Preko drugarice Sonje sam upoznala Tanju. Već pri prvom susretu je bilo jasno da je ona jedna veoma simpatična žena, pričljiva, zanimljiva i prijatna za druženje.
Početkom 2026. godine smo nas dve čak nešto pričale o tome da zajedno odemo u Francusku na nedelju dana, ali se na kraju to Tanji nije uklopilo u neke druge planove, a i meni je ispalo savršeno jer mi je uleteo jedan fantastičan i izuzetno redak poslovni put, tako da je u Univerzumu vladao sklad i sve je bilo baš kako treba i kako je najbolje za sve.
Ali, onda me je Tanja pozvala da u junu idem kod nje u goste u Blace, što je na jugu Srbije.
Naime, Tanja ima porodičnu kuću u Blacu i upravo tamo svake godine slavi svoju slavu – Sveti apostoli Vartolomej i Varnava, što je prilično retka slava, rekla bih. Slavi se 24. juna.
Znala sam da Sonja, kao i Jasna, Tanjina drugarica iz detinjstva, svake godine idu u Blace u vreme slave. S jedne strane je to divno žensko druženje od nekoliko dana, a s druge strane dobre drugarice pomognu Tanji da lakše pripremi slavu. 2026. godine sam i ja dobila tu čast – i da se družim, i da malo pomognem. S velikim zadovoljstvom sam prihvatila poziv.
Osim što sam se radovala da se družim sa divnim ženama, ovo mi je bila i odlična prilika da na putu ka Blacu i u tom delu Srbije obiđem neke od spomenika kulture koji me zanimaju.
Zato sam se dogovorila i sa Sonjom koja je išla svojim kolima i sa Tanjom kod koje sam odsedala, da ću ja krenuti dan ranije da bih mogla da tragam za onim što me zanima. Tako je i bilo.
Bez velike žurbe sam jedne subote pre podne krenula iz Beograd autoputem na jug.
Evo i mape koja prikazuje koja sam sve mesta i lokalitete posetila tokom ovog putovanja:
U nekom trenutku sam napustila autoput, pa sam tako došla do Varvarina. Tu postoje dva spomenika kulture koji se nalaze na spisku nacionalnog Zavoda za zaštitu spomenika kulture što je moj glavni izvor osnovnih informacija. Ja sam se prvo odvezla do znamenitog mesta pod nazivom „Mesto Varvarinske bitke i spomenik grofu Orurku“ koje se nalazi oko 4,5 km južno od Varvarina.
Moram odmah da priznam da nikada nisam ni čula za Varvarinsku bitku, a još manje za grofa Orurka. Očigledno je trebalo da malo više pročitam i dopunim svoje obrazovanje.
Dakle, Varvarinska bitka vođena je septembra 1810. godine na Varvarinskom polju. Ona je bila deo Prvog srpskog ustanka koji je izbio 1804. godine kada su se Srbi inicijalno pobunili protiv dahija, čime je zapravo započeo dug proces oslobađanja od viševekovnog života pod Osmanlijama (videti: https://www.svudapodji.com/juzno-od-beograda/).
Sticajem okolnosti, dve godine kasnije, 1806. godine, izbio je Rusko-turski rat (trajao je do 1812. godine). Rusija je tada u Srbima videla prirodnog saveznika koji može da veže značajan broj osmanlijskih trupa na Balkanu i od tada kreće da u pomoć ustanicima šalje novac, oružje, vojne savetnike, a povremeno i regularnu vojsku.
I tako dolazimo do Varvarinske bitke gde su srpske ustanike pomagali ruski vojnici. Bitka je završena pobedom srpsko-ruskih snaga i ta pobeda je bila značajna za dalji tok Prvog srpskog ustanka, kao i za i saradnju Srbije i Rusije.
Ali, 1812. godine je Napoleon krenuo u pohod na Rusiju pa je Rusija morala hitno da okonča rat s Osmanlijama kako bi svu vojsku usmerila protiv Francuske. Pošto Rusija više nije mogla vojno da štiti Srbe, već 1813. Osmanlije su pokrenule veliku ofanzivu i ugušile Prvi srpski ustanak.
Usputni komentar iz 2026. godine: Kao što može da se vidi i iz geopolitičkih dešavanja u svetu u trećoj deceniji XXI veka, kada velike sile međusobno ratuju, to se retko dešava na jednom mestu, ili jednom frontu, ili u jednoj zemlji, pa čak i na jednom kontinentu.
Ipak, da se ja vratim na spomenik kulture koji sam došla da vidim. Nisam baš sigurna da je prostrana ravnica prekrivena usevima prekoputa spomenika baš Varvarinsko polje, mada verovatno jeste, ali je činjenica da je u junu 2026. godine, ovde sve bilo sasvim mirno i prilično lepo i skladno.
Varvarin, detalj
Tom skladu su doprinosio razni leptirovi, a jednog sam i snimila. Bio je to zlatni žutać (Colias croceus), vrsta dnevnog leptira koji je ovde sleteo da bi se napio nektara sa cveta čička.
Zlatni žutać
A prekoputa livade na kojoj su leptirovi ručali nalazi se spomenik koji sam tražila – spomenik grofu Orurku, a to je spomenik na sledećoj slici desno.
Mesto Varvarinske bitke i spomenik grofu Orurku
Josif Kornilovič O'Rurk poticao je iz stare irske plemićke porodice O’Rurk koja je nakon poraza irskih katolika u XVII veku napustila Irsku. Mnogi irski oficiri tada su stupali u službu evropskih država, posebno Francuske, Austrije, Španije i Rusije. Porodica O’Rurk se na kraju nastanila u Ruskom carstvu, gde je stekla plemićki status, a njeni članovi razvili vojnu karijeru.
U vreme Prvog srpskog ustanka grof O'Rurk je bio general ruske vojske i komandovao je ruskim odredom koji je pomagao srpskim ustanicima. Tokom borbi bio je teško ranjen i ubrzo je preminuo od zadobijenih rana. Zbog učešća u toj bici ostao je upamćen u srpskoj istoriji kao jedan od ruskih oficira koji su dali život boreći se uz srpske ustanike.
Mesto Varvarinske bitke i spomenik grofu Orurku, detalj
Mesto Varvarinske bitke i spomenik grofu Orurku, detalj
Na ovom lokalitetu mogu da se vide i ploče koje jasno pokazuju da se ovde 1910. godine slavilo 100 godina, a 2010. godine 200 godina od Varvarinske bitke. Lepo je da negujemo sećanje na pomoć u teškim vremenima.
Da bih došla i do drugog spomenika kulture koji se nalazi u Varvarinu, krenula sam da se vraćam ka centru, ali sam u jednom trenutku skrenula sa glavnog pravca i nastavila da pratim asfaltirane ulice koje vode praktično po obodu varoši. Čak sam na jednom mestu prošla i preko malog mosta koji mi je delovao sumnjivo, ali je zapravo sasvim dobro obavljao svoju funkciju. Odmah posle mosta sam se parkirala i izašla iz kola jer mi je mapa pokazivala da tu negde treba da se nalazi spomenik kulture pod nazivom „Knez Miletina vodenica“. Krenula sam peške jedinim putem koji je vodio u pravcu mesta obeleženog na mapi koju sam koristila.
Varvarin, detalj
Vodenicu je početkom XIX veka sagradio jedan aga iz Jagodine, ali su je njegova žena i ćerka prodale knezu Mileti Radojkoviću (1778-1852) po kome je mlin dobio svoj naziv. Knez Mileta je u srpskoj istoriji poznat po tome da je predvodio najveću bunu protiv kneza Miloša Obrenovića – Miletinu bunu (u januaru 1835. godine). Pobunjenici su želeli da ustavom ograniče kneževu vlast i to je dovelo do donošenja Sretenjskog ustava (u februaru 1835. godine), prvog modernog ustava u Srbiji. Hoću da kažem da je knez Mileta indirektno vrlo bitna istorijska ličnost za srpsku državnost. Mlin koji je njemu pripadao predstavlja važan objekat narodnog graditeljstva, napravljen od brvana, sa četiri mlinska kamena, a na njemu su vremenom rađene i neke adaptacije.
Međutim, kako sam ja išla ovim zemljano-travnatim putem, gledajući gde hodam, vrlo brzo sam ispred sebe naišla na neku kuću, pa sam gromko poželela dobar dan u pokušaju da vidim da li nekoga ima. Pojavio se jedan čovek i ja sam ga pitala za Knez Miletinu vodenicu, a on mi je rekao da sam prošla pored nje i pokazao mi je gde je. Takođe mi je rekao da je on hteo da je popravi, ali da mu „nisu dali iz zavoda u Kraljevu“ (pretpostavljam nadležni zavod za spomenike kulture). A onda se vodenica urušila.
Knez Miletina vodenica u junu 2026. god.
Meni je jasno da mi nismo bogata država i da neka stara vodenica na obodu varošice poput Varvarina ne predstavlja prioritet, ali mi nemamo Versaj, ili Koloseum, ili Tadž Mahal, već imamo vodenice s početka XIX veka ili smo neke od njih IMALI. Sada nemamo ni to. Ostala sam bez reči. Da li možda ovde treba staviti znak koji kaže: „Pokolenja dela pamte“?
Knez Miletina vodenica u junu 2026. god.
Prilično razočarana, sada sam se prebacila do centra Varvarina, parkirala kola u lepoj hladovini, a onda sela da popijem jednu kafu.
Varvarin, detalj
Ali, nisam htela da svoju posetu centru Varvarina svedem samo na jednu kafu i prijatno čavrljanje sa devojkom koja je tu radila. Zato sam krenula u jednu kratku šetnju koja me je prvo provela glavnom ulicom odakle sam posmatrala središnje delove varoši.
Varvarin, detalj
Varvarin, detalj
Prošla sam i pored jedne kuće ispred koje se pod nadstrešnicom nudilo sveže povrće, ali i raznovrsna zimnica. Pošto sam ja žena koja sprema svoju sopstvenu zimnicu, nisam ništa kupila, ali sam se svakako divila.
Varvarin, detalj
Zatim sam došla do parka kod hrama Uspenja Presvete Bogorodice. Nisam imala puno vremena, jer me je očekivalo još dosta toga što sam planirala da radim, pa nisam otišla do crkve i potražila knez Miletin grob koji se nalazi tu negde, ali sam zato usput prošla pored spomenika Jovi Kursuli.
Jovan Petrović, poznatiji kao Jova Kursula (1768-1813), bio je poznati srpski junak i borac u Prvom srpskom ustanku. Predanje kaže da je bio visok i snažan, i mada se u mnogim bitkama borio uz Karađorđa, vođu ustanka, posebno je bio poznat kao megdandžija – ratnik koji je izlazio na dvoboje sa najjačim protivničkim borcima. Tako je 1810. godine na Varvarinskom polju u dvoboju ubio turskog junaka poznatog kao Crni Arapin, zbog čega je Kursula postao jedan od najslavnijih junaka ustanka. Zato se na spomeniku koji je podignut u centru Varvarina povodom 100 godina od bitke posebno ističe njegovo ime.
Varvarin, detalj
Ja sam se ovde u stvari uputila ka mostu koji sam prošla kolima kada sam stigla u Varvarin, a koji se nalazi nekih 100 m od glavne crkve u varoši. To je most preko reke Velika Morava koja je ovde duga tek oko 4 km, pošto se na toj udaljenosti uzvodno, bliže Stalaću, nalazi ušće Zapadne i Južne Morave.
Varvarin, detalj
Varvarin, detalj
Vraćajući se sada ka kolima, prošla sam i pored jednog važnog obeležja.
Prilikom bombardovanja SR Jugoslavije (Srbija i Crna Gora) 1999. godine od strane NATO-a tokom perioda od 78 dana, pri čemu ni Srbija ni Crna Gora nisu napali nijednu državu NATO-a koji i dan danas za sebe tvrdi da je odbrambena vojna organizacija, 30. maja su avioni NATO-a gađali most u Varvarinu. Uzgred, most nije imao nikakav bitan vojni značaj, a u neposrednoj blizini nije bilo vojnih objekata. NATO je nakon napada saopštio da je most smatrao legitimnim vojnim ciljem.
Međutim, tog dana je bio praznik Svete Trojice (Duhovi), a u gradu su se održavali vašar i pijaca, pa je u blizini mosta bilo mnogo ljudi. Već u prvom naletu aviona bilo je povređenih, a nekoliko minuta kasnije, kada su građani i spasioci pritrčali da pomognu povređenima, usledio je drugi napad, u kojem je stradao najveći broj ljudi. Poginulo je 10 ljudi, a teško povređeno njih 17.
Nešto kasnije te iste godine, most je obnovljen i to u velikoj meri zahvaljujući dobrotvornim prilozima koje su dali Srbi koji žive i rade u Švajcarskoj.
Povodom svega ovoga, na malom platou na drugoj strani puta u odnosu na park sa crkvom nalazi se spomen-obeležje.
Varvarin, detalj
Posle ovog kraćeg zadržavanja sam se vratila do kola i prebacila do susednog sela Stalaća, a tu sam prvo otišla do crkve Sv. Arhanđela (Mihaila i Gavrila) koja se nalazi oko 2 km južno od naselja.
Crkva Sv. Arhanđela (Mihaila i Gavrila)
Mada se u nekim materijalima mogu naći podaci da crkva potiče iz XIV veka, skorašnja arheološka istraživanja pokazuju da je sagrađena tokom turske okupacije, najverovatnije u XVI ili XVII veku. Bez obzira na to, crkva je klasifikovana kao nepokretno kulturno dobro od velikog značaja.
Porta je veoma lepo uređena, a kada sam ovde stigla, videla sam neku devojku koja mi je predložila da odmah kupim sveće koje se prodaju u tremu savremene kuće podignute malo iznad crkve. Takođe sam videla i da je iznad ove kuće napravljen plato sa velikim krstom do kojeg ide asfaltiran put.
Crkva Sv. Arhanđela (Mihaila i Gavrila), detalj
Kupila sam sveće, ali kada sam se spustila do crkve ispostavilo se da je zaključana. Ona devojka je rekla da će da vidi da li crkva može da se otvori, pa je ušla u kuću.
Crkva Sv. Arhanđela (Mihaila i Gavrila), detalj
Na crkvi stoji ploča koja kaže da je izgradnja crkve koja se sada ovde vidi započela 1988. godine na temeljima stare crkve koja je razrušena u XVIII veku.
U svakom slučaju, osnova crkve je trikonhosna (trolista), pri čemu je polukružna apsida prostranija, dok su bočne konhe pliće. Materijali koje sam koristila dosta pričaju o tome kako je crkva nekada izgledala ili mogla da izgleda, a pominje se i da je živopis sačuvan u fragmentima.
Uskoro je ona devojka izašla iz kuće i rekla da ne može crkva da se otvori jer je, navodno, neko tamo pričao telefonom.
Šta da se radi? Pa, prišla sam da zapalim sveće, misleći kako će makar to biti dobro. A onda se ispostavilo da je mesto za paljenje sveća, najbezveznije koje sam ikada videla. Jasno stoji napisano da sveće ne treba da se naslanjaju na metalni zid već da treba da se zalepe sopstvenim istopljenim voskom za podlogu koja je u ovom slučaju od mermera. Poenta je da sveće nisu htele da se zalepe za podlogu, a to nije bio samo moj slučaj, jer su sve prethodno zapaljene sveće popadale. Bilo je to razočaravajuće i pomislila sam kako je obično bezveze izmišljati rupu na saksiji. Shvatila sam da se to redovno dešava i da su zato ljudi skloni da svoje sveće naslone na zid, a to crkvi i/ili svešteniku smeta. Mislim da su u međuvremenu mogli da nađu bolje rešenje, tj., da se vrate na tradicionalnu podlogu u vidu peska/šljunka i vode.
Crkva Sv. Arhanđela (Mihaila i Gavrila), detalj
S druge strane, crkva deluje veoma ljupko, ako to može da bude pravi izraz, a već sam napomenula da se porta izuzetno lepo održava.
Crkva Sv. Arhanđela (Mihaila i Gavrila)
Zatim sam krenula nazad ka Stalaću čiji se delovi praktično nalaze na obe obale Južne Morave, s tim da se na levoj obali, na uzvišenju nalaze ostaci srednjevekovnog grada Stalaća. Donžon kulu sam mogla da vidim i sa puta duž desne obale Južne Morave kojim sam se od crkve vraćala ka naselju.
Pogled na Grad Stalać
Pošto sam ovde već vozila sporo, bacajući povremeno pogled ka ostacima utvrđenja, uočila sam i jednu rodu, pa sam se zaustavila na kratko da bih je slikala.
Roda u Stalaću
Sada sam morala da idem malo okolo-naokolo jer tako vode putevi, ali sam ipak došla do dela Stalaća koji se nalazi na levoj obali Južne Morave. Tu je trebalo da se putem popnem na uzvišenje, ali su me table zbunjivale, navigacija još više, pa sam se raspitala kod nekih ljudi pored kojih sam prolazila. Opet je bilo malo lutanja, ali sam se konačno popela do ostataka srednjevekovnog utvrđenja koje se nalazi na tom uzvišenju koje je gotovo stisnuto između Južne i Zapadne Morave koje se pripremaju da se oko 3 km severno spoje u Veliku Moravu.
Mada je donžon kula na koju se nailazi izuzetno impresivna, prvo sam ipak osmotrila pogled ka zapadu gde se vidi deo Zapadne Morave.
Pogled iz Grada Stalaća
Isto sam uradila i u suprotnom smeru gde se od drveća nije videla reka, ali je to ujedno područje gde se nalazi crkva Sv. Arhangela koju sam prethodno posetila.
Pogled iz Grada Stalaća
I sad nešto da kažem o srednjevekovnom gradu Stalaću, tj., utvrđenju.
Stalać je imao strateški značaj jer se odatle dobro kontrolisao prilaz srednjevekovnoj prestonici Moravske Srbije, Kruševcu. Pa ipak, ovde se mogu naći tragovi koji sugerišu da se dobar položaj koristio i za obezbeđivanje glavnog rimskog puta u ovom području koji je vodio preko Južne Morave. Srednjevekovno utvrđenje je podignuto između približno 1350. i 1375. godine, a prvi put se pominje 1377. godine. Na osnovu starih podataka zna se da je utvrđenje razorio turski sultan Musa 1413. godine na putu ka Kruševcu. Posle razaranja grad više nije obnavljan kao vojno uporište i izgubio je strateški značaj.
Danas je tvrđava proglašena spomenikom kulture od velikog značaja i predstavlja jedno od najvažnijih srednjovekovnih utvrđenja u dolini Velike Morave.
Arheološka istraživanja pokazuju da je tvrđava zauzimala prostor približno 400 × 200 m i sastojala se od Velikog grada, u kome su se nalazili stambeni i privredni objekti, i Malog grada (citadele), koji je predstavljao najutvrđeniji deo kompleksa.
Najbolje je očuvana glavna, donžon kula, poznata kao Todorova kula. To je četvorospratna odbrambena kula koja je predstavljala poslednju liniju odbrane i ujedno služila kao osmatračnica.
Grad Stalać, detalj
Inače, naziv „Todorova kula“ ne potiče ni od kakve istorijske ličnosti, već iz lokalnog predanja koje se razvilo kroz spajanje narodnog sećanja i epske poezije („Smrt vojvode Prijezde“), pa se tako dolazi do junaka koji se zove „Todor od Stalaća“.
Grad Stalać, detalj
Od nekadašnjeg utvrđenja sačuvani su delovi bedema, temelji pojedinih objekata i Todorova kula. Istraživači pričaju, dakle, o Velikom gradu i Malom gradu, o ostacima palate sa tremom, itd., ali se to teže razaznaje na licu mesta, osim ako niste arheolog ili istoričar. Ne postoje table sa informacijama, barem ih ja nisam videla, ali je svakako bilo zanimljivo prošetati po nevelikom lokalitetu.
Grad Stalać, detalj
Ipak, fokus posetioca neminovno ide ka Todorovoj kuli.
Grad Stalać, detalj
Grad Stalać, detalj
Grad Stalać, detalj
Sada sam se vratila do kola i njima spustila malo niz ovo uzvišenje, jer se tu nalazi još jedan važan spomenik kulture.