Kada sam ranije putovala po Latinskoj Americi, i po zemljama severno od Kolumbije i po zemljama južno od Kolumbije, redovno sam koristila mogućnost da idem na lokalno organizovane izlete. Štaviše, uvek sam to isticala kao veliku prednost ovih odredišta. Često sam iz vodiča mogla još pre samog putovanja da saznam šta se lokalno organizuje i nudi, pa onda čim dođem u to mesto krenem po lokalnim agencijama i tu se prijavim maltene u prvu agenciju u koju uđem, jer su cene najčešće praktično iste. Osim što se plati izlet, da se i naziv hotela, a onda vas tu u zakazano vreme pokupe kao deo manje grupe nezavisnih putnika koji su se takođe prijavili za taj izlet. I to funkcioniše savršeno.
Ja sam u Kolumbiju došla sa idejom da ću na isti način da iz većih gradova idem na lokalno organizovane izlete, jer je to mnogo jednostavnije.
Međutim, još pre polaska iz Beograda sam na internetu videla šta se nudi i tu sam bila iznenađena nesrazmerno visokim cenama ovih izleta. Pomislila sam da je možda u pitanju to da se preko interneta unapred traži izlet i rezervacija, pa sam sve to ostavila za samu Bogotu.
Tokom prvog dana boravka u glavnom gradu Kolumbije krenula sam u prilično ambicioznu šetnju po starom delu grada, La Kandelariji, a između ostalog sam imala nameru i da pronađem neku lokalnu turističku agenciju. Recepcioneri iz mog hotela su mi preporučili jednu agenciju u samom centru, a kako se ispostavilo i nije bilo drugih u tom delu grada, tako da sam tokom svoje šetnje otišla i do te agencije sa namerom da uplatim dva izleta za naredne dane.
Ispostavilo se da su informacije sa interneta bile realne i da su odražavale cene koje se mogu naći i lokalno. Postoji par stvari kod mene, a u vezi sa putovanjima. Nikada ne dovodim u pitanje lokalne cene, pogotovo kada postoje dve vrste cenovnika (za strance i za lokalno stanovništvo), jer smatram da je na kraju krajeva odluka moja – ili mogu da nešto platim, ili ne mogu, a svakako imam želju, jer se inače ne bih ni raspitivala za datu stvar. Osim toga, vremenom sam postala i spremnija da više platim za neke usluge, ako će one da mi „završe stvar“.
Međutim, ove cene za dnevne izlete iz Bogote (a, uzgred, nije postojala razlika za strance i lokalne stanovnike) su zaista, po mom mišljenju, bile previsoke. S druge strane, žena koja je radila u agenciji mi je rekla i da nema izleta narednih dana jer se niko nije prijavio. To me uopšte ne čudi.
Sve u svemu, shvatila sam da ću morati sama da organizujem svoje izlete, a možda i da prilagodim plan putovanja. Pa dobro. Kad se mora – nije teško.
Doduše, posle onog suvog kašlja koji je počeo da me budi pred zoru, probudila sam se sa jasnim osećajem da me hvata nekakva prehlada. Sasvim mi je bilo jasno da je to sve posledica stresova od prethodnih par dana, ali to saznanje mi nije ni najmanje pomoglo. Ja nosim na putovanja svoju malu „apoteku“, ali pošto mi ranac nije stigao, to je značilo i da su mi svi lekovi koje sam pripremila bili negde daleko (konkretno u Njujorku). Takođe mi je bilo jasno i da ću morati uskoro da svratim u neku lokalnu apoteku da bih pomogla svom telu da se izbori sa problemima.
Dakle, za drugi dan boravka u Kolumbiji odlučila sam da odem na izlet u gradić Zipakira koji se nalazi oko 40-ak km severno od Bogote. Evo i mape koja pokazuje koja sam sve mesta posetila tokom ovog svog boravka u Kolumbiji.
Mada od Bogote do Zipakire saobraća neki turistički voz za koji se priča da je zanimljiv, on vozi prilično sporo (3 sata u jednom smeru), suviše kratko se zadržava u Zipakiri da bi se tamo išla videlo, a onda se još duže vraća u Bogotu. Drugim rečima, ovo je otpadalo, barem što se mene tiče.
Drugi način da se dođe do Zipakire jeste da se ide međugradskim autobusom koji kreće sa stanice Portal del Norte, a do tamo je najbolje da se ide gradskim autobusom koji pripada sistemu TransMilenio.
Već sam pominjala da je Bogota ima oko 8 miliona stanovnika. Svi ti ljudi moraju i da se prevoze po velikom gradu, a u odsustvu brzih vidova gradskog saobraćaja poput metroa, osmišljen je sistem autobusa koji koriste posebno određene delove ulica kojima ne ide drugi saobraćaj, tako da ti autobusi znatno brže voze s kraja na kraj grada. Taj sistem se zove TransMilenio i za njega se koriste i posebna autobuska stajališta. Da bi se ušlo na stajalište, potrebno je da posetilac, poput mene, ima plastičnu karticu za gradski saobraćaj koju po potrebi dopunjuje.
Meni ovo nije baš sve bilo sasvim jasno kada sam se ujutru iz hotela uputila ka najbližem stajalištu iz sistema TransMilenio, pošto kada se na internetu traže informacije na ovu temu, svi krenu da opisuju sistem nadugačko i naširoko, bez davanja praktičnih i konkretnih saveta. Ja sam tako zamišljala da mogu da odem na stajalište i tamo kupim kartu za jednu vožnju. Nisam bila u pravu.
Stigla sam na stajalište i pošto mora da se prođe između čitača kartica gde postoje horizontalne šipke koje se vrte i propuštaju putnike jednog po jednog (našla sam negde da se to kod nas zove „obrtni krst“ ili „turniketa“, ali nisam sigurna), a nisam videla šalter gde mogu da kupim pojedinačnu kartu, pitala sam čuvara kako da prođem, tj, gde da kupim kartu. On me je pitao kuda idem i kada sam mu rekla, pokazao mi je da treba da preskočim obrtni krst i da samo prođem. Na trenutak sam bila zbunjena, ali on je ipak bio tu čuvar, pa sam ga poslušala.
Uskoro je stigao autobus za koji se ispostavilo da vozi direktno do stanice Portal del Norte i ja sam se smestila. Čak sam imala i sedište, pa sam se tako vozila skoro sat vremena, jer bez obzira na odvojeni deo ulice kojim ovi autobusi saobraćaju, udaljenost je bila oko 20 km, a usput postoje i raskrsnice sa semaforima koje svi moraju da poštuju, pa i „brzi“ autobusi.
U gradskom autobusu u Bogoti
Uzgred, kasnije sam shvatila da u Bogoti ne mogu da se kupuju pojedinačne karte za gradski saobraćaj. Obavezno mora da se kupi plastična kartica i onda se na nju po potrebi uplaćuje novac. Svaki put kada se ulazi na stajalište autobusa TransMilenio kartica se očita, a dati iznos se skine sa salda na kartici. Isti sistem se koristi i kada se ulazi u „obične“ autobuse – mora da se očita kartica, ali se to tada radi unutar autobusa.
Kada sam stigla na stanicu Portal del Norte, izašla sam sa stajališta i tačno tu su čekali i međugradski autobusi, a jedan od njih je bio i za Zipakiru. Krenula sam već za 5 minuta.
Dokono sedenje u autobusu mi je prijalo, jer se nisam baš dobro osećala, ali kada sam stigla na autobusku stanicu u Zipakiri onda sam već morala da krenem peške. Sam centar grada uopšte nije bio daleko.
Usput sam prošla pored nekog mesta gde je jedna žena na trotoaru prodavala sveže ispržene empanade, pa sam dobila želju da probam jednu. Bila je odlična.
Empanada u Zipakiri
Ova empanada me je podsetila na nešto.
Davnih dana sam radila u jednoj organizaciji gde mi je šef bio Španac. Pošto je njegova žena imala svoju karijeru na jednom univerzitetu u Španiji, to je značilo da je Hoze Luis veći deo godine bio sam u Beogradu. Tim povodom je sa sobom doneo i neki kuvar sa latino-američkim specijalitetima „za samce“ koji sam ja nekom prilikom iskopirala, mada je objektivno Hoze Luis u najmanje 90% slučajeva ručao „smuđa sa blitvom“. Kako to znam? Jednostavno – žena koja mu je održavala stan i kuvala je svakog dana zvala i pitala šta on želi da ruča tog dana i odgovor je gotovo uvek bio – „smuđ sa blitvom“. Ali, po povratku iz Kolumbije sam odlučila da makar ja, posle par decenija, iskoristim taj kuvar i evo jednog recepta za empanade iz Kolumbije.
EMPANADE NA KOLUMBIJSKI NAČIN
Testo:
- 240 g mekog brašna
- 1/2 kašičice soli
- 1/4 kašičice turmerika ili kurkume u prahu
- 115 g putera
- 1/2 kašičice soka od limuna
- 120 ml vode
Pomešati suve sastojke. Zatim prstima umešati puter koji je iseckan na sitne komade i kada se dobije tekstura poput peska, dodati mešavinu limunovog soka i vode, pa sve spojiti u mekano testo, ali ne sme da se previše mesi; samo da se spoji.
Staviti testo u posudu i pokriti je, pa odložiti u frižider na oko pola sata. Zatim tanko razvući testo oklagijom i modlom seći krugove. Na sredinu kruga staviti malo punjenja, preklopiti testo i dobro stisnuti ivice pritiskajući ih viljuškom.
Punjenje:
- 220 g mlevene svinjetine
- 1 crni luk, sitno naseckan
- so, biber, kumin (po ukusu)
- 2 kašike kapera
- 1 tvrdo kuvano jaje, naseckano
- 110 g kuvanog crvenog pasulja
Izdinstati crni luk, pa dodati meso i začine, pa još malo pržiti kod svinjetina ne bude gotova. Kada se to prohladi, spojiti sa ostatkom sastojaka i time puniti testo za empanade.
Na kraju sve pržiti u dubokom ulju. Ove empanade mogu i da se peku u rerni, s tim da se prvo premažu umućenim jajetom, a onda peku u zagrejanoj rerni na 180 stepeni C oko 20 minuta.
Kolumbijske empanade na moj način
A što se tiče Zipakire, mada sam gradić sam po sebi nije glavni razlog zašto posetioci ovde dolaze, moram da priznam da sam se oduševila kada sam stigla do jednog od dva glavna trga, a to je bio Glavni park ili Parke prinsipal (Parque Principal). Zapravo, neke kuće u blizini prostranog trga ili već na njemu bile su izuzetno ljupke.
Zipakira, detalj
Zipakira, detalj
Sa ugla gde sam došla do trga sam ga takođe i snimila, ali sam šetnju po njemu ostavila za malo kasnije.
Zipakira, Parke prinsipal (Parque Principal)
Za sada sam se između one dve lepe kuće uputila ka drugom prostranom trgu, a to je Trg nezavisnosti ili Plasa de la Independensija (Plaza de la Independencia).
Zipakira, detalj
Zipakira, Trg nezavisnosti
Ovaj drugi trg je malo drugačije koncipiran u odnosu na glavni trg, ali je svakako lep. Ja sam tu potražila mesto gde sam mogla da popijem kafu, a ujedno sam zagledala i gde bih kasnije možda mogla da ručam.
Zipakira, Trg nezavisnosti, detalj
Ono što sam takođe ovde videla je bilo i par američkih crnih lešinara (Coragyps atratus). Bilo je sasvim očigledno da u Kolumbiji ovih ptica ima u značajnom broju.
Američki crni lešinari
Posle prijatne pauze za kafu, vratila sam se do glavnog trga i sada ga malo bolje zagledala. Ni trg, kao ni sam grad Zipakira nisu poznati po nekim značajnim građevinama, ali sam ja svakako uživala u šetnji po centru. Na primer, tu je izuzetno lepa zgrada Gradske većnice, kao i crkva, koja je zapravo prava, zvanična katedrala (biće uskoro jasno zašto ovo naglašavam), koja je građena preko 100 godina. Nažalost, crkva je bila zatvorena.
Zipakira, Gradska većnica i kolonijalna zgrada
Zipakira, Katedrala
Na trgu ima još lepih objekata, ali pošto nisam baš bila u formi, samo sam ih površno slikala i nisam se dalje bavila njima.
Zipakira, Parke prinsipal, detalj
Zipakira, Parke prinsipal, detalj
Isto je važilo i za sam trg – samo sam ga snimila mobilnim telefonom i foto-aparatom, ali više nisam bila raspoložena ni za šetnju ni za dalje obilaženje.
Zipakira, Parke prinsipal
Zipakira, Parke prinsipal
Na trgu sam našla i jednu apoteku, pa sam tu kupila neki lek opšte vrste protiv prehlade i sličnih problema. Naime, kašalj mi se nije smirivao, a i osećala sam se dosta teško. Dobra je stvar bila makar da nemam povišenu temperaturu.
Sada sam već bila, ako ne fizički, onda barem po svojim planovima, spremna i da odem da pogledam glavni razlog zašto većina posetilaca dolazi u Zipakiru. U pitanju je katedrala, ali ne bilo kakva. U pitanju je katedrala od soli. Da pojasnim.
Nekada jako, jako, jako davno (pre oko 250 miliona godina), teren koji sada predstavlja okolinu Zipakire nalazio se na morskom dnu. Kada su Andi počeli da se uzdižu, tada je i to morsko dno, zajedno sa slanom vodom koja je činila novonastalo jezero, počelo da se podiže. Vremenom se jezero isušilo, a ležišta soli su se popela na visinu od preko 2700 m iznad nivoa mora. Par drugih primera za ovakva geološka dešavanja mogu da se vide u mojim pričama sa putovanja po Boliviji: https://www.svudapodji.com/santa-kruz-sukre-i-potosi-gradovi-na-tri-sprata-2-deo-peru-i-bolivija-leto-2005-godine/ i https://www.svudapodji.com/slaniste-ujuni-peru-i-bolivija-leto-2005-godine-2-deo/.
Kada su španski konkvistadori došli u ove krajeve, pripadnici naroda Muiskas su u neposrednoj blizini Zipakire već uveliko vadili so sa obližnjih brda, po principu otvorenog kopa. Ova metoda se koristila i nakon što su se Španci ovde odomaćili, a tek početkom XIX veka su počeli da se prave podzemni rudnici da bi se na taj način iskopala veća količina soli. Vremenom je i ta metoda prevaziđena i sada se primenjuju savremene tehnologije za ekstrakciju, ali je zanimljivo da i dan danas oko polovine soli koja se koristi u Kolumbiji dolazi upravo iz rudnika u ovom kraju.
U rudniku koji se nalazi na brdu zapadno od centra Zipakire, rudari su 1932. godine napravili manje svetilište da bi mogli da se tu pomole pre početka rada. To je vremenom, tačnije 1950. godine, razvijeno u veću crkvu koja je inaugurisana 1954. godine i tako je funkcionisala do 1992. kada je zatvorena zbog brige da može da se uruši, pošto je rudnik i dalje bio aktivan. Odmah je krenula i „izgradnja“ nove crkve i ona je inaugurisana 1995. godine.
To je, dakle, jedina podzemna katedrala na svetu i to je glavni razlog zašto veliki broj posetilaca, i stranih i domaćih, dolaze u Zipakiru.
Ulaz u bivši rudnik je na tom brdu iznad Zipakire, ali je meni bilo jasno da ja u svom fizičkom stanju neću moći da se popnem do njega. Zato sam uhvatila taksi i tako se brzo prevezla do ulaza i mesta gde se kupuju ulaznice. Uzgred, pošto razne priče kolaju po belom svetu u vezi sa bezbednošću u Kolumbiji, pitala sam jednog ljubaznog gospodina da li je bezbedno da zaustavim taksi na ulici, a on je rekao da jeste, pa mi je čak pomenuo i cenu koja je realna. Sva moja iskustva u dotadašnjoj komunikaciji sa Kolumbijcima su nedvosmisleno pokazivala da su to izuzetno fini, ljubazni i predusretljivi ljudi koji žele da pomognu.
Dakle, taksijem sam se prevezla uzbrdo i odatle prvo pogledala okolinu.
Zipakira, detalj
Zatim sam malo sačekala u redu i kupila ulaznicu. Uz to sam dobila i audio-vodič, što mi je mnogo više odgovaralo nego da idem u obilazak sa grupom i vodičem, što je u stvari uobičajena praksa u okviru obilaska Katedrale od soli.
Ulaz u bivši rudnik u kojem je Katedrala od soli
Naime, u bivši rudnik se ulazi po grupama – zaposleni puštaju izvestan broj posetilaca, a ostali moraju da čekaju svoj red. Međutim, kada uđete, niko vas neće juriti da morate da šetate naokolo baš kao deo te grupe.
Tako sam i ja ušla, a onda počela da koristim svoj audio-vodič.
Prvo se prolazi kroz dugačak hodnik koji se naizmenično osvetljava na različite načine, a neki su prilično psihodelični. Barem se meni to tako činilo.
Pristupni hodnik u rudniku u kojem je Katedrala od soli
Pristupni hodnik u rudniku u kojem je Katedrala od soli