio da na plaži ostanem samo malo, ali kako je sve bilo divno, a ja imala odlično mesto u senci ispod palmi (bilo mi je bitno da ne budem direktno na suncu, jer sam bila skroz bela), ostala sam tu duže od planiranog.

Pre nego što je sunčeva svetlost postala previše jaka za mene, otišla sam u šetnju po plaži. Bilo je još uvek relativno rano i na plaži nije bilo puno ljudi, a kada sam uz put sam naišla na jednog, kako će se ispostaviti, Italijana, on mi se javio sa „Buon giorno!“, pa sam mu i ja otpozdravila. Kasnije, dok sam sedela ispod palme, on je tu ponovo prolazio, pa mi je onda prišao, jer je zaključio da znam italijanski. I tako je krenula priča. Zvao se Luiđi i kako je već u penziji tu je došao na šest meseci. Od proleća do jeseni živi u svom stanu u Rimu, a drugu polovinu godine provodi na Mauricijusu. I tako već nekoliko godina. Kao i svi Italijani, pogotovo starije generacije, i on je imao gotovo kao instinkt da ženama deli komplimente, ali je u svemu tome bio sasvim prijatan i pristojan. A ovoj ženi s kojom je sada pričao bilo je pre svega zanimljivo da ima priliku da malo čavrlja na italijanskom. Onda me je na kraju, kada je krenuo, poljubio u obraz sa obrazloženjem da im je „takav običaj“ u Italiji. Nisam baš sigurna, ali nije smetalo.

Kada je podne već prošlo, a senka palmi više nije bila dovoljno velika da bi me štitila od jakog tropskog sunca, spakovala sam se i vratila do hotela. Sneža i ja smo malo prošetale po okolini i otišle na ručak, a posle na fino popodnevno odmaranje u sobi. Ja kod kuće gotovo nikada ne spavam popodne, ali kada sam na moru onda to redovno praktikujem, jer em na taj način izbegavam najjače sunce kada može lako da se izgori, em time još više naglašavam iskustvo pravog odmora.

Kasnije popodne sam ponovo otišla na plažu, ali sada boje nisu bile baš tako lepe kao ranije tog dana. Ipak, to me ni najmanje nije sprečavalo da uživam u vodi i plivanju.

Verica Ristic

Rođena sam i živim u Srbiji. Po profesiji sam slobodni prevodilac za engleski jezik, ali govorim i druge jezike (to JAKO pomaže na putovanjima). Zahvalna sam Univerzumu na svemu.

Beograd, Srbija

Prijavi se besplatno za Svuda pođi - priče sa putovanja

ili se prijavi preko RSS-a uz Feedly!