Tajland 2023, 31. deo (Čijang Maj)
Gotovo odmah pored hrama Vat Pan Tao u Čijang Maiju o kojem sam pisala u prethodnom nastavku priča sa putovanja po Tajlandu, nalazi se još jedan značajan hram – Vat Čedi Luang.
Hram je osnovan krajem XIV veka i to je jedan od najvažnijih hramova u delu Čijang Maija koji je okružen drevnim zidinama.
U okviru hramskog kompleksa postoje dve vihare. Veća, koja može da se vidi već sa ulice, podignuta je 1928. godine sa krovom na tri nivoa i ona je sa prednje strane ukrašena velikom površinom prekrivenom zlatnom bojom. Ali, u vreme mog boravka na severu Tajlanda, ona je bila zatvorena za posete jer se očigledno restaurirala, tako da se njom kasnije nisam ni bavila, a vidi se na sledećoj slici sa desne strane.
Ono što je u okviru prednjeg dela ovog hramskog kompleksa veoma bitno je Gradski stub. Već sam ranije pominjala da na Tajlandu postoji običaj da veći gradovi imaju svoje svete stubove i onda se oko njih podiže svetilište. To se na prethodnoj slici vidi sa leve strane.
Ali, kada sam ušla u prostor hramskog kompleksa, prvo sam naišla na Južni paviljon iz 1800. godine u kojem se vidi Jakša, veliki demon čuvar, koji ovde bdi nad Gradskim stubom Čijang Maija.
Ipak, pre nego što sam se pozabavila samim svetilištem sa Gradskim stubom, prvo sam malo prošetala po ovom delu hramskog kompleksa, jer je tu bilo veoma šareno i sa velikim brojem zanimljivih detalja.
Što se tiče svetilišta sa Gradskim stubom u pitanju je manji objekat kvadratne osnove i u njemu se čuva sveti Gradski stub za koji se smatra da štiti grad. Stub je prvobitno, još 1296. godine, bio postavljen u nedalekom hramu pod nazivom Vat Intakin, ali je ovde premešten 1800. godine.
Inače, ovaj konkretan stub zove se Sao Intakin, što znači stub boga Indre i po legendi je Indra preko svojih demona narodu Lava koji naseljava severni Tajland poslao ovaj stub koji je zatim zakopan ispod zemlje. Tim povodom ovde može da se vidi i statua boga Indre koji jaše svog troglavog slona Ajravatu ili Eravana (na tajlandskom).
Ali, ono što je ovde meni bilo posebno neobično je sledeće – ženama nije dozvoljeno da ulaze u svetilište!
Kao što sam rekla, stub je zakopan ispod zemlje i to je veoma svet stub, koji Tajlanđani, a pogotovo stanovnici Čijang Maija izrazito poštuju. Međutim, problem sa ženama je da one imaju menstruaciju i smatra se da to „ponižava i urušava svetost gradskog stuba“. Da bi bili koliko toliko politički korektni, na tabli sa informacijama kažu da unutra ne mogu da uđu ni muškarci koji nisu prikladno odeveni. Nije bilo nikoga da pitam, a zanimalo me je, šta se dešava sa ženama koje imaju dovoljno godina da više ne postoji „krvna“ prepreka za obilazak svetilišta – da li one mogu da uđu ili je njihovo prisustvo i dalje uvredljivo?
Pošto nisam Budista, ja lično i nemam problema sa zabranama ovog tipa i mada sam odavno prevazišla svoj lični feminizam (sada sam u post-feminističkoj fazi života), moram priznati da mi ovo dosta zvuči kao ljudsko tumačenje božjih promisli, a to mi je gotovo uvek sumnjivo. Bilo kako bilo, ja svakako nisam ni pomislila da uđem unutra, ali sam zato provirila, a i snimila.
Odmah pored ovog svetilišta nalazi se i mali južni čedi koji je visok skoro 16 m, a samo par desetina metara dalje je i velika vihara za koju sam već rekla da je bila zatvorena zbog rekonstrukcije.
Sada sam krenula ka središtu hramskog kompleksa i najvećem objektu u okviru njega, ali sam usput prošla pored još zanimljivih mesta. Ponovo sam naišla na platno zlatne boje koje se sa jedne tube namotavalo na drugu, a u međuvremenu je bivalo ispisano. Ali, ovde sam konačno naišla na obaveštenje šta tu treba da se radi, pa to sada mogu da prenesem. Ko želi, može da da donaciju i da svoje ime napiše na zlatnom platnu.
Ali, donacije mogu da se daju i na drugim mestima u ovom delu hrama – na primer, za kupovinu sanduka za sahrane. Tu su i obučeni kosturi sa rukama sklopljenim u znak molitve.
Ovde mogu da se vide i razne biljke, a par njih je cvetalo u vreme moje posete – na primer drvo čiji bi se naziv na srpski mogao da prevede kao „topovsko đule“ (Couroupita guianensis) ili lotos (Nelumbo nucifera) koji raste u velikoj saksiji ispunjenoj vodom. Mada sasvim različite, zbog svoje kulturološke važnosti, obe ove biljke mogu često da se vide po tajlandskim hramovima.
Ali, u hram Vat Čedi Luang se najčešće dolazi zbog njegovog središnjeg čedija i sam naziv hrama upravo i znači „hram velikog čedija“, a sasvim je jasno zašto.
Ovo je jedan ogroman i veoma impresivan čedi koji je podignut da bi kralj koji je osnovao hram ovde sahranio pepeo svog oca.
Već sam rekla da je hram osnovan krajem XIV veka i zna se da je izgradnja čedija trajala dugo, ali različiti izvori navode različite godine, mada je sve vezano za XV vek. Bilo kako bilo, na kraju je čedi bio visok 85 m, a širina mu je bila 44 m i bio je to najveći objekat u Čijang Maiju u to vreme. 1545. godine se dobar deo čedija urušio zbog zemljotresa, ali je on delimično obnovljen 1990-ih godina.
Na sve četiri strane postoje široka stepeništa koja ukrašavaju impresivne Nage, mitske zmije koje tu služe kao čuvari, a na vrhu stepeništa su niše i tu su bile postavljene figure Bude.
Na nivou koji je ispod samog vrha stepeništa postoji jedan širok pojas na kojem se vide kamene figure slonova koji izlaze iz čedija.
Inače, u ovom hramu je od 1468. do 1552. godine bio smešten Smaragdni Buda, najvažnija i najpoštovanija figura Bude na Tajlandu, o kojem sam već pisala (https://www.svudapodji.com/tajland-7/).
Zapadno od središnjeg čedija nalazi se niz različitih objekata i oni su svaki na svoj način apsolutno impresivni.
Između ostalih je tu izrazito slikovita manja vihara sa čarobno lepom prednjom fasadom čiji ulaz čuvaju Nage, dok se iza pored nje nalazi mali paviljon sagrađen u burmanskom stilu.
Ovde se, unutar vihare, u staklenom „kavezu“ nalazi voštana figura monaha koji se zvao Adžan Mun Buridata (1870-1949). Ne samo da je on jedne godine boravio u ovom hramu, već se on smatra najvećim zen majstorom savremenog Tajlanda.
Kada sam izašla napolje, bila sam zadivljena impresivnim pogledom na središnji ogromni čedi, ali i na Nage.
Otišla sam, naravno, i do susednog paviljona u burmanskom stilu koji je takođe veoma zanimljiv – ne samo spolja, već i iznutra.
Između ostalog sam ovde ponovo naišla na jednu impresivno urađenu figuru od voska. U pitanju je neki očigledno važan monah, ali mi nisu poznati nikakvi detalji u vezi sa njim. Ja sam pre svega bila impresionirana realističnošću izrade figure – zaista lako može da se pomisli da je ovo živ čovek, osim što je ograđen staklenim panelima.
Dalje u nizu postoji još par manjih i zanimljivih drvenih objekata, ali se i u okviru njih i u objektima između mogu videti i brojne zanimljive figure.
Ovde sam praktično završila obilazak hrama Vat Čedi Luang i samo sam još idući ka izlazu prošla pored veoma lepog objekta u kojem se nalazi Biblioteka i Muzej sa budističkim rukopisima, što je deo hrama.
Kada sam izašla na ulicu, uputila sam se peške ka severu, jer mi se u tom pravcu ne samo nalazio hotel, već još par zanimljivih mesta koje sam želela da posetim. Par stotina metara dalje došla sam do jednog prostranog trga, više nalik na plato, ali sam tu prvo krenula ka još jednom bitnom hramu. Usput sam prošla pored jedne (za mene) bezimene, ali svakako veoma lepo urađene zgrade.
Dakle, ja ne znam čemu ova zgrada služi i kada je sagrađena, ali me je kao velika zgrada u samom središtu grada podsetila ne samo na deo istorijata Čijang Maija, već i Tajlanda, mada možda nema nikakve veze sa ovom pričom.
Naime, Britanci su počeli da vladaju Burmom 1824. godine, što je dakle zapadno od Tajlanda, a Francuzi su svoje kolonije imali istočno od Sijama zahvatajući između ostalog teritorije današnjeg Vijetnama, Laosa i Kambodže. A Tajland? Nekim čudom, Tajland je uspeo da izbegne sve ovo i ostao je nezavisna zemlja tokom čitavog XIX veka i prve polovine XX, kada su kolonije Zapadnih sila već uveliko bile uspostavljene širom južne i istočne Azije. Detaljnije izučavanje istorije možda može da ukaže na razne jake uticaje stranih sila, ali činjenica je da Tajland nije bio kolonija niti Velike Britanije, niti Francuske, kao ni drugih evropskih kolonijalnih država.
Ali, u jednom trenutku su Britanci postavili svog konzula u Čijang Maiju i to je bio prvi diplomata na severu zemlje. Tako je lagano počelo otvaranje ovog dela Sijama prema savremenim kretanjima i uticajima dalekih zemalja, a to je donelo i savremenu nauku, medicinu i obrazovanje, kao i nove graditeljske stilove. Eto, to je ono što je mene ovde asociralo, mada verovatno nije direktno povezano.
U svakom slučaju, u neposrednoj blizini ove zgrade nalazi se hram koji sam prethodno već pomenula kao mesto gde se prvobitno, od 1296. godine, čuvao sveti Gradski stub. U pitanju je Vat Intakin.
Nije poznato tačno kada je ovaj mali hram osnovan, ali je zbog činjenice da se tu čuvao sveti stub ovaj hram imao veoma veliki duhovni značaj.
Mada je jedno vreme u prošlosti bio napušten, danas je to aktivan hram, a vihara koja se ovde vidi je novijeg datuma i sagrađena je da bi se tu smestile figure Bude, uključujući i glavnu figuru koja datira iz 1794. godine.
U okviru ovog hrama se nalaze i dva čedija, s tim da je jedan upadljiviji i taj, okrugli, je iz XV veka. Na sledećoj slici se čedi vidi levo, dok je vihara na desnoj strani. Kao što se vidi, ovo je, da ponovim, veoma mali hram.
Ovde sam se zadržala samo još da bih snimila jedan detalj koji krasi bočne delove vihare – padam na buckastu dečicu.
Dakle, odmah na drugoj strani ulice, nalazi se taj trg koji sam pomenula čiji rubni delovi više liče na park. Jedino što mi je bilo neobično je činjenica da je drveće bilo „obučeno“.
Ako se prethodna fotografija malo bolje zagleda, nešto dalje i levo mogu da se vide neke skulpture. U pitanju je spomenik Tri kralja.
Naime, u vreme kada je kralj Mangraj razmišljao da li da svoju novu prestonicu podigne na mestu gde se danas nalazi Čijang Maj, on je prvo konsultovao svoju vlastelu i astrologe, a onda je pitao za savet i svoja dva pobratima – vladara kraljevine Pajao i kraljevine Sukotaj. On je sa njima još od 1287. godine sklopio pakt o strateškom savezu protiv spoljašnjih neprijatelja i to je bila prilično jedinstvena i veoma značajna stvar za ovaj region. U svakom slučaju, danas se u centru Čijang Maija može videti spomenik ovoj trojici kraljeva.
Tačno preko puta ovog spomenika, nalazi se i Folklorni muzej regiona Lan Na, što je praktično etnografski muzej, smešten u bivšu zgradu Pokrajinskog suda iz 1935. godine.
Ja sam i o ovom muzeju, kao i još par drugih, čitala veoma lepe pohvale, ali jednostavno nisam imala vremena za tako nešto. Ovom prilikom sam samo još fotografisala lepe cvetove grmaste biljke plumerija (Plumeria Alba), koje rastu oko trga, a onda sam nastavila peške dalje ka severu starog dela grada.