Letovanje u Turskoj, 2010-2013. (Oludeniz, Fetije, planina Babadag)
Godina 2010. u svetu je počela sa pandemijom ptičijeg gripa. U mom životu, početak ove godine je bio obeležen sa dve prehlade i jednim gripom između – hoću da kažem tri odvojene epizode kašljanja, kijanja, zapušenog nosa, pri čemu sam tokom druge epizode imala i povišenu temperaturu. Za oporavak sam samoj sebi „prepisala“ odlazak na put (Maroko) i to je svakako bilo dobro i prijalo mi (videti: https://www.svudapodji.com/maroko-1/).
Ali, kako je godina odmicala različiti problemi su i dalje postojali u mom životu: razne komplikovane bolesti mojih roditelja, što se odražavalo na mene kao na primarnu osobu koja je o njima vodila računa, a usput sam se i zaljubila, što je bilo divno dok sam imala osećaj da lebdim ili da sam ispunjena ružičastim iskricama prilepljena za plafon, ali se završilo krahom koji sam emotivno doživela kao da sam u punom trku naletela na betonski zid. Sve u svemu, krajem jula sam pala u depresiju. Držala me je par sedmica, ali sam zahvaljujući svojim divnim prijateljima i druženju sa njima veoma lagano krenula da se vadim iz ujednačeno sivih dubina bez ikakvog oslonca pod nogama. Pošto još nisam bila skroz oporavljena, shvatila sam da mi je potreban dobar odmor, a kako je bilo leto bilo je logično da se odlučim upravo za letovanje. Bitno mi je jedino bilo da idem negde „gde neću morati da razmišljam ni o vodi (za piće).“
Malo sam se raspitivala i našla upravo takvo odredište: hotel u Turskoj, na veoma lepom mestu, koji je bio ol-inkluziv, ali dovoljno mali i skroman da ne provodim sate idući sa jednog kraja hotela ili odmarališta na drugi. Savršeno!
Mada može izgledati da ovom pričom reklamiram letovanje u Turskoj, ona je u stvari mešavina memoara i putopisa. S jedne strane me podseća na svakojaka dešavanja i pre i tokom letovanja, a što se samog putovanja tiče, bio je to moj prvi boravak u Turskoj i na osnovu njega nisam mogla mnogo da zaključim ni o zemlji ni o ljudima, pošto sam uglavnom boravila u hotelu, a kontakti su mi bili pretežno sa zaposlenima.
Za razliku od tog putovanja po Maroku početkom 2010. godine koje je bilo veoma aktivno, ovaj boravak u Turskoj se svodio na odmor i mirovanje. Na kraju je ispalo da sam tokom 12 dana samo jela, spavala, ležala na plaži, plivala, čitala i gledala u daljinu.
Doduše, bilo je i par izuzetaka što se tiče aktivnosti, čak i te prve godine kada sam na letovanje otišla depresivna, a vratila se poprilično oporavljena zahvaljujući upravo načinu na koji sam letovala.
Ja sam na isto mesto išla čak tri puta, u periodu od 2010. do 2013. godine, i sva tri puta sam išla sama (mada druga dva puta ne i depresivna). Prvi put je to bilo zato što sam se odlučila za ovo putovanje bukvalno 10-ak dana pre polaska, pa mi je bilo teško da se sa nekim uklapam. Posle se nisam ni trudila da nađem društvo, jer mi se jako dopadalo da ne pravim apsolutno nikakav kompromis ili dogovor u vezi sa organizacijom dana. To mi je takođe odmor činilo izvanrednim – ispunjavala sam samo svoje želje, bez ikakvih izuzetaka i prilagođavanja drugima.
Ali, čovek treba ili da bude takav tip ili da bude pripremljen za tako nešto. Spolja gledano, kada osoba letuje sama, to deluje ekstremno čudno. Kada sami putujete po belom svetu, to može da deluje neobično, ali, čini mi se, nekako i prihvatljivo. Međutim, letovanje... Čak i ja kada vidim nekoga da je sam na letovanju pomislim: „Šta li ovom/ovoj fali?“ Ali, ma šta da su mislili drugi, važno je kako se čovek oseća, a svetu se nikada ni nije moglo ugoditi, pa čemu onda trud?
Dakle, hajde da krenem sa pričom i slikama.
Za početak, evo mape koja prikazuje koja sam sve mesta i lokalitete posetila tokom ovih letovanja:
Ja sam se odlučila za boravak u mestu Oludeniz koje je sa svoje strane oko 14 km udaljeno od gradića Fetije. Oludeniz je praktično turističko letovalište i poznato je po svojoj divnoj plaži koja je mešavina peska i sitnih belih oblutaka. Ali, ja nisam odsela u samom naselju, već u hotelu koji je oko 1,5 km udaljen od naselja, a nalazi se na obali Plave lagune.
Kako vidim na internetu, u međuvremenu je ovaj hotel značajno renoviran i izmenjen, ali je njegov položaj ostao isti – nalazi se na obali te lagune koja je zapravo zaliv veoma uskog ulazno-izlaznog dela, praktično moreuza. Ali, zbog te odvojenosti od otvorenog mora, voda u zalivu je kao jezero – mirna i bez talasa. Ona ipak sasvim jasno kruži po laguni, ulazeći kroz moreuz, ali i izlazeći na istom mestu, samo sa druge strane. Drugim rečima, taj moreuz je poput dvosmerne ulice.
Pošto su paviljoni sa sobama na padini, hotel je obezbedio i lift-uspinjaču. Ja sam se najčešće tako pela prema sobi, ali sam volela da se spuštam peške.
Pogled sa visine je u svako doba dana svakako bio izvanredan.
Još i pre nego što sam se bitnije zanimala za ptice, nisam mogla, a da ne primetim kreje ili sojke (Garrulus glandarius) koje su posebno tokom doručka sletale u mojoj blizini.
Ali, glavna lepota ovog mesta dolazi od te lagune. Pogotovo je sve bilo lepo ranije ujutru i ja sam poprilično žurila sa doručkom da bih se što pre spustila do plaže.
Uživala sam ne samo da plivam, već mi je često prijalo i da sedim u plićaku.
Iz vode se veoma dobro vidi i planinski masiv Babadag koji se uzdiže iznad Oludeniza i čiji je glavni vrh visok skoro 2000 m.
Mada ću pričati o aktivnostima vezanim za Oludeniz i planinu Babadag, kao što sam rekla, ja sam sve tri godine uglavnom bila na plaži, od ujutru do zalaska sunca, izbegavajući samo najtopliji deo dana i tada sam se povlačila u sobu.
Ponekad bih popodne ipak prošetala do samog naselja Oludeniz i njegove plaže. Za to mi je bilo potrebno oko 20-25 minuta u jednom smeru.
Plaža u Oludenizu, kao što sam rekla, sastoji se od peska i sitnih beličastih oblutaka i često je pojavljuje na listama najlepših plaža na Mediteranu. To je, naravno, uvek vrlo lični izbor, a ja sam se samo jednom kupala na ovoj plaži, mada svakako smatram da je izuzetno lepa.
Ono po čemu je Oludeniz poznat jeste i letenje paraglajderom (sa instruktorom, naravno). Let kreće sa vrha planine Babadag, a sleće se na široko šetalište pored plaže koje se vidi na prethodnoj fotografiji. Ali, ljudi koji rade sa paraglajderima čitav ih dan nešto nameštaju, pa se često mogu videti u blizini obale.
S druge strane, ti instruktori/piloti su veoma iskusni i vešti, i znaju da slete na stazu bez obzira što tu prolazi dosta ljudi.
Kao što se vidi, paralelno sa plažom i pešačkom stazom/pistom za sletanje paraglajdera, postoji i širok travnjak, a onda ide red restorana. Iza toga se širi naselje sa hotelima, restoranima, prodavnicama i svim ostalim što je potrebno za letovanje i turizam.
Mada ne uvek, ponekad sam znala da odem i do kraja plaže, a par puta sam i zamolila neke ljude da me slikaju.
Osim ovih retkih šetnji, prve godine sam naletela na ponudu da se pliva sa delfinima. Nisam uopšte znala kako će to da izgleda, ali sam svakako već godinama želela da to iskusim. Međutim, bilo je to za mene ogromno razočaranje. Delfini su naravno apsolutno divni, ali dok sam se približavala bazenu u kojem je par delfina živelo, osetila sam za početak neprijatnu mešavinu nekakvog smrada od riba i hlora koji se koristi za dezinfekciju bazena. Bila sam užasnuta! Jadni delfini. Stvarno mi ih je bilo žao.
Ali, platila sam taj izlet i došla sam, pa hajde da vidim kako to izgleda. Prvo sam ih mazila sa ivice bazena, a onda mi je jedan čovek koji je tu radio rekao da uskočim u bazen i da ih uhvatim za leđna peraja – jednog desnom, a jednog levom rukom. I onda su oni počeli da me vuku u krug. Videla sam da im taj čovek koji radi sa njima pokazuje rukom da nastave da idu u krug, dok sam ja bila između njih. Bila sam zgranuta. Delovalo mi je kao da im taj čovek daje uputstvo tipa: „Hajmo još jedan krug za gospođu!“ Kao da je to marva za vuču u nekom zabavnom parku, a ne uzvišena bića kao što ih ja doživljavam. Vrlo brzo sam odustala, ali sam ostala u bazenu da ih još malo mazim. Bili su divni.
Osim što ja delfine istinski posmatram kao jedan od vrhunaca živog sveta, možda sam čitavo ovo iskustvo dodatno doživela negativno jer sam imala tu ogromnu sreću da sam plivala i bukvalno se igrala sa bebama morskih lavova i to u njihovom prirodnom okruženju na Galapagosu, bez ikakve ljudske intervencije (videti: https://www.svudapodji.com/ekvador-4/). Biti sa delfinima dok su oni u zatočeništvu je jednostavno poražavajuće tužno.
Ali, išla sam i na jedan izlet koji je bio sasvim dobar i po meni za svaku preporuku. Izlet se otprilike zove „12 ostrva“ i on obuhvata plovidbu do nekoliko ostrva i uvala gde se onda brod ukotvi, pa putnici mogu da se kupaju. Takođe je u izlet uključen i ručak, pošto je u pitanju višečasovni boravak na brodu, a podrazumevaju se i hotelski transferi.
Ja volim brodove i plovidbu, tako da sam istinski uživala na ovom izletu.
Kao što sam pomenula, kapetani brodova koji su različitih veličina izaberu neke od uvala i tu se onda prave pauze za kupanje.
A voda je svuda bila izuzetno čista i bistra. Naravno, bila je i veoma topla i kupanje je bila prava uživancija.
Osim što je u vodu moglo da se uđe preko rampe na krmi, takođe je bilo sasvim u redu i da se u vodu skače sa vrha broda. Tako sam i ja poželela da to uradim, pa sam zamolila jednog od ljudi s kojima sam komunicirala na ovom izletu da me slikaju dok skačem u vodu.
Ja sam bila veoma srećna posle prvog skoka, ali i puna nade da imam uspomenu.
Pošto se ispostavilo da prva slika nije uspela, morala sam ponovo da skačem. Mada ne savršena, ovo je svakako značajno bolja fotografija.
Jedan brod se ukotvio u blizini obale gde je na nekom drvetu bio okačen debeo konopac koji su neki od putnika sa tog broda koristili da bi se bacali u vodu. Sve je to bilo veoma zabavno.
Kao što može da se zaključi sa fotografija, ovde dolaze brodovi različitih veličina, ali je princip za sve njih isti. S druge strane, gde god da izletnički brod stane, voda je svuda bila izuzetna.
Inače, mada sam ja generalno gledano komunikativna, te prve godine sam intenzivno izbegavala društvo. Tada je u hotelu odsedala jedna veća grupa ljudi iz Srbije, a bilo je i Engleza i Nemaca. Čak sam se ovim drugim često usput i javljala, jer oni samo kažu: „Dobar dan“ i „Kako ste?“ bez ikakvog udubljivanja u detalje i svako ode na svoju stranu. To mi je odgovaralo.
Srbi, međutim, jako vole između sebe da se druže, a meni uopšte nije bilo do priče. Barem ne prvih 8-9 dana. A onda, jednog dana, dok sam išla prema plaži, preprečila mi je put jedna starija žena iz moje grupe i počela da priča sa mnom. Pošto sam se ja poprilično oporavila do tada, nije mi smetalo, a ona me je pratila sve dok nisam zauzela ležaljku na plaži. Tu je krenula da me „ispituje“.
Bilo mi je pomalo smešno, jer sam mogla da pretpostavim da njom i njenim prijateljicama, koje su nam se vrlo brzo pridružile, ja delujem apsolutno čudno – sama na letovanju, a ne ostavljam utisak neke totalne ludače. Očigledno ih je zanimalo da vide o čemu se tu radi. Čak sam na kraju ostavila i tako dobar utisak na tu prvu gospođu da mi je tražila broj telefona da bi prenela sinu – drugim rečima „prošla sam kod mame“. Sin se nije javio, što je značilo da je to ipak jedan normalan čovek, jer bilo bi stvarno čudno da mama nekome nabacuje devojku, a on to i da prihvati.
Međutim, ta žena me je u jednom trenutku pitala: „Zar Vam nije dosadno?“ Ja sam joj rekla kako sam navikla, živim sama, a uostalom dosta čitam, plivam, a i lepo je područje pa uživam i u gledanju okoline. Ali, poslednjeg dana, te prve godine, ležim tako ja na ležaljci, čitam, a onda spustim knjigu i zagledam se u daljinu. I tu mi ponovo padne na pamet to pitanje, pa sam ga i ja onda postavila samoj sebi: „Kako to da meni nije dosadno?“
Dakle, bila sam apsolutno opuštena i ovo je bilo poput trenutka psiho-terapije gde ja puštam svoj um da otvoreno iskaže slobodne asocijacije. I onda, iznenada, iz nekog zadnjeg dela mozga, sasvim spontano, meni doleti sledeća misao: „Pa ja sam najzanimljivija osoba koju znam!“
U prvom trenutku sam iznenadila samu sebe, a onda sam se prosula od smeha. Vrlo brzo je proradio racio, pa sam se osvrnula oko sebe i na svu sreću u tom trenutku nije bilo nikoga drugog na plaži. Ajde što letujem sama, ali još se i na sav glas smejem, a nigde nikoga, niko ništa nije rekao i ništa se nije desilo. Možda bi trebalo da porazmislim o onome da nisam „totalna ludača“. Šalim se, naravno.
Ja sam toliko bila pod utiskom ovog otkrića o samoj sebi, da sam danima po povratku svima pričala šta mi se desilo. Brat me je kritikovao i rekao kako sam užasan egocentrik, ali sam mu onda objasnila, a u međuvremenu sam se i konsultovala sa jednom drugaricom koja je psiholog, da bi zapravo svako sebi morao da bude najzanimljivija osoba koju zna.
Da bih ja ostvarila odnose i dobrovoljnu komunikaciju sa ljudima (ne mislim nužno na ljude koje srećemo na poslu i slično, što je na izvestan način nametnuto), ja moram da ima neki „delić“ tih ljudi u sebi i obrnuto. Ako se tome doda moje svesno, nesvesno, podsvesno, kolektivno nesvesno – pa to je čitava žurka u mojoj glavi!
Dakle, zato meni nije dosadno sa samom sobom, jer ja zaista znam da sebe veoma dobro razonodim, uključujući i različitim teorijama o svemu i svačemu na ovom belom svetu.
Ali, hajde da se ponovo vratim na priču o letovanjima u Oludenizu.
Jedne godine sam upriličila samoj sebi „izlet“ do gradića Fetije, a za to sam koristila jedan od minibuseva koji služe kao javni prevoz.
Fetije je primorski gradić na jugozapadu Turske, smešten uz obalu Egejskog mora. Gradić je postojao još u antičko doba i tada se zvao Telmesos. Imao je poznato proročište i bogatu trgovačku aktivnost, a takođe je bio i važno pomorsko uporište. U antičkom periodu su se ovde smenjivali i Persijanci, i Grci, i Rimljani, a kasnije su tu vladali i Arapi, a zatim Seldžuci i Osmanlije.
Mada grad ima zanimljivu istoriju, ja sam ovde samo šetala bez bilo kakvih ambicija vezanih za obilaženje.
Prvo sam ipak prošetala do neke pijace, pošto ih generalno volim bez obzira da li imam nameru da na njima nešto kupim ili ne.
U gradu postoji i šetalište pored mora, ali i neobavezna šetnja po centru takođe može da bude zanimljiva.
Iznad grada, na brežuljku, nalazi se tvrđava Telmesos ili Fetije Kalesi. Tvrđava potiče još iz antičkog perioda, kada je služila za kontrolu luke i okolnog područja, ali je današnji izgled uglavnom rezultat kasnijih dogradnji koje su izvršili vitezovi Svetog Jovana u XV veku, nakon kratkog osvajanja ovog dela obale. Kasnije su je koristili i Osmanlije, uz određene prepravke. Tvrđava je tokom vremena više puta oštećena, naročito u jakim zemljotresima, pa su danas vidljivi samo delovi zidina i kula.
Mene je mrzelo da se penjem, ali sam zato nastavila šetnju po ravnim delovima grada.
Ipak, ubedljivo najzanimljiviji izlet, barem za mene, bio je let paraglajderom sa vrha Babadag koji je visok, kao što sam rekla, skoro 2000 m. Let traje oko 30-40 minuta, a sletanje je na šetalište pored plaže u Oludenizu. U vreme kada sam letovala u Oludenizu, ovi letovi paraglajderom bili su organizovani ujutru i kasnije popodne. Pretpostavljam da je razlog za to leži u vazdušnim strujama. Ja sam se odlučila sa jutarnju verziju.
Za početak smo se terenskim vozilom odvezli do vrha.
Za razliku od većeg dela planine koji je prekriven šumama, vrh je potpuno go, ali je pogled na sve strane izvanredan.
Ja sam ovde došla sa još par momaka i oni su bili veoma simpatični. Čak su tražili i da se slikamo, pa evo te uspomene.
Dosta ljudi dolazi na ovaj izlet tako da je na vrhu velika gužva, a piloti pripremaju i paraglajderska krila i turiste-letače. Ovde je u pitanju tandem-paraglajding, što znači da dve osobe lete koristeći isto krilo. Konkretno, piloti upravljaju sve vreme krilom, dok „putnici“, tj, turisti-letači samo pasivno lete.
Tako sam i ja dobila kacigu (koja je kasnije „nestala“ sa fotografija i ne sećam se šta je zapravo sa njom bilo), ali su tu bili kaiševi koji su deo sistema za povezivanje.
Ja sam davnih dana, početkom 1990-ih, već letela paraglajderom, na Zlatiboru, i to sam sama letela zahvaljujući detaljnim instrukcijama jednog momka koji je planirao da od toga napravi „biznis“. U pitanju je bilo školsko krilo, pa sam tako i tada saznala da postoje različite kategorije krila, mada nikakve druge detalje ne znam. Iskreno rečeno, nije me ni zanimalo, već sam želela da sada u Turskoj ponovo iskusim letenje, ali ovaj put značajno duže od tih par minuta koliko se meni činilo da ti letovi na Zlatiboru traju. Doduše, tada sam u toku jednog dana letela, koliko se sećam, 6-7 puta. Ovo je i dobar trenutak da se prisetim tog iskustva.
Dakle, na padinu se postavi paraglajdersko krilo, vas onda uvežu u remenje i kada ste spremni krenete napred i svi vam onda dovikuju: „Trči, trči...“, a ti imaš utisak da je iza tebe zid koji treba da pomeriš. Ali, ako uspeš da cimneš krilo dovoljno jako da ga uhvati vetar i digne ga, onda dalje trčanje nije problematično, ali tu su i drugi da pomognu i da te malo „poguraju“.
Osećaj je istinski izvanredan.
U Turskoj je ipak bilo lakše, jer je pilot radio skoro sav posao, ali je svakako trebalo da se malo potrči, a onda kreće čisto zadovoljstvo.
Pilot je bio zadužen za kompletno upravljanje, što je meni omogućavalo da fotografišem, pošto su mi ruke slobodne.
Ti piloti su dovoljno iskusni i vešti da znaju i da upravljaju, ali i da naprave video snimak.
Ali, kao što može da se vidi i sa video-snimka, ja sam dosta bila zauzeta i uživanjem i fotografisanjem.
Dakle, ta letovanja u Turskoj su zaista bila izvanredna i desila su se u vreme kada su mi bila neophodna. Ne znam kakvi su ostali delovi turske obale i druga letovališta, ali ovo što sam ovde u Oludenizu i okolini videla i iskusila je jedno od mojih najdražih sećanja i često pomislim da bi bilo lepo da se ponovo tamo vratim. Međutim, mada je ovo odredište nikad nije bilo jeftino, u međuvremenu su cene toliko otišle gore da to prevazilazi moje finansijske mogućnosti, ali čežnja ostaje...