Kod sela Zlokućane, desetak kilometara severoistočno od Leskovca, postoji nepokretno kulturno dobro u vidu arheološkog nalazišta koje se naziva Gradac i ono se nalazi na nekom uzvišenju. U pitanju su ostaci praistorijskog (neolitskog) naselja koji su otkriveni 1909. godine. Međutim, mada je istraživano polovinom XX veka, ovo nalazište nije razvijeno (ne postoji ništa na njemu), a imajući u vidu moja neslavna iskustva sa pronalaženjem nerazvijenih arheoloških lokaliteta, nisam ni pokušavala da tačno nađem gde se ono nalazi. Smatram da je dovoljno što sam slikala tablu sa koje se vidi da sam bila u Zlokućanima, jer to sugeriše da sam imala dobru nameru. Sa moje strane, sasvim dovoljno.
Znak pored puta
Takođe sam osetila potrebu i da stanem na jednom mestu da bih sa mosta snimila Južnu Moravu.
Južna Morava
Kada sam kao dete tokom letnjih raspusta dolazila u Leskovac sa porodicom, redovno smo išli na izlete, najčešće na mesta gde je bilo vode jer bi tako mogli da se rashladimo. A to u Leskovcu uopšte nije teško. Naime, kroz grad protiče reka Veternica, ali u okolini ima još četiri reke – Južna Morava (glavni vodotok), Jablanica, Vučjanka i Pusta reka. To je u Srbiji poprilično retka pojava, da oko nekog grada postoji pet reka, ali ono što je za mene bitno jeste da imam veoma lepa sećanja na te izlete i uživanje u svežoj vodi.
Južna Morava
Ono čega takođe ima u obilju u Leskovcu i okolini jesu paprike.
Gajenje paprika u blizini Leskovca
Posebno je selo Lakošnica, nepunih 15 km severoistočno od Leskovca, poznato po crvenim paprikama koje se u ogromnom broju suše na otvorenom i prekrivaju zidove kuća (pošto se tu kače). Postoje zapravo dva sela – Donja i Gornja Lakošnica, ali se ovde najčešće misli na Donju. Mi smo ovom prilikom prošli kroz atar tog sela, ali je još bilo rano da bi se paprike kačile na kuće, jer se to obično radi kasnije, od avgusta do novembra.
Gajenje paprika u blizini Leskovca
Dakle, nismo otišli do tog sela, ali smo zato nastavili prema jednom drugom selu koje se zove Babičko, a nalazi se na obroncima Babičke gore, 20-ak km od Leskovca. Zapravo, par kilometara pre Babičkog postoji skretanje i makadamski put kojim se dolazi do nepokretnog kulturnog dobra, a to je – manastir Babičko.
Manastir Babičko
Manastirska crkva je posvećena Svetoj Trojici i ona je verovatno podignuta u XVI veku. U pitanju je jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom (videće se na jednoj od narednih fotografija), a takođe postoji i naknadno prizidana priprata. Međutim, ovde nikoga nije bilo, a crkva je bila zatvorena, tako da smo samo malo prošetali oko objekata.
Manastir Babičko
Pored crkve se nalazi i spomen-česma posvećena ratnicima izginulim u periodu od 1912. do 1920. Mogu da prijavim da je voda bila divno sveža.
Manastir Babičko
Manastir Babičko
Ja sam iskoristila prozore na bočnim zidovima crkve, pa sam tako napravila i par snimaka unutrašnjeg prostora.
Manastir Babičko, detalj
Manastir Babičko, detalj
Manastir Babičko, detalj
Na osnovu onoga što sam čitala u svojim materijalima zaključila sam da je manastirski konak u međuvremenu srušen, jer na lokalitetu ne postoji ništa što odgovara tom opisu. Ono što se vidi na gore datoj panoramskoj fotografiji (objekat skroz levo), jeste nekadašnja škola koja je podignuta 1868. godine. Mi smo mislili da smo možda ovde došli u vreme popodnevnog odmora, ali je sasvim moguće i da ovde nema stalnih žitelja ili su možda otišli da završe neki posao.
Ipak, ovo je sasvim dobro mesto da mu čovek dođe u posetu i ono što se meni ovde dodatno dopalo jeste da postoji tabla sa strane koja pokazuje pravac u kojem se pruža planinarska staza. Generalno gledano, mislim da nikada ranije nisam uvidela na kako sjajnom mestu se nalazi Leskovac. Ne samo da postoje te reke koje obezbeđuju plodnost kotline (mada i mogućnost poplava), već je grad okružen brojnim planinama koje nisu posebno visoke, ali omogućavaju ljubiteljima prirode i šetnje po prirodi da redovno idu na izlete. Na više mesta sam tokom svog boravka videla table sa informacijama, putokaze i planinarske markacije, tako da verujem da ima dovoljno entuzijasta. Ja ću morati tako nešto da ostavim za neki sledeći put.
Mi smo sada seli u kola, pa smo se ponovo makadamom kroz šumu vratili do glavnog puta.
Put do/od manastira Babičko
Vraćajući se ka Leskovcu, zaustavila sam se na još jednom mestu da bih snimila okolinu. Sasvim lepo sam mogla sebe da zamislim kako satima šetam po brežuljcima, ako već ne po visokim vrletima, i uživam. Ovde je naglasak svakako na uživanju.
Okolina Leskovca
A što se tiče mog boravka u samom gradu, gledala sam da svaki dan, makar predveče, malo prošetam i pokušam da pronađem spomenike kulture koje sam imala na svom spisku. Na kraju sam shvatila da sam promašila par njih, ali, kao što ja to volim da kažem, uvek treba nešto ostaviti i za sledeći put.
Osim toga, videla sam se i sa svojom drugom sestrom od tetke (sa tatine strane), Olgicom, i njenom ćerkom Marijom. Locka (Olgin nadimak) je ćerka moje tetke koja je tatina sestra od tetke. To za one koji ne pripadaju tradicionalnim narodima i ljudima može da zvuči zbunjujuće, ali ne i u mojoj familiji. Međutim, ne samo da postoji rođačka linija među nama, u ovom slučaju veza sa tetka Cankom (pravo ime Aleksandra) je od suštinskog značaja za mog brata i mene. Naime, upravo je ona kao drugarica moje mame zaslužna za njeno upoznavanje sa mojim tatom.
Inače, u Leskovcu je opšta pojava da gotovo svi dobijaju nadimke, a ne samo različite verzije imena. Barem je takva bila tradicija. To se vidi i po nazivima nekih spomenika kulture. Na primer, već pomenuta Kuća Bore Dimitrijevića-Piksle o kojoj ću nešto više reći malo kasnije. Ali, na ovom mestu je zanimljivo da su čoveka zvali „Piksla“. Može se samo pretpostaviti da je puno pušio. Drugi primer je moja mama koju su zvali Bumbar pošto je kao dete bila bucka.
A sada da nastavim sa svojom virtualnom šetnjom po (širem) centru Leskovca i obilaskom različitih spomenika kulture.
Jedno od tih nepokretnih kulturnih dobara je i Kuća Vojvodića u ulici Vlade Đorđevića 23 i to je objekat koji po svom stilu izgradnje poprilično odskače od okoline, pošto na njemu preovladavaju elementi Moderne.
Kuća Vojvodića
Ovu kuću je projektovao arhitekta Grigorije Samojlov (1904-1989) koji je 1921. godine kao mladić emigrirao sa svojim ocem iz Rusije. Školovao se u tadašnjoj Kraljevini SHS, a arhitekturu je završio u Beogradu. On je radio po čitavoj zemlji, pa je tako i u Leskovcu ostavio trag (nešto kasnije ću se pozabaviti još jednim njegovim radom u ovom kraju).
U svakom slučaju Kuća Vojvodića je projektovana 30-ih godina XX veka za potrebe suvlasnika fabrike košulja i veša.
Ova kuća se nalazi u neposrednoj blizini reke Veternice koja protiče kroz grad, a tu se nalazi i jedan od mostova koji vodi preko korita reke.
Veternica u Leskovcu
Ipak, pre nego što sam prešla most i otišla na drugu obalu reke, snimila sam još jedan spomenik kulture jer se on zapravo najbolje vidi upravo tako. Radi se o Turskoj kući.
Turska kuća
Mada se danas na kući mogu videti savremeni detalji, poput klima-uređaja, krovnog prozora i krova novijeg datuma, ovo je objekat za koji se veruje da je podignut u XIX veku i jedan je od svega nekoliko objekata sagrađenih u balkanskom stilu koji nije porušen nakon što se Srbija oslobodila od Turaka. Naime, ranije je mnogo kuća bilo sagrađeno u ovom stilu, ali se smatralo da je to turski stil, pa su ljudi u želji da se (konačno) oslobode „pustog turskog“ rušili te kuće i podizali nove.
Gornji sprat se nadvija nad čitavom dužinom kuće, pa podseća na erker. U sredini gornjeg sprata je drvena zatvorena terasa, a bočno je postavljeno po četiri prozora, dok su u prizemlju po dva prozora sa svake strane.
Kada sam tražila ovo nepokretno kulturno dobro imala sam malenih problema, jer se kuća sa nivoa ulice nije jasno videla zbog visokog zida i velikog, bujnog drveća. Osim toga, ispostavilo se da je i adresa u dokumentaciji pogrešna; navodi se ulica Miloša Obilića 1, a u stvari je u pitanju br. 2 (dakle, prekoputa kuće sa brojem 1).
Danas se tu nalazi dečje obdanište, a kako sam ovde bila predveče, sve je bilo zatvoreno i ja sam morala da snimim kuću preko visoke ograde (zato je slika „nakrivljena“).
Turska kuća
Sa druge strane sam uspela da snimim i dva zanimljiva odžaka, kao i delove krova koji je na četiri vode.
Turska kuća, detalj
Stotinak metara dalje se dolazi do raskrsnice sa Svetoilijskom ulicom, a tu se nalazi i Građanska kuća u ul. Pasjačkog odreda 42, što je ranije bio naziv ove ulice.
Građanska kuća u ul. Pasjačkog odreda 42
Objekat je podignut 1929. godine kao porodična kuća bogatog trgovca Dimitrija Nikolića, što i piše na kružno rešenom ugaonom spratnom delu. Sastoji se od suterena, visokog prizemlja i sprata koji je delom u vidu mansardnog potkrovlja.
Mada se jasno vidi da se kuća ne održava sa spoljašnje strane (ne znam šta se dešava unutra), ipak i dalje mogu da se uoče različiti, veoma lepi dekorativni elementi.
Građanska kuća u ul. Pasjačkog odreda 42
Zatim sam se spustila do ulice Svetozara Markovića koja je glavna u okviru stare trgovačke i zanatske čaršije. Tu se nalazi nekoliko nepokretnih kulturnih dobara, tj, spomenika kulture, a prvi do kojeg sam došla je Zgrada Doma zanatlija u Leskovcu.
Zgrada Doma zanatlija u Leskovcu
Ova je zgrada podignuta u devetoj deceniji XIX veka i tada je služila kao kafana koja je funkcionisala u uličnom nizu čaršije. Bez obzira na trenutno stanje objekta koji na prvi pogled deluje neodržavano, delom zato što razne budale imaju želju da žvrljaju po fasadama, a delom zbog protoka vremena (mada je objekat obnovljen 1995. god.), zapravo je dobar deo elegantne fasadne dekoracije u dobrom stanju. Posebno se ističe uvučeni ulaz sa dvokrilnim vratima, a njegov položaj unosi dinamiku kroz odsustvo simetrije koje se vidi ne samo u ovom ulaznom udubljenju, već i u različitim rešenjima za fasadnu plastiku iznad prozorskih i vratnih otvora.
Na kući postoji i par tabli koje svedoče o funkciji ovog objekta. Od 1935. do 1940. godine ovde se nalazio sindikalni dom radničkog pokreta Leskovca, a danas su tu prostorije Opšteg udruženja samostalnih privrednika Leskovca, kao deo Regionalne privredne komore.
Obilazak spomenika kulture u ovoj ulici sam nastavila tražeći one koji su na istoj strani. Nešto dalje sam ugledala i sledeći zanimljivi objekat, a to je „Stambeno-trgovačka kuća u ulici Svetozara Markovića br. 67“ koja je poznata i kao Kuća trgovca Todora Tasića Zeca, pa ću ja i koristiti ovaj skraćeni naziv. Uzgred i ovaj trgovac je imao slikovit nadimak.
Ulica Svetozara Markovića u Leskovcu, detalj
Kao što se može zaključiti iz prvobitnog naziva spomenika kulture, radi se o zgradi koja je imala dvostruku funkciju – u prizemlju je poslovni prostor koji je dostupan direktno sa ulice i koji je sada u veoma zapuštenom stanju, dok se (kako sam shvatila iz opisa) do stambenih spratova dolazi preko ulaza koji je sa istočne strane objekta. To nije bilo vidljivo sa ulice.
Kuća trgovca Todora Tasića Zeca
Zgrada je podignuta 1935. godine, a zanimljivo je, kako sam pronašla u dokumentaciji, da je njena visina bila jednaka širini ulice, što je bio i uslov u vreme izgradnje. Mada je istočna fasada zgrade sada delimično prikrivena novoizgrađenim objektom, ipak se mogu uočiti različiti zanimljivi detalji.
Kuća trgovca Todora Tasića Zeca, detalj
Međutim, odmah sa zapadne strane nalazi se još jedan spomenik kulture, a to je Građanska stambena kuća u Leskovcu u ul. Svetozara Markovića 69.
Građanska stambena kuća u Leskovcu u ul. Svetozara Markovića 69
Kuća je podignuta početkom XX veka i, mada deluje da je u lošem stanju, na njoj se i danas mogu videti elementi fasadne dekoracije koja je bila popularna u vreme izgradnje. I ova kuća je imala stambeno-trgovačku funkciju, ali ne znam zašto i ona nije visoka „koliko je ulica široka“. Ipak, bez obzira na razliku u veličini i izgledu u odnosu na susedni objekat, sve ove kuće treba posmatrati kao deo specifične prostorno ambijentalne celine koja se razvijala u prvoj polovini XX veka (do Drugog svetskog rata).
Danas, samo par desetina metara dalje mogu se videti objekti koji odražavaju sasvim druge trendove i želje.
Ulica Svetozara Markovića u Leskovcu, detalj
Ali, što se tiče starih kuća, u ovoj ulici postoji još jedan spomenik kulture, ali je on na drugoj strani ulice. Problem, u mom slučaju, nastao je zbog pogrešnog broja koji stoji u jednom delu dokumentacije i to upravo onom koju sam ja koristila. Čak i tamo gde piše dobra adresa, fotografija je pogrešna. Zato sam bila zbunjena kada sam videla jednu sasvim neupadljivu kuću (tu koja se vidi na fotografiji), a koja nije imala nikakve bitne odlike osim zidova i krova. Tek kasnije sam shvatila da je to bila pogrešna kuća, tako da ću ovo morati da ispravim sledeći put kada odem u Leskovac.
Kako sam se vraćala prema centru, tako sam otišla i do ulice Branislava Nušića, a tu postoje dva nepokretna kulturna dobra koja su kategorizovana kao spomenici kulture.
Prvo je Zgrada katoličke crkve u Leskovcu i to je građevina koja je podignuta u periodu od 1927. do 1933. godine.
Zgrada katoličke crkve u Leskovcu
Moram da priznam da uopšte ne znam niti koja je funkcija ove kuće pošto ne liči na crkvu, niti znam ko tu boravi/živi ili ko je vlasnik. Ali, osim impresivnog središnjeg ulaznog dela sa stepeništem, ali i terasom na spratu, ipak se na vrhu upravo središnjeg dela vidi dekorativni elemenat u vidu krsta. Takođe sam naišla i na podatak da je ovaj „duhovni prostor“ posvećen Blaženoj Devici Mariji Kraljici.
Odmah prekoputa ove zgrade, nalazi se i „Građanska kuća u ulici Branislava Nušića br. 25 u Leskovcu,“ još jedan spomenik kulture. Ona je pripala ovoj kategoriji jer, kao i ostale građanske kuće koje sam pominjala, predstavlja značajnu istorijsku građevinu.
Građanska kuća u ulici Branislava Nušića br. 25 u Leskovcu
Da podsetim, Leskovac je od kraja XIX veka i oslobođenja od Turaka 1877. godine pa do Drugog svetskog rata doživeo veliki uspon pre svega kroz razvoj tekstilne, ali i hemijske industrije, a uz to se razvijala i trgovina. Predstavnici tih obogaćenih porodica tako kreću da grade porodične kuće koje su u svom izgledu prenosile duh novog vremena.
Isto to se kaže i za ovu kuću koja se nalazi na toj adresi, ali je ona u tako lošem stanju i deluje napušteno, da uopšte nisam sigurna da se o njoj radi.
Građanska kuća u ulici Branislava Nušića br. 25 u Leskovcu, detalj
Pitala sam se kako su i zašto neke kuće proglašene za spomenike kulture. To pitanje mi je pogotovo izbilo na površinu misli kada sam u drugom delu grada prošla pored jedne koja je evidentno podignuta 1931. godine (piše na njoj), svakako je pripadala građanskom sloju jer ovakve kuće nije mogla da gradi sirotinja, deluje kao da ima veoma lepe i zanimljive graditeljske elemente, a usput se i divno održava i neko živi u njoj.
Leskovac, detalj
Ali da se ja pričom ponovo vratim u deo grada gde sam se malopre zaustavila. U paralelnoj ulici se nalazi i Građanska kuća u ul. Đorđa Lešnjaka 1.
Građanska kuća u ul. Đorđa Lešnjaka 1
Ona je podignuta 1931. godine i predstavlja klasičan primer građanske arhitekture između dva svetska rata. Kuća je projektovana kao višespratna ugaona kuća, s tim da fasada sa strane ulice sadrži samo prozore, dok se ulazne stepenice i prostrana terasa nalaze sa strane koja gleda na dvorište. Ipak, na svim spratovima se vidi različita fasadna dekoracija.
Građanska kuća u ul. Đorđa Lešnjaka 1, detalj
U sledećoj paralelnoj ulici, koja je jedna od glavnih u gradu, nalazi se još par spomenika kulture u vidu starih zgrada, ali bih htela prvo da krenem od verovatno mog najvećeg iznenađenja tokom ove posete Leskovcu. Naime, praktično svaki put kada sam ovde bila ja sam iz jednog ili drugog razloga prolazila tom ulicom i to je posle naziva ulica u kojoj su živele moja baba i tetka sledeća ulica u gradu kojoj sam zapamtila ime. Jednostavno je – Niška. Osim što to uopšte nije tačno. Tek sam sada shvatila i naučila da se ulica zapravo zove Južnomoravskih brigada.
Ali ja svakako nisam jedina koja greši u nazivu ulice pošto svi s kojima sam ikada pominjala tu ulicu govore o njoj kao Niškoj. Pretpostavljam da je naziv ostao od mnogo ranije kada se ova ulica (koja se možda i zvala Niška pre Drugog svetskog rata) nastavljala na put kojim se može doći do Niša, najvećeg grada na jugu Srbije udaljenog 50-ak km severno.
U svakom slučaju, u ovoj ulici je dobro pod nazivom Zgrada u ulici Južnomoravskih brigada 83. Zgrada se nalazi u delu grada gde je i velika pijaca, pa tu ima i dosta trgovačkih radnji i onda se čini da je gužva po čitav dan, ali se ipak fino može videti, mada bandera ispred nje dosta kvari utisak.
Zgrada u ulici Južnomoravskih brigada 83
Objekat je sagrađen 1926. godine kao stambeno-trgovački i bio je u vlasništvu poznatog trgovca kudeljom. Noseći konstruktivni elementi su urađeni od armiranog betona, ali se to ne vidi. Ono što se vidi jeste lep erker i simetrično postavljene fasade na pročelju, ali i erker na bočnom zidu.
Pošto je zgrada korišćena i u komercijalne svrhe, u prizemlju su, osim troja vrata, i veliki prozori koji su korišćeni kao izlog.
Zgrada u ulici Južnomoravskih brigada 83
Fasadna dekoracija je veoma elegantno rešena sa puno elemenata klasičnog oblika, a na vrhu pročelja je i krovna atika po celoj dužini sa ukrasnim vazama. Kao i u slučaju mnogih objekata, od kojih su neki spomenici kulture, a neki ne, ižvrljani zidovi, neodržavana drvenarija i delovi fasade koji otpadaju, značajno utiču na izgled tih objekata i stvaraju utisak ružnoće. Na sledećoj slici se vidi kako to sve lepo izgleda na višem spratu koji se teže uništava.
Zgrada u ulici Južnomoravskih brigada 83, detalj
Nešto dalje, na istoj strani ulice je još jedno nepokretno kulturno dobro, a to je Građanska kuća u ulici Južnomoravskih brigada 93. I ispred ove kuće je postavljena bandera, ali ni njeno odsustvo ne bi pomoglo u popravljanju utiska koji ostavlja ovaj spomenik kulture.
Građanska kuća u ulici Južnomoravskih brigada 93
Radi se o kući koja je podignuta 1909. godine koja je takođe pripadala poznatom trgovcu. Kuća je predstavljala trgovački magacin, s tim da je u prizemlju bio prodajni deo, a na spratu sobe.
Zaista je šteta da ova kuća nije u boljem stanju, jer tek kada se malo bolje zagleda vidi se koliko je tu bogatstvo veoma lepih dekorativnih detalja, počevši od balkona sa gvozdenom ogradom na sredini sprata, pa do sada već skromnih ostataka pilastra sa kanelurama na krajevima sprata na vrhu kojih se nalaze barokni medaljoni u kojima su upisane godina izgradnje i inicijali vlasnika zgrade (vidi se na prethodnoj fotografiji).
Građanska kuća u ulici Južnomoravskih brigada 93, detalj
Ovde sam završila sa spomenicima kulture koje sam planirala i uspela da pronađem na levoj obali Veternice, pa sam sada otišla do jednog od mostova u centru i prešla na desnu obalu.
Za sada evo ponovo mape na kojoj su obeleženi ne samo ovi različiti objekti koje sam videla u Leskovcu, već i mesta koje sam posetila van grada dok sam ovde boravila krajem jula 2025. godine.