Jedno od veoma popularnih odredišta među posetiocima Bogote, i stranim i domaćim, ali i lokalnim stanovnicima, jeste „brdo“ Monserat (Cerro de Monserrate) koje se uzdiže iznad centralnih delova glavnog grada Kolumbije.
Ovo sa „brdom“ je veoma relativno. Naime, vrh Monserata se nalazi na 3170 m iznad nivoa mora (podatak sa gornje stanice žičare), ali pošto se nadmorska visina na kojoj je Bogota u proseku oko 2650 m, onda se i nema utisak da je Monserat posebno visok i, dakle, čovek bi rekao da je to tek jedno obično brdo. E, pa nije.
Osim toga, padine Monserata su vrlo strme, tako da su vremenom ovde napravljene i žičara i uspinjača.
Uspinjača je sagrađena između 1926. i 1929. godine kada je i počela da radi. Ona je dugačka 800 m, prosečni nagib je čak 80 stepeni, a maksimalni kapacitet joj je 80 ljudi.
Što se tiče žičare, ona je otvorena 1955. godine.
Ja sam imala ideju da u jednom smeru koristim jedan prevoz, a u drugom drugi, pa sam čak i pitala da li mogu sa istom kartom da to uradim i na biletarnici su mi rekli da mogu, ali su „zaboravili“ da mi kažu da u vreme moje posete uspinjača nije radila.
Pa, dobro. Za početak sam morala dugo da čekam dok nisam kao deo grupe oformljene na licu mesta mogla da uđem u jednu od kabina. Naime, postoje dve i dok jedna ide na gore, druga se spušta na dole. Ipak, pretpostavljam da su uvek gužve i da uvek mora da se ima strpljenja, jer je u kabinu dozvoljeno da uđe maksimalno 40 ljudi po jednoj vožnji.
Dok sam čekala da se kabina kojom ću se kasnije popeti ponovo spusti, mogla sam da snimam i padinu Monserata, ali i drugu kabinu koja se u međuvremenu vratila.
Sistem žičare koja vodi do vrha Monserata
Sistem žičare koja vodi do vrha Monserata
Naravno, kada i dođe red da uđete u kabinu, ona se dosta popuni, pa nije uvek moguće da se zauzme dobro mesto da bi se fotografisalo. Ipak, uspela sam nekako, zahvaljujući činjenici da sam barem za glavu viša od prosečne visine stanovnika Kolumbije.
Pogled na Bogotu iz kabine žičare koja vodi do vrha Monserata
Kada sam konačno došla do vrha, prvo sam se popela do platoa ispred crkve da bih uživala u spektakularnom pogledu na Bogotu.
Pogled na Bogotu sa vrha Monserat
Osim Monserata, iznad Bogote se sa iste strane uzdiže još jedno „brdo“ – Gvadalupe. Njegov vrh se nalazi na još većoj visini, oko 3360m iznad nivoa mora. Na njemu se može videti i hram ispred kojeg je 15 m visoka bela statua Naše Gospe od Gvadalupea.
Pogled na Bogotu sa vrha Monserat; Gvadalupe je gore levo
Ipak, ja sam bila opčinjena pogledom na Bogotu, pa sam čak i svojim foto-aparatom tražila i našla glavni trg u starom delu grada koji se zove La Kandelarija – Plasa de Bolivar.
Pogled na Bogotu sa vrha Monserat
Pogled na Bogotu sa vrha Monserat
Pogled na Bogotu sa vrha Monserat
Dok sam ja tako uživala u pogledu na veliki grad, uočila sam par izuzetno zanimljivih stanovnika. U pitanju su bili primerci američkog crnog lešinara (Coragyps atratus) koji su leteli iznad grada u kojem živi oko 8 miliona ljudi. Za mene potpuno fascinantan prizor.
Američki crni lešinar
Američki crni lešinar
Kada sam već kod ptica, a oni koji čitaju moje putopise znaju da me ptice posebno zanimaju, na Monseratu sam uočila i snimila primerke još dve vrste. Prvi je džinovski kos (Turdus fuscater), a drugi, snimljen nešto kasnije u krošnji drveta, riđovrati strnad (Zonotrichia capensis).
Džinovski kos
Riđovrati strnad
Dok sam još boravila na platou odakle sam snimala delove Bogote, uočila sam još jedan zanimljiv objekat, a to je bio znak koji je pokazivao pravac u kojem se nalazi Santjago de Kompostela u Španiji. 2018. godine sam ja odpešačila hodočašće upravo vezano za Put svetog Jakova, pa su mi svi ovi simboli veoma poznati i dragi srcu. Doduše, imajući u vidu Atlantski okean, iz Kolumbije ni uz najbolju volju ne može peške da se ode do Santjaga de Kompostele. Osim ako se ne bi peške išlo preko Beringovog moreuza kada ovaj zamrzne skroz, ali bi to onda bila sasvim druga priča.
Svi putevi vode u Santjago de Kompostela
U svakom slučaju, koga zanimaju putopisi o mom iskustvu sa Puta svetog Jakova može da krene od prvog nastavka: https://www.svudapodji.com/spanija-1/.
A što se tiče Monserata u Bogoti, prvo sam se uputila ka crkvi koja se nalazi na vrhu. U pitanju je Bazilika palog Gospoda od Monserata (Basílica del Señor Caído de Monserrate) koja je osveštena 1920. godine i koja takođe predstavlja hodočasničko svetilište. Prvobitna crkva na ovom mestu je podignuta još polovinom XVII veka, ali je zbog zemljotresa iz 1917. godine ona morala da bude zamenjena ovom novom.
Bazilika palog Gospoda od Monserata
U okviru oltara se vidi i figura Isusa Hrista u jednom trenutku kada je pao na svom putu ka Golgoti.
Bazilika palog Gospoda od Monserata
Nisam se dugo zadržala u crkvi, već sam krenula u kratku šetnju po vrhu sa namerom da negde sednem i popijem kafu, ali i da odem do gornje stanice uspinjače, jer sam, još uvek ne znajući da ona ne radi, planirala da se njom spustim sa Monserata.
U jednom trenutku sam se osvrnula, pa sam tako ponovo videla deo bazilike, ali i gornje stanice žičare.
Deo gornje stanice žičare, levo, i Bazilika palog Gospoda od Monserata, gore desno
Na vrhu Monserata se nalaze dva restorana. Jedan je bio pun u vreme moje posete i, koliko sam shvatila, nudio je samo ručak, tj, hranu, dok je drugi nudio i samo piće, tj, kafu.
Na vrhu Monserata
Na vrhu Monserata
Ja sam se odlučila za taj drugi i ta pauza mi je sasvim fino prijala. Vreme je bilo divno, ali sam još uvek bila umorna od puta, stresa i lošeg spavanja, a sigurno mi je nedostajao i kiseonik, jer sam ipak bila na 3000 m nadmorske visine. Pod takvim okolnostima je dobro da čovek odmara i eventualno popije nešto da se okrepi.
Posle te pauze sam otišla do gornje stanice uspinjače i tada sam saznala da ona zapravo ne radi.
Na vrhu Monserata: gornja stanica uspinjače
Morala sam da se vratim do gornje stanice žičare, a sam ponovo naišla na veliku gužvu, što je značilo da sam morala da poprilično da čekam.
Pogled sa gornje stanice žičare na Monseratu ka podnožju
Sada sam stala namerno na drugu stranu kabine da bih posmatrala padine Monserata i nisam se pokajala. Tako sam mogla dobro da vidim i „prugu“ kojom ide uspinjača.
Padina Monserata sa uspinjačom
Žičara i uspinjača na Monseratu
Inače, dok sam još čekala da odem na vrh Monserata, videla sam da u zaleđu donje stanice žičare postoji nešto nalik na park i tamo sam uočila par kolibrija, ali dok sam izvukla foto-aparat i uključila ga, oni su odleteli. Koliko sam negde pročitala, samo na Monseratu može da se uoči neverovatno mnoštvo ptica kojima čitava Kolumbija obiluje.
Zaleđe donje stanice žičare na Monseratu
Malo okrepljena onom kafom koju sam popila na Monseratu, posle spuštanja žičarom nastavila sam peške u pravcu glavnog trga u La Kandelariji. Povremeno sam se ipak osvrtala i gledala na Monserat čiji vrh krasi lepa bela crkva u kojoj sam ne tako davno bila.
Bogota, detalj
Usput sam gledala i neke druge detalje, poput divnih, šarenih ogrlica koje se često mogu videti poređane na čaršavu na trotoaru radi prodaje.
Ogrlice od perlica
Mislim da običaj da se prave (i prodaju) ovakve ogrlice potiču od starosedelaca koji ovo rade kao nastavak starog zanata, ali mada sve one deluju veoma lepo, a svakako su i izuzetno vešto napravljene, neke od njih se proizvode i prodaju u radnjama koje pripadaju više umetnički orijentisanim autorima.
Ogrlica od perlica
Ali, najpopularniji proizvod, barem sudeći po reakcijama mojih prijatelja i familije kojima sam slala neke od fotografija tokom putovanja, bio je neki lokalni melem protiv reumatskih bolova i udaraca koji se pravi od arnike. Ja znam već od ranije da je arnika poznati homeopatski lek za traume, ali ono što je ovaj proizvod o kojem govorim činilo specifičnim jesu njegovi dodaci: koka i marihuana.
Preparati u Bogoti
Svi kojima sam poslala fotografiju iskazali su svoju zainteresovanost za ovaj proizvod. Naravno, bilo mi je jasno da je to sve deo šale, ali sam ipak pomislila kako bi ovo bio simpatičan poklon sa putovanja. Ipak, nisam ništa kupila jer je moje putovanje bilo na samom početku, pa nije imalo smisla da išta kupujem i da onda nosim mesec dana koliko sam planirala da putujem po Kolumbiji. S druge strane, moj ranac nije stigao u Bogotu kad i ja, tako da sam trenutno imala problema da mi stigne moj originalni prtljag, pa bi bilo suludo da bilo šta kupujem sada.
Osim toga, bez obzira što se ovo prodavalo sa neke tezge u prometnoj ulici u centru Bogote i u sred bela dana, nisam bila sigurna da li bi vlasti i u mojoj zemlji, ali i u zemljama kroz koje sam planirala da se vratim, imale nešto protiv da ja u svom prtljagu imam dvadesetak kutijica na kojima piše „koka i marihuana“. Arnika bi tu bila sporedna.
U svakom slučaju, ja sam ponovo došla do trga Plasa de Bolivar gde su Katedrala i Kapela sakristije bile obasjane jakim suncem.
Katedrala i Kapela sakristije
Pošto je katedrala ponovo bila zatvorena, krenula sam jednom bočnom ulicom (ulica 10 ili Calle 11) u kojoj se nalazi više zanimljivih građevina.
Za početak sam prošla pored impresivne Crkve sv. Ignatija (Iglesia de San Ignacio) koja je najveća i najimpresivnija crkva iz kolonijalnog doba, a osnovana je 1610. godine. Sticajem okolnosti, kad god sam prolazila pored crkve ona je bila zatvorena, a nekako sam „uspela“ i da je ne fotografišem. Ne znam zašto.
Ono što jesam slikala je bila i sama Ulica 10, kao i razne druge, zanimljive građevine koje se u njoj mogu videti.
Ulica 10
Jedna od istorijski izuzetno zanimljivih građevina je Palata San Karlos (Palacio de San Carlos) s kraja XVI veka u kojoj se nalaze prostorije Ministarstva spoljnih poslova, ali to ne čini ovu građevinu zanimljivom. To nije čak ni njena fasada, koja je u većem delu zapravo prilično nezanimljiva.
Deo Palate San Karlos
Ono što ovde jeste zanimljivo je upravo prozor koji se vidi na levoj strani prethodne fotografije. Naime, kroz taj prozor je u jednom trenutku 1828. godine pobegao Simon Bolivar kada je u zgradu došla grupa ljudi koji su planirali da izvrše atentat na njega. On je u tom trenutku bio u kadi, ali je imao veoma pametnu i veštu ljubavnicu, Manuelitu Saens, koja je te ljude ljubazno pozdravila i zagovarala ih dok je Bolivar iskočio iz kade, pa kroz prozor i tako se spasio. Tim povodom se ispod prozora i dan danas može videti tabla koja na latinskom govori o ovom događaju i kako je Oslobodilac bio spasen.
Deo Palate San Karlos
Direktno preko puta Palate San Karlos nalazi se i veoma lepo Pozorište Kolon (Teatro Colón) koje važi za najelegantnije u Bogoti. Ako je sudeći po fasadi, to zaista sve ima smisla.
Pozorište Kolon
Ova ulica je veoma lepa i predviđena je samo za pešake, a kada je lep dan, kao što je bio u vreme moje posete, vrlo mi se dopao pogled ka Istočnim visovima duž kojih se po osi sever-jug prostiru centralni delovi Bogote.
Bogota, detalj
U ovoj ulici se nalazi i par muzeja, a jedan od njih je i Vojni muzej smešten u zgradi sa veoma lepom fasadom.
Vojni muzej u Bogoti
Nastavivši laganu šetnju po La Kandelariji, sada sam prešla do Ulice 11 (Calle 11) i tu sam na uglu prošla pored još jednog muzeja koji je smešten u nekadašnjoj kovnici novca. Danas se on i zove Muzej kovnica (Museo Casa de Moneda). Moram da priznam da mene istorija novčanih tokova u Kolumbiji (mada se u muzeju može videti i umetnička kolekcija), uostalom kao i postavka koja se može videti u Vojnom muzeju, nije zanimala, tako da sam uradila isto što i kod prethodnog muzeja – samo sam slikala fasadu.
Stara kovnica novca u Bogoti, a nešto dalje se vidi toranj Katedrale
Odmah pored stare kovnice nalazi se i velika kuća iz kolonijalnog doba u kojoj je smešten Muzej Botero (Museo Botero). Ja sam svakako planirala da ovaj muzej posetim jer volim Boterove blago rečeno bucmaste likove, ali sam to ostavila za neki drugi dan. Sada sam samo pogledala kada je muzej otvoren, pa sam nastavila šetnju do obližnjeg ugla gde se nalazi Crkva naše Gospe od Kandelarije (Iglesia de Nuestra Señora de la Candelaria).
Crkva naše Gospe od Kandelarije
Njena izgradnja je trajala od 1686. do 1703. godine, s tim sa prvobitna građevina nije imala dva tornja koji su danas deo crkve.
Crkva naše Gospe od Kandelarije
Sada sam se uputila ka jednom malom trgu u La Kandelariji koji važi za veoma popularno mesto, pogotovo među mladima, a takođe je oko njega i „centar noćnog života“, kako se kaže po vodičima. Bio je još uveliko dan, ali sam ja postajala sve umornija zbog lošeg spavanja, džet-lega i stresa uzrokovanog nedolaskom mog ranca. Zato sam, pre nego što sam planirala da se vratim u hotel, napravila širi krug da bih videla i ovo znamenito mesto u okviru starog grada.
S druge strane, sam trg, Plasoleta del Čoro de Kevado (Plazoleta del Chorro de Quevado), nalazi se na mestu gde je svojevremeno bilo središte naselja pripadnika naroda Muiska koje su Španci tu zatekli kada su krenuli sa svojim osvajanjem. Dakle, iz poštovanja prema starosedeocima treba otići do ovog trga, mada više apsolutno ništa nije kao što je nekada bilo.
Dok sam ovde šetala, videla sam još jednu kuću, a ima ih izuzetno mnogo, koja je bila ukrašena muralom. Već sam ranije pomenula da je ovo veoma česta pojava u Bogoti i lepo je videti da se i murali i grafiti izvode lepo, a da nije u pitanju obično škrabanje.
Bogota, detalj
Jedan od mogućih pravaca do Plasolete del Čoro de Kevado (Plazoleta del Chorro de Quevado) jeste da se ide Drumom 2 (Carrera 2) prepunom veoma slikovitih starih kuća. Ali, usput sam prošla i pored jedne sasvim savremene građevine.
Bogota, detalj
Hoću da kažem da u Kandelariji postoji velika raznolikost arhitektonskih formi. Ova konkretna zgrada je nekakav univerzitet i tokom nekoliko dana koje sam provela hodajući po glavnom gradu Kolumbije, stekla sam utisak da ovde postoji veliki broj univerziteta. Ne znam realno stanje obrazovanja u Kolumbiji, niti cene pogađanja ovih ustanova, ali izbor za sticanje visokog obrazovanja svakako postoji.
Odavde sam krenula dalje Drumom 2 i on me je praktično doveo direktno do trga, a usput sam uživala u šarenilu ulice i njenih kuća.
Bogota, detalj
Bogota, detalj
Bogota, detalj
Na trgu Plasoleta del Čoro de Kevado sam zatekla gužvu. Osim dosta ljudi, ovde može da se vidi i par zanimljivosti.
Naime, po dolasku Španaca, ovde je podignuta prva crkva u Bogoti, a kasnije, u XIX veku je podignuta i fontana. Oba ova objekta su srušena krajem XIX veka, ali je 1969. godine sagrađena replika crkve, a postavljena je i nova fontana.
Plazoleta del Chorro de Quevado
Plazoleta del Chorro de Quevado
Ali, bez obzira što je ovo bilo zanimljivo i živahno mesto, sa barovima i restoranima u okolini, ja sam bila na izmaku snaga iz već pomenutih razloga, pa sam samo kratko napravila par fotografija i jedan video-snimak pre nego što sam krenula da se vraćam ka hotelu. Jednostavno sam morala da se odmorim i to u horizontalnom položaju. Čak nisam krenula ni nastavkom Druma 2 koji se zove Kaljehon del Embudo (Callejón del Embudo). U pitanju je izrazito slikovita uzana ulica, rekla bih – sokak. Početak ove ulice lako može da se prepozna: kreće od luka na čijem vrhu se nalazi skulptura žonglirajućeg monocikliste (na desnoj strani gornje fotografije sa crkvom).
Mada sam bila teška, ipak sam usput snimila još par zanimljivih kuća pored kojih sam prošla. Ova prva koja se vidi na sledećoj slici se i izdaje (ako neko poželi da se preseli u Bogotu).
Bogota, detalj
Bogota, detalj
Dakle, dovukla sam se do hotela i tu kratko odmorila, ali sam morala ponovo da izađem da bih pojela nešto. Otišla sam do jednog obližnjeg lokalnog restorana i samo naručila supu i nešto jednostavno. Bilo mi je bitno da jedem na brzinu i vratim se u sobu, jer osim što sam morala da se odmaram, očekivala sam da mi kasnije uveče isporuče i ranac, kako su mi obećali prethodno veče na aerodromu.
Pratila sam kada treba da sleti avion (ista ona linija kojom sam prethodne večeri stigla iz Atlante), pa sam dala još malo vremena zamišljajući kako se prtljag izbacuje iz aviona i sl, a onda sam pozvala predstavništvo avio-kompanije na aerodromu. Rekli su mi da je moj ranac nije stigao ove večeri jer je otišao za – Njujork! Molim???!!!
Ja sam pitala tu službenicu poznate američke avio-kompanije kako je moj ranac mogao da ode u suprotnom smeru od onog u kojem je trebalo, a ona mi je na to – spustila slušalicu!!! Molim???!!!
Tu je krenula nova agonija. Pokušavala sam da kontaktiram tu avio-kompaniju, zatim evropsku avio-kompaniju kojom sam letela između Evrope i Amerike, i na čijem sajtu sam kupila kartu za Bogotu, ali... U današnje vreme to praktično više nije moguće. Ako se baš potrudite i dobro znate engleski, možda uspete da dođete do nekakvog linka za nekakav korisnički servis, ali tamo možete da očekujete samo da vam „odgovori“ nekakav bot (skraćeno od „robot“) ili „veštačka inteligencija“.
Za početak, ovakva veštačka inteligencija uopšte nije inteligentna, već programirana da daje samo opšte, unapred zadate odgovore na veoma ograničen broj pitanja. Ako imate neki „kreativni“ problem, poput mog u ovom trenutku, vi apsolutno ne dobijate nikakvu smislenu informaciju i tu ne možete ništa da uradite. Osim toga, različite avio-kompanije, čak i kada pripadaju istom udruženju avio-kompanija, koriste različite termine za nekakve pojmove koji su vam bitni, a koje ne možete da locirate. Npr., traže mi neki broj koji moram da upišem na sajtu, a tog broja nema ni na jednom dokumentu koji sam dobila u vezi sa svojim putovanjem (elektronska avio-karta i karta za ukrcavanje, tj, bording pas).
Jedino što sam uspela da pronađem ove večeri bila je strana na sajtu gde sam mogla da vidim da je moj ranac, umesto da dođe u Bogotu, prethodnog dana iz Atlante (jug SAD-a) poslat u Denver, u državi Kolorado (zapad SAD-a), a onda u Njujork (istok SAD-a), gde je propustio vezu za Bogotu, pa je sada tamo čekao. Molim???!!!
Imajući sve ovo u vidu (nevaspitanu i neprofesionalnu službenicu na aerodromu, apsolutno odsustvo „pružanja usluge“ što bi trebalo da je uključeno u cenu karte, kao i potpuno glupo i besmisleno trošenje para, sredstava i vremena na slanje mog ranca na „kružnu turu“ po SAD-u), više uopšte nisam bila sigurna da ću svoj ranac ikada više videti.
Ovo se sve dešavalo na početku putovanja koje je trebalo da traje četiri sedmice i imala sam sa sobom osnovnih par stvari za dan-dva, tako da me je pomisao da mi ranac ne stigne i da onda treba po Bogoti da krenem da jurim i kupujem ono što mi je potrebno za te četiri sedmice ispunila dodatnim stresom i strepnjom.
Naravno, te noći sam izuzetno loše, malo i nekvalitetno spavala, a pred jutro sam počela i da suvo kašljem. Situacija nije obećavala.