Tajland 2023, 36. deo (Krabi, Ko Lanta, Ko Pi Pi Le)
Ustala sam već u 4.30 narednog jutra, jer sam želela da se na miru i lagano pripremim za nastavak putovanja, a ovo je bilo avionom. Imala sam rani jutarnji let u 7 sati za Krabi na jugu Tajlanda i praktično sam ovde u Čijang Maiju završavala svoj obilazak „kontinentalnog“, tj., severnog dela Tajlanda.
Ali, ni nastavak putovanja nije bio u formi „odmora“ sa danima izležavanja na plaži. Da, želela sam to, ali Tajland je toliko zanimljiv i nudi toliko puno toga, da sam smatrala da bi ovom prilikom bila grehota da odem samo na jedno mesto. Ponovo sam smislila da po dve noći provodim u jednom letovalištu. To je praktično značilo: jedan dan putovanja i popodne na plaži, slobodan dan, pa onda ponovo prebacivanje na sledeće odredište.
Dakle, plan mi je za ovaj dan bio prebacivanje avionom od Čijang Maija na severu do grada Krabi na jugu i taj let je trajao 2 sata. Po dolasku na aerodrom trebalo je da tu uhvatim mini-bus koji vozi do ostrva Ko Lanta. Na ostrvu sam već imala rezervisani hotel i oni su mi rekli da samo treba da odem do informacija na aerodromu, a oni će me dalje uputiti gde da hvatam mini-bus. U svakom slučaju sam mislila da nije preveliki problem ovo prebacivanje, jer sam u Krabi došla već oko 9 ujutru, a Ko Lanta je udaljen samo oko 75 km. To što je u pitanju ostrvo nije predstavljalo nikakav problem za mini-bus, jer postoji trajekt kojom se prelazi uzani moreuz između kopna i ostrva.
Po sletanju i preuzimanju prtljaga, ispostavilo se da zaista uopšte nije problem da se čovek prebaci sa aerodroma u Krabiju do raznih odredišta, uključujući i ostrvo Ko Lanta na koje sam se ja uputila.
Čim se uzme prtljag i krene dalje ka izlazu postoji deo aerodroma u kojem se nalaze štandovi raznih prevoznika. Tu se kupi karta za jedno od brojnih odredišta koja su pokrivena ovom uslugom i sačeka se kombi koji vozi dalje. Usluga je tipa „od vrata do vrata“, tj, kombi kreće sa aerodroma, čeka u redu za trajekt, ako se ide na ostrvo, a onda i razvozi putnike po tom ostrvu.
Tehnički gledano, trajekt vozi do ostrva Ko Lanta Noi, a odatle se nešto kasnije mostom prebacuje na ostrvo Ko Lanta Jaj gde je većina turističke ponude i kada se kaže Ko Lanta po pravilu se misli upravo na ovo ostrvo. Tako ću i ja sve vreme govoriti o Ko Lanti misleći na ostrvo Ko Lanta Jaj.
Hotel mi je bio veoma dobro pozicioniran za moje pojmove, pre svega imajući u vidu moj kratki boravak na ostrvu, tako da sam ubrzo dobila ključ za bungalov koji sam rezervisala. I hotel i moj smeštaj su praktično bili na plaži, udaljeni od nje tek koju desetinu metara.
Morala sam odmah da isprobam kako funkcioniše ova terasa ispred sobe kada se skuva kafa i bila sam vrlo zadovoljna.
Na ovo ostrvo sam došla jer sam dobila dobru preporuku, a posle sam saznala i da je jedan moj poznanik ovde proveo par nedelja i da je izrazito uživao. Ja nisam imala toliko vremena, tako da sam planirala da maksimalno iskoristim praktično dan i po da bih i uživala na ostrvu i išla odavde na jednodnevni izlet.
Ono što mi se jako dopalo kada sam stigla bila je izvanredna usluga na recepciji hotela. Ne samo da su odlično znali engleski (što je izuzetno važno, a po mom iskustvu i prilično retko na Tajlandu), preko njih sam uspela da kupim ne samo kartu za izlet narednog dana, već i kartu za prebacivanje do sledećeg odredišta. Ja sam mislila da ću ponovo morati da idem kombijem, trajektom, itd, međutim, ovde je prevoz veoma dobro razvijen i gotovo da se može od bilo kojeg mesta ići do bilo kojeg drugog mesta i to direktno. Samo treba da se čovek raspita.
Što se tiče samog ostrva Ko Lanta, ono je poznato po svojim dugim plažama i dobrim mestima za ronjenje. Vodeni sportovi koji uključuju korišćenje motornih vozila su zabranjeni, tako da to omogućava da se ovde provodi miran odmor. Koliko sam čitala, južni delovi ostrva su lepši i priroda je zanimljivija, ali je meni više odgovaralo upravo zbog veoma ograničenog vremena da budem više ka severu, mada ostrvo svakako nije veliko – dužina mu je oko 23 km, a maksimalna širina je oko 5,5 km. Hoteli su uglavnom raspoređeni duž zapadne obale.
Posle kratke pauze za kafu na terasi mog bungalova, otišla sam do plaže, ali samo na kratko da bih je fotografisala na brzinu. Plaža se zove Pra-Ae, što znači „duga plaža“. Jasno je poreklo naziva.
Ovde se nisam dugo zadržala jer je, s jedne strane, bilo rano popodne i bilo je prilično vruće, a sa druge, morala sam da jedem i to što pre. Odjednom sam bila veoma gladna, pa sam mimo običaja odmah naručila čak dva jela!!! Objektivno bi mi prijalo jelo i po, ali to nisam mogla da naručim, a nisam ni znala kolike su im porcije.
Sasvim lepo popunjenog stomaka i zadovoljna, smestila sam se na jednu hotelsku ležaljku i krenula da se opuštam, ali i da varim hranu od ručka. Ipak, dok sam tako ležala u hladovini koju je pravilo okolno drveće, u jednom trenutku je na granu sleteo jedan izuzetno ljubak azijski ogrličasti vodomar (Todiramphus chloris). To sam morala da snimim.
Posle izvesnog vremena sam otišla i u vodu da malo plivam i to je sasvim fino prijalo. Nešto kasnije sam krenula u šetnju duž plaže. Kao što rekoh, to je „Duga plaža“ ili Pra-Ae na ostrvu Ko Lanta.
Vrativši se nešto kasnije do dela plaže gde se nalazio moj hotel, izvrnula sam se na jednu drvenu platformu ne bih li uživala u opuštanju dok se dan lagano bližio kraju. Dunulo mi je čak i da popijem jedan koktel, mada je još uvek bilo popodne. Nije bio jak, tako da nije bilo ni problema na kraju.
Možda bih ovde ostala još, ali sam se setila da treba da sebi obezbedim još lokalnog novca, a i htela sam da kupim malo voća, pa sam krenula u šetnju – prvo do glavnog puta, a onda i dalje pored njega.
Postojala je naravno i mogućnost da uhvatim lokalni „taksi“, ali sam ipak rešila da hodam jer tako imam bolji pogled na okolinu, a i nisam išla daleko.
A što se voća tiče, kupila sam neko koje dobro znam, ali i neko koje sam želela da probam. U ovoj drugoj grupi su se našle dve vrste: langsat ili langkong i longan ili lamjaj. U oba slučaja se češće koriste prvi nazivi, a meni su na tezgi rekli ove druge nazive. Bilo kako bilo, evo i fotografija:
Oni možda deluju slično na prvi pogled, ali su to sasvim različite vrste, a botanički gledano zajednički im je red. Obe ove vrste rastu na drveću koje može da dostigne visinu od oko 30 metara.
Ja ove voćke koje sam sada kupila nisam jela ove večeri, ali sam ih jela dan kasnije, pa evo i fotografija. U slučaju langsata ili langkonga, morala sam da koristim nožić da bih došla do mekog dela voćke koji se sastoji od nekoliko „kriškica“, dok je u slučaju longana ili lamjaija dovoljno da se voćka jako stisne i onda tvrda kora jednostavno pukne, a sredina je iz jednog dela sa crnom semenkom u sredini. Ne znam da li pomaže, ali ukusi su slični voćkama liči (azijska trešnja) i rambutan.
Vraćajući se prema hotelu posle kupovine voća, primetila sam da je nebo imalo potpuno neverovatan efekat. Požurila sam da bih stigla na plažu na vreme i to sam i uspela.
Taman je došlo vreme i da večeram, a u te svrhe je idealno mesto bio restoran u mom hotelu.
Između ostalog je mogla da se naruči i grilovana riba ulovljena tog dana, pa kada sam se odlučila baš za to, nešto kasnije mi je stigla i večera. Kako su mi rekli, u pitanju je bila kraljevska skuša.
Pošto mi je bilo prilično toplo, za piće sam izabrala lokalno pivo koje je posluženo u vrsti hladnjaka, ali sam ipak morala brzo da ga popijem jer je postojala opasnost da se zagreje.
Hotel je organizovao i nekakvu zabavu na plaži gde je jedan izvođač, istina vrlo vešto, vrteo neku spravu sa upaljenom vatrom, ali ja moram da priznam da bih više uživala u neuznemirenom pogledu ka crnoj noći i slušanju talasa. Zato nisam dugo ostala na plaži, već sam se u nekom trenutku povukla u svoj bungalov. Pre odlaska na spavanje još sam se pozdravila sa jednim slatkim gekonom.
Naredno jutro sam ustala rano jer je trebalo da idem na izlet, a pre toga sam htela i da doručkujem. Sve sam lepo stigla – prvo sam slikala plažu, a onda i sela da jedem. Doručak je na Tajlandu posebno važan obrok i ja sam mu se u potpunosti posvetila.
Prethodno popodne sam videla jednu impresivnu pticu koja se zavukla u krošnju jednog visokog drveta koje raste u okviru hotelskog kompleksa i shvatila sam da joj je tu gnezdo. Zato sam i ovog jutra obratila pažnju na dešavanja u krošnji i tako sam bila nagrađena pogledom na bramansku lunju (Haliastur indus).
U nekom trenutku su došli da me pokupe i prevezu do luke odakle se kretalo na izlet. Sada mi je već bilo veoma zanimljivo da sam stalno „isprobavala“ nove vrste prevoza, a ovom prilikom sam se vozila u otvorenom teretnom prostoru pikapa sa klupama duž bočnih ograda za putnike.
Svi putnici koji idu na različite izlete čamcima se iz hotela i apartmana dovoze do glavnog pristaništa na ostrvu, pa se tu raspoređuju po grupama u zavisnosti od odredišta. Na izlete se ide ili manjim, više tradicionalnim čamcima, ili većim gliserima sa jakim motorima.
Izlet na koji sam išla ovog dana vodio je do manjeg arhipelaga koji se zove „Ostrva Pi Pi“. Najveće ostrvo u okviru ove grupe se zove Ko Pi Pi Don i na njemu ima i smeštajnih i turističkih objekata, ali je glavna atrakcija arhipelaga manje ostrvo pod nazivom Ko Pi Pi Le. Ono je naširoko poznato jer je tamo sniman film „Plaža“ sa Leonardom DiKaprijem, ali je u stvari to jednostavno jedno neopisivo lepo mesto. Ostrvo samo po sebi je zanimljivo, ali je njegov najlepši deo zaliv Maja i to privlači veliki broj turista.
Već je i ranije bilo potpuno jasno da veliki broj turista koji prave buku, iza sebe ostavljaju otpad, a ovde dolaze čamcima i gliserima koji stvaraju sebi specifične probleme dovodi do ozbiljnog narušavanja prirodne ravnoteže i doprinosi postepenom uništavanju lepote zbog koje svi i žele da posete ovo mesto. Ovo je postalo još upadljivije tokom trajanja pandemije virusa korone kada je Tajland bio zaključan i kada turista nije bilo. U roku od samo par godina, priroda je krenula da se sama obnavlja. To je dovelo vlasti do odluke da se sada Ko Pi Pi Le i zaliv Maja mogu posećivati, ali na specifičan, ograničen, način.
Za početak, zabranjeno je da se čamcima ulazi u zaliv, a turisti koji plaži priđu iz zadnjeg dela mogu tu samo da umoče noge i ništa više. Kupanje je strogo zabranjeno.
Dakle, ostrvce se sastoji od visokih stena prekrivenih rastinjem, a između njih postoji više plitkih uvala i par većih zaliva. Pošto je zabranjeno da se u zaliv Maja ulazi čamcima, posetioci se dovoze do zadnjeg dela gde su postavljeni pontoni i stepenice da bi se prešlo na kopno, pa onda stazom između dva uzvišenja otišlo do zaliva i plaže. Dok posetioci idu da vide plažu, čamci čekaju.
Ipak, treba reći da ovde postoje neki osnovni objekti, poput toaleta, kao i mesta za čuvare i slično.
Staza vodi ka sredini plaže gde se nalazi vidikovac sa, malo je reći, spektakularnim pogledom.
Ali da bi se došlo do same plaže, mora se otići skroz levo. I ovde je obavezno izuvanje, kao da je u pitanju ulazak u hram. S druge strane, zašto bi iko i želeo da hoda u obući po ovako divnom i mekanom pesku.
Ovde su priroda ili Bog bili apsolutno nesebični i sve su napravili savršeno, kao što oni i imaju običaj da rade. Nisam znala šta mi je lepše – da li detalji i ukupna slika.
Zatim sam krenula malo duž plaže ka drugom kraju i to je bilo sasvim dobro. S jedne strane, lepota prizora je bila nesmanjena i samo se ugao divljenja menjao i eventualno neki detalji, ali sa druge strane je bilo i manje ljudi, a to je ipak stvaralo bolji utisak netaknute prirode.
Ja sam bila toliko zadivljena da nisam mogla da prestanem da snimam. Kada bih napravila par snimaka foto-aparatom, uradila bih to isto koristeći mobilni telefon. Takođe sam ovde i sa jednom devojkom razmenila fotografisanje – prvo sam malo ja nju snimala njenim mobilnim telefonom dok je ona bila u vodi, a onda je ona isto to uradila mojim mobilnim.
Snimila sam i kratak video da bi se čuli zvuci mora.
U nekom trenutku sam ipak morala da se odvojim od lepote predela, pa sam se stazom kroz šumu koja vodi nešto drugačijim putem lagano vratila do glisera. Plan je podrazumevao još obilaženja.