U prvom delu ovih priča sa putovanja na kojem sam obilazila Leskovac i deo njegove okoline pomenula sam temu „ružnog grada“.
Već sam tada rekla da ja lično ne bih mogla mirne duše da kažem da je Leskovac lep grad u klasičnom značenju, ali sam ja dovoljno često u njemu bila, vezuju me divne uspomene za ovaj grad i u njemu i dalje žive neki od mojih najvoljenijih ljudi na ovoj planeti, tako da nikako ni ne mogu da Leskovac gledam objektivnim očima. Meni je jedino važno da ja tu volim da dođem.
S druge strane, različiti ljudi vide različite stvari i pridaju značaj različitim elementima. Ne samo kada je urbanistički izgled nekog mesta u pitanju, već i uopšte.
Ja sam u životu, smatram, imala jednu ogromnu sreću, a to je da sam jednu od najvažnijih životnih lekcija vrlo dobro savladala relativno mlada.
Davne 1993. godine, kada je u tadašnjoj Saveznoj republici Jugoslaviji (Srbija i Crna Gora) vladala hiperinflacija (jedna od tri najveće na svetu ikada), ja sam imala „sreću“ i radila sam za firmu preko koje sam zbog posla u proseku dva puta mesečno išla u Budimpeštu. Tada sam odsedala u hotelima sa 5 zvezdica i išla na poslovne ručkove/večere koji su za tadašnje prilike u mojoj zemlji koštali čitavo bogatstvo. Takođe sam od dnevnica imala priliku (i para) da u mađarskim supermarketima kupujem hranu i prašak za pranje veša koje bih onda donosila kući, pošto je izbor po samoposlugama u Jugoslaviji bio sveden na danas nezamisliv minimum. Dakle, na prvi pogled je sve delovalo sjajno, osim što mi je šef bio jedna teška seljačina koji se drao na sve redom i tako ponižavao ljude koji su radili za njega (uključujući, naravno, i mene) i ja sam često bila dovedena do suza i osećala se neopisivo grozno. Nikakav luksuz kojim sam bila okružena nije mogao da mi poboljša raspoloženje, vrati osmeh na lice i umanji osećaj nesrećnosti. (Uzgred, već krajem 1993. godine sam dala otkaz, a prestala da radim u decembru kada je prosečna mesečna plata bila 2 nemačke marke.)
Otprilike tih godina sam takođe redovno išla na planinarenje i to najčešće u Crnu Goru, obično tokom vikenda, a tamo smo spavali po katunima, tj, drvenim kolibama visoko u planinama, što znači da nije bilo struje, a voda se uzimala sa obližnjeg izvora. Hrana je bila „iz ranca“, tj, šta ponesemo od kuće. Pa ipak, skromnost tih iskustava bila je u potpunoj suprotnosti sa osećajem sreće, ispunjenosti i zadovoljstva, a po pravilu nisam mogla osmeh da skinem sa lica.
Lekcija iz ove dve kratke priče je vrlo jednostavna: uopšte nije važno čime smo okruženi, već je bitno šta doživljavamo iznutra i da li smo srećni. Ja volim da putujem, bila sam na objektivno veoma lepim mestima, videla izuzetno lepe, bogate i sređene gradove, ali sam bila i po mestima koja su prljava, zapuštena, siromašna... Namerno neću da imenujem mesta koja smatram jednom ili drugom vrstom. Ali mi je jako drago što sam videla i jedne i druge, i što sam imala priliku da vidim i jedne i druge. Da li sam bila srećnija u „lepšim“ mestima? O, ne! Da li je moj osećaj lepote postojanja bio vezan za „lepe“ gradove i spomenike? O, ne!
Da budem iskrena, u meni najintenzivniji osećaj sreće podstaknut viđenim nastaje kada sam u prirodi, bez ljudske intervencije. Ali sam takođe shvatila i da ja i kada putujem po siromašnim i manje „sređenim“ mestima uopšte njih ne gledam kroz takvu prizmu, već uživam u iskustvu takvom kakvo jeste. Bez poređenja. Bez rangiranja.
I to me dovodi do moje priče o Leskovcu. Da li je to vizuelno privlačan grad ili ne – potpuno je nebitno. Važno je kako ga posetilac ili stanovnik doživljava ili doživi.
Osim toga, neko naselje ne čine samo građevine, već pre svega ljudi koji u tom naselju žive. A takođe je važno i sa čime se nešto poredi. Moj utisak je da smo mi Srbi preterano kritični prema stvarima u svojoj zemlji, a pogotovo smo skloni da se (nerealno) poredimo sa bogatijim zemljama, obično na zapadu evropskog kontinenta. Takođe mislim i da ljudi najčešće izjednačavaju lepotu i bogatstvo, koje, istina, obično dovodi do visokog stepena sređenosti nekog naselja, ali sa druge strane govori puno o kompleksima onih koji prave ovakvu vrstu poređenja.
Drugim rečima, ovde funkcioniše princip poslovice „Tuđe je slađe“ ili, kako bi to Leskovčani, MNOGO slikovitije, rekli – „U tuđega tatka pogolema patka“.
I ovo me dovodi do jednog veoma važnog aspekta Leskovca, a to su njegovi stanovnici i njihov izvanredan šarm i vispreni smisao za humor.
Čitav jug Srbije, Niš, Vranje, Pirot, Leskovac i okolna naselja (izvinjavam se svima koje nisam nabrojala), u svom govoru koristi dijalekat koji sa sobom nosi ne samo specifične reči i veoma zanimljiv pristup gramatici (npr, manji broj padeža), već i naglasak koji se ostatku nacije čini izuzetno simpatičnim i (pozitivno) smešnim. Ali, ono što je još važnije, Leskovčani (a verujem i Nišlije, Vranjanci, Piroćani i ostali) takođe uživaju u svom govoru i spremni su da se šale sa njim, ali i na svoj račun. A taj duh je nešto što je neprocenjivo vredno.
Tako sam šetajući po centru Leskovca došla i do spomenika kulture od velikog značaja, a to je Kuća Šop Đokića. Međutim, pre nego što se pozabavim ovom kućom, samo da napravim vezu sa prethodno rečenim. Kada sam završila sa obilaskom ove kuće, popričala sam malo sa par ljudi koji su sedeli ispred kuće, a izgleda da su tu radili u obezbeđenju. Na kraju sam im rekla da idem malo da se „promaem,“ a oni se „iscepaše od smejanje“. I kao osoba poreklom iz Leskovca i kao jezičar, volim da koristim ovakve lokalne izraze, a to uvek izmami osmehe kod svih učesnika razgovora.
A sada da se pozabavim nepokretnim kulturnim dobrom od velikog značaja koje se nalazi u samom centru Leskovca. Radi se, dakle, o Kući Šop Đokića. U pitanju je objekat koji je podignut početkom XIX veka.
Kuća Šop Đokića
Danas se u kući nalazi Turistička organizacija grada Leskovca, pa se tako na prethodnoj slici, na levoj strani, može da vidi jedna „skulptura“ koja simbolizuje dve stvari po kojima je Leskovac možda i najpoznatiji – to su paprike i roštilj (roštilj predstavljaju dve figure kuvara). Svake godine krajem avgusta i početkom septembra organizuje se pravi festival mesa koje se peče na roštilju – Roštiljada. Tokom trajanja manifestacije, glavni bulevar se zatvara za saobraćaj, a čitav grad miriše na roštilj (skaru) i na pečeno meso. Ovo je veoma popularan događaj i tada puno gostiju i dolazi u Leskovac.
Osim što leskovački roštilj podrazumeva meso, drugi važan proizvod u ovom delu Srbije su paprike svih vrsta, uključujući i ljute paprike koje se često i dodaju u meso za roštilj, čime se stvara divna kombinacija (pod uslovom da niste vegetarijanac i da volite ljuto). Ali, paprike se koriste i u različitim drugim jelima, bilo da su slatke ili ljute, prerađuju se, suše, kisele, od njih se prave posebna jela, kombinuju se sa drugim povrćem, itd. Na temu paprika sam davnih dana čula i šaljivu izjavu, naravno, datu sa jakim leskovačkim naglaskom: „Kod nas u Leskovac, kako paprike dođev, mi si ič suv lebac ne jedemo.“ O, da. Duh Leskovčana je izvanredan!
I da se sada konačno vratim na priču o Kući Šop Đokića. Porodica Šop Đokić je tu živela od 1820. do 1956. godine kada je kuća delom konfiskovana, a svakako i nacionalizovana. Kuća je napravljena u bondručnom konstruktivnom sistemu, a krov na više voda koji ima naglašene strehe prekriven je ćeramidom. U pitanju je objekat koji ima prizemlje i jedan sprat, a posebno se ističe divanhana na spratu koja je okrenuta ka dvorištu.
Gledano spolja, posebno su zanimljivi kapci na prozorima kod kojih se gornji deo podiže, a donji spušta.
Kuća Šop Đokića, detalj
Kada sam ja ovde stigla radno vreme turističke organizacije je već prošlo, tako da nije bilo službenika, ali su vrata bila otvorena pa sam provirila unutra. Ispostavilo se da je tu bio jedan čovek, valjda iz obezbeđenja, a kada sam mu rekla da ja obilazim spomenike kulture u gradu, on me je i proveo kroz kuću, a takođe mi je i dao par turističkih brošura. Veoma sam mu zahvalna.
Odmah smo drvenim stepenicama krenuli na sprat i ovde posetilac treba da bude pažljiv, jer stepenice nisu sve iste visine.
Kuća Šop Đokića, detalj
Na spratu se nalaze kancelarije, ali je najimpresivnija divanhana i originalna tavanica u njoj.
Kuća Šop Đokića, detalj
I ostatak kuće je zanimljiv i veoma lep, a posebno su mi se dopali okviri od vrata.
Kuća Šop Đokića, detalj
Kuća Šop Đokića, detalj
Kuća Šop Đokića, detalj
Nakon obilaska Kuće Šop Đokića, sišla sam u dvorište i tu sam se malo „utepuvala“ sa par ljudi koji rade u obezbeđenju. Evo još jednog slikovitog izraza koji je blizak jednom drugom, tako da sam mogla da kažem i da sam se „zacepuvala“. Mada je moguće da postoje nijanse u značenju, ja oba ova termina koristim kada želim da kažem da „se zanosim i gubim vreme kroz priču ili nešto što radim, ali ne nužno na loš način, naprotiv, to je obično zabavno“. Lakše je kada se za izjavu napisanu u dva reda koristi samo jedna reč.
Ali, sada sasvim ozbiljno, bez utepuvanja ili zacepuvanja, nastavljam sa pričom i šetnjom kroz Leskovac. U centru se nalazi i još jedna stara zgrada koja je podignuta 1850. godine, Kuća Bore Dimitrijevića-Piksle, i u njoj se danas nalazi muzej „Gradska kuća“.
Kuća Bore Dimitrijevića-Piksle
Muzej je međutim bio zatvoren jer je bilo kasnije popodne, pa sam posetu odložila za neki od narednih dana.
Nedaleko je i jedna od brojnih građanskih kuća koje se nalaze na spisku spomenika kulture u Leskovcu kao nepokretna kulturna dobra. Te građanske kuće koje su podignute u periodu između dva svetska rata pre svega ilustruju razvoj građanskog staleža u gradu u kojem su se sve više razvijale različite industrijske grane, mada se grad nalazi u izrazito poljoprivrednom području. Nakon što sam videla većinu građanskih kuća sa ovog spiska spomenika kulture, ostalo mi je pitanje zašto su neke od njih dobile status kulturnog dobra, dok neke druge kuće koje sam videla u gradu, a podignute su u istom periodu, nisu.
Takođe, te kuće su u veoma različitom stanju – neke su veoma lepo doterane, druge se održavaju na funkcionalnom nivou, a treće su, rekla bih, u fazi raspadanja.
I tako ću krenuti upravo od jedne takve. Radi se o Građanskoj kući u ul. Dositeja Obradovića 29 koja se nalazi direktno prekoputa hale Leskovačkog sajma.
Građanska kuća u ul. Dositeja Obradovića 29
Kuća je bila podignuta krajem treće decenije XX veka kao porodična kuća uglednog trgovca iz Leskovca. Sastoji se od podruma, prizemlja i potkrovlja. U materijalima koje sam koristila pominju se i unutrašnje prostorije i naglašava spoljašnja dekoracija, međutim, kada sam ovde došla, mogla sam samo da vidim da kuća deluje izuzetno oronulo. Doduše, na kući je postavljena i tabla koja kaže da je objekat na prodaju.
Kada se ova kuća gleda iz pravca sajma, zbog relativno uskog placa na kojem se nalazi ne može u potpunosti da se sagleda. Zapravo je to jedna prilično velika kuća, a sticajem okolnosti sam to shvatila kada sam šetala po susednoj ulici gde postoji jedan plac bez ikakvog objekta, pa se preko njega vide delovi ove kuće o kojoj sada pričam.
Građanska kuća u ul. Dositeja Obradovića 29
Kada su kuće koje su proglašene za spomenik kulture u lošem stanju, to često može da bude prilično veliki problem. One najčešće više ne pripadaju prvobitnim vlasnicima. Posle Drugog svetskog rata, kuće bogatih ljudi su veoma često konfiskovane ili su se u njih useljavali novi stanari, a vlasništvo nad imovinom se gubilo. Čak i kada bi vlasnici ostali u kući, zbog promene društveno-ekonomskog sistema, više ne bi imali velike fabrike, trgovine i slično koje bi im donosile prihode, tako da je sve to dovelo do značajno smanjenog ili nepostojećeg održavanja ovih objekata, a to pogotovo ne bi zanimalo neke nove stanare. Drugim rečima, takve kuće, sada stare skoro 100 godina počele bi znatno da gube na svom izgledu i opštem stanju.
S druge strane, ako je neka takva kuća proglašena za spomenik kulture, onda, barem po zakonu, na njoj ne mogu da se rade izmene ili popravke ili dogradnja kako ko bi hteo, već moraju da se dobiju specijalne dozvole, a to najčešće iz raznih razloga ide sporo, ali bude i zahtevno. Koliko je meni poznato, insistira se da se koriste originalni materijali, da se izgled ne menja i slično, a to najčešće košta. Vlasnicima bi verovatno bilo jednostavnije, pa i jeftinije, da sruše staru kuću i podignu potpuno novu, od savremenih materijala i savremenog izgleda koja bi se kao takva dopadala trenutnim vlasnicima.
Već sam, doduše prilično strogo, komentarisala ovakvu vrstu problematike u slučaju jedne kuće u Kragujevcu (videti: https://www.svudapodji.com/kragujevac-3/).
Mada sasvim mogu da razumem problem ljudi koji sticajem jednih ili drugih okolnosti žive u ovakvim kućama, slaba sam na spomenike kulture u svojoj zemlji, pa bih više volela da svi oni budu u izvanrednom stanju. Za sada je to svakako nemoguće, a i ne znam koji bi bio pravi način da se ovakvi problemi reše. Možda neka vrsta „javnog privatnog partnerstva“? Ne znam.
Samo stotinak metara dalje nalazi se još jedna kuća za koju mislim da je spomenik kulture i to pod nazivom „Zgrada u ul. Lole Ribara 66“. Razlog zašto nisam sigurna jeste da u Leskovcu više ne postoji ulica pod nazivom Lole Ribara. Na karti Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture ova kuća je obeležena na mestu čija je sada adresa Mlinska 66 i to je kuća koja se vidi na sledećoj fotografiji i ona odgovara opisu koji sam imala. Gotovo je sasvim izvesno da je upravo ovo ta kuća koja danas ima drugu adresu, ali se u evidenciji vodi pod starim nazivom ulice.
Zgrada u ul. Lole Ribara 66
Radi se o velikom objektu koja je podignut 1936. godine kao porodična kuća još jednog trgovca iz Leskovca, a sastoji se od podruma, visokog prizemlja i tavana u vidu mansarde. Zgrada je izgrađena posebno raskošno, sa monumentalnim stepeništem i prilaznom terasom, pošto se u kuću ulazi iz dvorišta. Mada se nisam približavala, sasvim jasno sam mogla da vidim slikovite detalje koji postoje na tom stepeništu, a oni sadrže i neke elemente secesije.
U istoj ulici, Mlinskoj, ali na broju 42, nalazi se i Zgrada informativne organizacije „Naša reč“. Kuća je podignuta u periodu od 1925. do 1930. godine i nekada je bila u vlasništvu imućne porodice Vlajčić (već pomenute u prethodnom nastavku priča o poseti Leskovcu). Radi se o kući sa podrumom i visokim prizemljem, a u kuću se ulazi iz dvorišta preko stepeništa sa tremom.
Zgrada informativne organizacije „Naša reč“
Mada naziv kuće može da zbunjuje na prvi pogled, vremenom sam shvatila da se spomenici kulture u evidenciji vode pod nazivom pod kojim su prvi put upisani kada se radila kategorizacija. Tako je ova kuća prvobitno bila u vlasništvu porodice Vlajčić, a posle Drugog svetskog rata im je oduzeta i zatim se koristila kao redakcija lista „Naša reč“ (otud naziv) i za potrebe leskovačke radio stanice. Vremenom se i ta funkcija kuće promenila, pa se od 2015. godine koristi kao sigurna kuća za smeštaj žrtava porodičnog nasilja.
U nastavku Mlinske ulice, na uglu sa ulicom Pana Đukića nalazi se još jedan spomenik kulture, a to je Zgrada Okružnog suda u Leskovcu, danas – Viši sud.
Zgrada Okružnog suda u Leskovcu
Ovde se radi o reprezentativnoj spratnoj zgradi koja je podignuta u periodu od 1906. do 1908. godine, ali je dosta stradala u savezničkom bombardovanju 1944. godine. Ipak, bitni elementi su ostali sačuvani, pa je građevina ubrzo ponovo povratila svoju funkciju. Ne znam kako izgleda iznutra, ali je ugaona fasada posebno lepa.
Kada se dalje ide ulicom Pana Đukića u pravcu severa, već na sledećoj raskrsnici se dolazi do još jedne reprezentativne zgrade na uglu dve ulice i u njoj se danas nalazi sedište Jablaničkog upravnog okruga. Zgrada je podignuta početkom XX veka i osim što je ona postavljena tako da prati dve ulice i u njenom slučaju je ugao zgrade zasečen i tu se nalazi ulaz (kao i kod današnjeg Višeg suda). Njene fasade su ukrašene nešto skromnije, a i zgrada ima samo prizemlje. Ipak, ona nije kategorizovana kao spomenik kulture zbog svojih graditeljskih odlika, već zbog veze sa Komunističkom partijom (koja je bila na vlasti u Jugoslaviji posle Drugog svetskog rata kada je i došlo do kategorizacije nepokretnih kulturnih dobara), pa je tako objekat upisan kao Zgrada u kojoj je bilo sedište prve Komunističke opštine – sedište SO Leskovac.
Zgrada u kojoj je bilo sedište prve Komunističke opštine – sedište SO Leskovac
Međutim, čitavu ovu priču ne treba odbaciti zbog ideoloških predrasuda, jer je ona u stvari veoma zanimljiva. Naime, 22. avgusta 1920. godine u tadašnjoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslaviji) održali su se opštinski izbori, a u Leskovcu je pobedila Komunistička partija Jugoslavije (osnovana 1919. godine). Ovo je bilo poprilično neočekivano, obzirom da je jug zemlje važio za konzervativniji. Međutim, sav onaj razvoj industrije u Leskovcu značio je i da je ovde bilo puno radnika, a mnogi od njih su bili i politički aktivni. Sve u svemu, opštinsku vlast je nakon, rekla bih, demokratskih izbora preuzela Komunistička partija, ali je to dovelo i do panike u glavnom gradu zbog straha od širenja uticaja komunista i njihove ideologije. Sve u svemu, do 1921. godine je delovanje KPJ (krajnje nedemokratski) zabranjeno u čitavoj zemlji, pa i u Leskovcu, a članovi su progonjeni i hapšeni, i naravno nije im bilo dozvoljeno ni da učestvuju u političkom životu.
Eto kratkog podsećanja na deo istorije demokratije u Srbiji.