Švedska 2013, 2. deo (Stokholm, palata Drotningholm)
Tokom kratke posete prijateljima koji žive u Upsali, u Švedskoj, dva dana sam išla vozom do Stokholma da bih tamo obilazila šta me zanima. Tako sam prvog dana odmah otišla u šetnju po starom gradu koji se naziva Gamla Stan.
O nekim detaljima sam već govorila u prethodnom nastavku ovih priča sa putovanja, a sada mogu da nastavim svojim dolaskom do Nemačke crkve ili Tiska kirkan.
Tiska kirkan se nalazi u središtu Gamla Stana i jedna je od najznačajnijih istorijskih crkava u Stokholmu. Podignuta je u XVI veku za nemačku trgovačku zajednicu, koja je u to vreme imala veliki uticaj na razvoj grada. Crkva je posvećena Svetoj Gertrudi, zaštitnici putnika i trgovaca. Toranj crkve sa satom i zlatnim ornamentima prepoznatljiv je deo siluete ovog dela Stokholma.
Danas se u crkvi i dalje održavaju bogosluženja, naročito na nemačkom jeziku, kao svedočanstvo istorijskih veza Švedske i Nemačke.
Njena unutrašnjost bogato je ukrašena baroknim elementima, sa pozlaćenim oltarom, galerijama i vitražima sa nemačkim natpisima.
Nastavljajući dalje šetnju po Starom gradu, primetila sam i da na vrhu viših grada u uskim ulicama postoje čekrci. Kako sam kasnije čitala, oni su služili za podizanje i spuštanje stvari kroz prozore, direktno na spratove.
Naime, kao što se vidi sa prethodne fotografije, ulice su bile (i ostale) veoma uske, a stepeništa u okviru ovih kuća su strma i uzana, pa je unošenje robe unutra bilo nepraktično. Zato su nameštaj, sanduci, hrana, tekstil, pa čak i burad dizani spolja, pomoću užeta i čekrka, pravo kroz prozor. Osim toga, ovo je smanjivalo i rizik od požara i oštećenja zidova u ovim uskim kućama sa drvenom konstrukcijom.
Kako Gamla Stan obiluje zanimljivim detaljima, a ja imam dobro i izvežbano oko, tako sam uočila i snimila i izuzetno zanimljiv deo vikinškog runskog kamena koji je sekundarno ugrađen u zid, a tu je i jedna cev od topa.
Ipak, runski kamen mi je bio zanimljiviji. Oni su najčešće iz X i XI veka, a podizani su kao spomen-kamenovi (često u čast umrlih). Kako se tokom srednjeg veka Stokholm gradio i širio, ljudi nisu te kamene doživljavali kao arheološko blago, već kao zgodan građevinski materijal. Zato su mnogi razbijeni ili isečeni i ugrađeni u temelje, zidove i uglove kuća.
Generalno gledano, Stari grad Stokholma je veoma simpatičan i lep, i verovatno je lepo i samo sedeti u njemu i posmatrati ljude, ali to možda neki drugi put. Za sada sam morala malo čak i da požurim, jer je trebalo da stignem na jedan brod koji je polazio tačno u 12 časova.
Usput sam ponovo snimila crkvu Ridarholmen koja se nalazi na susednom ostrvu, a prošla sam i pored zadnjeg dela Kuće plemstva (Riddarhuset) koja se po bogatstvu graditeljskih ukrasa smatra jednom od najlepših građevina u Stokholmu.
Vratila sam se u pravcu glavne železničke stanice, ali sam otišla do obale jer se tu nalazi pristanište odakle kreću brodovi. Osvrnula sam se i ka Gamla Stanu, a onda i ukrcala na brod.
Naime, išla sam brodom do palate Drotningholm koja se nalazi na ostrvu Lovon i predstavlja jednu od najznačajnijih kraljevskih rezidencija u Švedskoj. Sagrađena je krajem XVII veka u baroknom stilu i danas je stalna rezidencija švedske kraljevske porodice. Zbog izuzetno dobro očuvane arhitekture i okruženja, palata je uvrštena na UNESCO-vu Listu svetske baštine. Posebno su poznati barokni vrtovi, kao i kineski paviljon koji odražava tadašnju evropsku fascinaciju Dalekim istokom. Drotningholm se često naziva „švedski Versaj“ zbog svoje elegancije i istorijskog značaja.
Kada sam čitala o svemu ovome, to je bilo dovoljno inspirativno da poželim da tamo i odem. A ono što je dodatno bilo lepo jeste da sam do onde išla brodom i to sat vremena, a vreme je ovog dana bilo savršeno – blistavo sunce i plavo nebo.
Za početak je brod prolazio pored stokholmske Gradske većnice.
Gradska većnica u Stokholmu(Stadshus) jedna je od najprepoznatljivijih građevina u gradu. Sagrađena je početkom XX veka od crvene opeke i nalazi se na obali jezera Melaren. Zgrada je poznata po visokom tornju sa tri zlatne krune, simbolom Švedske. Inače, u njoj se svake godine održava svečana večera povodom dodele Nobelovih nagrada.
Već sam ranije pomenula da se Stokholm često naziva „Venecijom severa“ zbog svog jedinstvenog položaja na vodi. Grad se prostire na četrnaest ostrva, povezanih sa više od pedeset mostova, na mestu gde se jezero Melaren uliva u Baltičko more. Voda je sastavni deo svakodnevnog života – kanali, obale i pristaništa oblikuju izgled grada i određuju njegov ritam. Brojna ostrva pružaju osećaj bliskosti prirode čak i u samom centru grada. Upravo taj spoj jezera, reka, mora i urbanog prostora daje Stokholmu poseban karakter i opravdava njegov romantični nadimak. Grad se zbog toga doživljava istovremeno kao metropola i kao niz manjih gradova razasutih po vodi.
Osim što se deo ovoga može doživeti i kroz šetnju od železničke stanice do Gamla Stana i nazad, vožnja brodom na koju sam ja sada krenula ne samo da me je vodila do još jednog znamenitog odredišta, već mi je takođe pružala mogućnost i da sagledam grad iz ovog specifičnog ugla koji sam pomenula u prethodnom pasusu.
Posle lepe i dovoljno dugačke vožnje brodom, u nekom trenutku sam ugledala i palatu Drotningholm.
Već sam pomenula da se palata nalazi na Listi svetske baštine koju vodi Unesko, ali je tu bitno reći da se to kulturno dobro ne odnosi samo na palatu, već obuhvata kompletan kraljevski kompleks, što znači palatu Drotningholm, parkove i vrtove, pozorište i Kineski paviljon. Drugim rečima – čitavu ovu istorijsko-kulturnu celinu.
Po pristajanju i napuštanju broda, krenula sam prvo u šetnju po okolini palate.
Dakle, ovaj kraljevski kompleks predstavlja jedan od najboljih i najbolje očuvanih primera izgradnje kraljevske palate na severu Evrope u XVII i XVIII veku, a dosta toga inspirisano italijanskim i francuskim graditeljstvom, a posebno čuvenom palatom u Versaju.
Pošto sam planirala obilazak palate u okviru vođene ture, a imala sam do tada manje od sat vremena, prvo sam se prilično brzo uputila ka Kineskom paviljonu, usput gledajući bašte i razne detalje, a takođe sam i dosta fotografisala.
Pre samog Kineskog paviljona prošla sam pored objekta koji je poznat kao „Gardijski šator“. U pitanju je mali, dekorativni paviljon koji je služio kao stražarsko mesto kraljevske garde u okviru kompleksa palate Drotningholm. Podignut je u XVIII veku i osmišljen tako da izgleda kao šator, što je tada bio popularan motiv u dvorskoj arhitekturi. Iako skroman po funkciji, objekat ima izraženu simboličnu ulogu, jer je naglašavao prisustvo kraljevske vlasti i ceremonijalni karakter prostora. Danas se posmatra kao deo šireg ansambla kraljevskog poseda i primer spoja praktične namene i estetskog oblikovanja.
Uskoro sam došla i do Kineskog paviljona koji je od najlepših primera ovog tipa objekta iz XVIII veka.
Podignut je kao letnja rezidencija i zabavni prostor, inspirisan tadašnjom evropskom fascinacijom Kinom i Dalekim istokom. Paviljon je bogato dekorisan lakiranim drvetom, svilenim tapetama i kineskim motivima, a zamišljen je kao egzotični kontrast baroknoj palati.
Imajući u vidu da sam ovde imala ograničeno vreme, ja sam ulazila i u ove prostorije gde je to moglo, ali sam vrlo malo fotografisala enterijere. Ipak, evo par slika koje ilustruju unutrašnji prostor Kineskog paviljona.
Nedaleko je i nekadašnja kuhinja koja je od 1957. godine pretvorena u letnji kafe.
Sada sam već morala da krenem da se vraćam prema palati da ne bih propustila vođenu turu. Usput sam prolazila i kroz prethodno preskočene delove bašti koje su formirane uglavnom krajem XVII i tokom XVIII veka, uporedo sa izgradnjom same palate. Najstariji deo čine barokne bašte, uređene po uzoru na francuske kraljevske vrtove, sa strogo simetričnim parterima, fontanama i skulpturama. Kasnije je, u skladu sa promenjenom modom i ukusom XVIII veka, dodat i engleski pejzažni park, sa vijugavim stazama, livadama i prirodnijim izgledom.
Tako sam došla i do Pozorišta palate Drotningholm koje je podignuto 1766. godine i koje je savršeno očuvano. Međutim, zbog moje žurbe nisam ga ni snimila, a delić može da se vidi na prethodnoj fotografiji.
Važno je reći da je to jedino sačuvano barokno evropsko pozorište sa originalnom scenskom mehanikom. U pozorištu u kojem su se istorijski izvodile opere, baleti i drame može da se smesti 400 gledalaca, a namenjeno je zabavi švedske kraljevske porodice. Posebno je poznato po mehaničkim kulisama i dekoracijama koje i danas funkcionišu.
Ja sam još malo fotografisala detalje, a onda sam otišla do same palate.
Obilazak palate je krenuo po planu u okviru vođene grupe i to je sve bilo veoma lepo i zanimljivo, ali nije bilo dozvoljeno da se fotografiše. Taj obilazak je trajao skoro sat vremena, a onda sam se vratila do parka i tu nastavila dalje malo opušteniju šetnju, jer sam brod za povratak u Stokholm imala za sat vremena.
Dok sam tako šetala okolo naokolo, počela sam da uočavam različite ptice. Za početak je na ostrvcetu koje se vidi na prethodnoj fotografiji jedan labud ležao na svom gnezdu.
Kad već govorim o gnezdima, u svom gnezdu je bila i jedna liska (Fulica atra), a nešto dalje, na travi, ležala je i jedna divlja patka (Anas platyrhynchos).
Ipak, mislim da je najviše bilo kanadskih gusaka (Branta canadensis) koje su u Švedskoj unesena vrsta, a ovde su mirno šetale na sve strane.
Ova šetnja po parku je bilo jedno veoma lepo iskustvo, ali sam u nekom trenutku morala i da krenem da bih uhvatila brod.
Kao što se vidi sa prethodne fotografije, u međuvremenu se vreme malo promenilo u smislu da su se delimično navukli oblaci. Ali, to i nije toliko smetalo. Glavni problem je bio da smo u povratku išli uz vetar, tako da je bilo dobro da imam vetrovku. Bogme, zakopčala sam se do grla. S druge strane, prizori uz vodu su i dalje bili veoma lepi.