Švajcarska 2024, 5. deo (Štajn am Rajn, Šafhauzen, Cirih, Sankt Galen)
Već sam u prethodnom nastavku priča sa putovanja po Švajcarskoj krajem novembra 2024. godine pomenula da je mesto Štajn am Rajn, tj, Štajn na Rajni izuzetno slikovito. Gotovo nesrazmerno slikovito imajući u vidu da je prilično maleno – zauzima površinu od oko 6 kv. km i ima skoro 3500 stanovnika.
Do mesta Štajn am Rajn sam iz nešto većeg grada Šafhauzena došla vozom kojem treba tek nešto više od 20 minuta da bi prošao razdaljinu od nepunih 20 km.
Kao podsetnik na moje obilaske tokom ovog putovanja, sledi i karta na kojoj sam obeležila mesta koja sam posetila.
A što se tiče mesta Štajn am Rajn, tu je železnička stanica par stotina metara udaljena od mosta preko reke Rajne i na drugoj strani reke u odnosu na Stari grad ili Altštat koji predstavlja glavnu atrakciju, a koji je na severnoj, desnoj, strani reke.
Međutim, čak ni ta šetnja od železničke stanice do starog dela grada nije bez zanimljivosti, pogotovo kada se stigne do mosta.
Na prethodnoj fotografiji se vidi jedno od znamenitih mesta koja pripadaju ovom gradiću, a to je zamak Hoenklingen na vrhu brežuljka iznad naselja, međutim, ja sam znala da neću ni da pokušavam da idem tamo. Dovoljno mi je bilo da prošetam po gradiću. Slike mesta Štajn am Rajn koje se mogu videti na internetu su uglavnom snimljene leti i po lepom vremenu, ali meni ni ovako gradić nije gubio na lepoti i šarmu.
Pogled i sa druge strane mosta je takođe bio izuzetno lep.
Odavde sam lepo videla visok i vitak toranj koji pripada nekadašnjem manastiru Sv. Đorđa u okviru kojeg se nalazi i muzej. On je, međutim, krajem 2024. godine bio privremeno zatvoren, tako da sam znala da neću ni moći da ga posetim.
Nije to bio nikakav problem za mene, pošto glavna lepota i privlačnost ovog mesta dolazi od fascinantno lepih fasada kojima Štajn am Rajn obiluje. A za to je dovoljno da čovek prošeta do glavnog trga (Rathausplac) i po okolnim ulicama Starog grada.
Mada se Gradska većnica po kojem je trg i nazvan vidi još iz prilazne ulice, ja sam ipak prvo malo skrenula u neku bočnu uličicu jer sam tu primetila par zanimljivih zgrada.
Iz uske ulice je teško lepo fotografisati veliku kuću, ali se lepota njene fasade svakako vidi.
Većina ovih kuća je urađena u bondručnom stilu, a kada se tome dodaju murali i žive boje, onda je utisak istinski sjajan.
Nakon što sam napravila par fotografija, odlučila sam da se ipak vratim do glavnog pravca obilaženja, a to me je vodilo do obližnjeg glavnog trga. Prvo sam prišla Gradskoj većnici sa strane i tu sam mogla dobro da vidim da je ona izuzetno slikovita.
A trg... Tu jednostavno nisam znala na koju stranu prvo da pogledam.
Trg ima trouglastu osnovu, pri čemu jednu stranu zauzima Gradska većnica i dve ulice koje vode bočno od nje, dok se druge dve strane „trougla“ produžuju i prelaze u ulicu koja vodi van starog dela grada. I da posetilac vidi samo ovaj trg, mislim da bi to bilo sasvim dovoljno.
S druge strane, sve ove boje i slike svakako više dolaze do izražaja kada ima sunčeve svetlosti, ali se ja nisam ni najmanje bunila. Bilo je uveliko popodne i kao što može da se vidi gotovo da nikoga osim mene nije bilo na ulici, ali bila sam dobro obučena i oduševljena, tako da sam samo škljocala svojim foto-aparatom i mobilnim telefonom.
Pročelje Gradske većnice sam snimila kada sam krenula da se malo spuštam niz trg.
A onda sam nastavila da slikam i detalje i neke krupne planove. Sve mi je bilo izuzetno lepo i privlačno.
Na trgu se naravno nalazi i česma čiji naziv upućuje da je ovde nekada bila i tržnica/pijaca – Marktbrunen-Štatbrunen, što znači Pijačna česma-Gradska česma. Već sam ranije u svojim pričama objašnjavala da i naše reči „tržnica“ i „pijaca“ dolaze od reči trg, tj, pjaca u italijanskom. U srednjovekovnim gradovima su se tržnice/pijace organizovale na trgovima u okviru naselja, pa su se tako razvili i nazivi za mesta okupljanja i razmene dobara.
Nastavila sam dalje šetnju niz glavnu ulicu, apsolutno oduševljena slikovitošću mesta.
Ja sam ovde već bila i pomalo gladna, a mislila sam da odem u neki restoran sa lokalnom hranom. Međutim, već je bilo uveliko popodne i restorani su imali svoju popodnevnu pauzu. Morala sam da improvizujem.
Zato sam nastavila dalje glavnom ulicom, a na njenom kraju sam uočila i slikoviti toranj Untertor.
Otišla sam do kraja ulice, a onda skrenula ka Rajni, usput fotografišući još slikovitih kuća kojima ovaj gradić obiluje.
Tako sam došla i do jednog hotela pored šetališta duž Rajne, a njima je kuhinja radila i čitavo popodne. Mada su nudili i neku srednjoevropsku hranu, na kraju sam se odlučila za italijansku picu i moram da kažem da je bila istinski izvanredna. Ne znam ko im je glavni kuvar, ali me ne bi čudilo da je neki Napolitanac. Pica je bila toliko dobra. A naravno, uz picu ipak najbolje ide pivo, a meni je i ovom prilikom bilo važno da vodim računa o hidrataciji.
Posle divnog ručka i prijatno punog stomaka (sve sam pojela), prvo sam malo prošetala duž Rajne, a zatim se vratila u glavnu ulicu.
Sada sam ušla u glavnu ulicu tako što sam prošla kroz toranj Untertor, a onda sam morala i da ga slikam sa obe strane.
Gradić Štajn am Rajn nema previše toga da ponudi – sve se nekako svodi na tu glavnu ulicu i trg. Ali... To je sve toliko lepo, bajkovito i slikovito, da meni ni najmanje nije bilo teško da ponovo tu prođem i fotografišem. To sam sve sebi dodatno objašnjavala time da je sada kasno popodne, pa je manje prirodne svetlosti, a pale se veštačka osvetljanja po radnjama, što samo još više doprinosi slikovitosti. Imajući u vidu ostatke snega i nisku temperaturu napolju, ta svetla iz radnji su dodatno inspirisala stvarajući utisak da unutra gori vatra i da tu čovek može fino da se ogreje. Vrlo primalni utisci!
Tako sam se ponovo vratila do Gradske većnice, pa sam joj sada snimila i pročelje, a ponovo sam fotografisala i trg i zgrade oko njega.
Mada sam sada već bila spremna da se uputim ka železničkoj stanici, ipak sam rešila da napravim krug oko bloka ulica kojem pripada i Gradska većnica.
Tako sam uočila i jednu zgradu, a u njenom prizemlju i vrata koja su se automatski otvarala, pa sam se tu i uputila.
U pitanju je kompleks koji obuhvata pet grada iz perioda od XV do XVIII veka. Radi se o prostoru koji se koristio za smeštaj građana u okviru manastirske bolnice. Bolnica se prvi put pominje 1362. godine, a tu su se smeštali siromašni, bolesni, porodilje, osobe sa invaliditetom, siročići i putnici namernici. Drugim rečima, služila je kao „centar za socijalni rad“ što bi se danas reklo. U XIX veku je pretvorena u opštinski starački dom i sirotište, ali je od 1963. godine izgubila i tu funkciju, pa je krenulo propadanje objekata. Celina je obnovljena od 1999. do 2002. godine. Osim obnovljenih starih zgrada, mogu da se vide i figure ljudi koji se bave nekim svojim poslovima, a što još više doprinosi boljoj ilustraciji nekadašnjeg života.
Zatim sam se vratila na ulicu i nastavila sa šetnjom po centru gradića.
Na kraju sam se vratila na železničku stanicu i uhvatila voz za Šafhauzen.
Pošto sam se i tako i tako vraćala preko Šafhauzena, odlučila sam da malo prošetam po centru starog grada koji je jako blizu železničke stanice. Mislila sam da je možda već sve ukrašeno zbog predstojećih praznika (ovde sam bila krajem novembra), ali nije bilo. Osim par kućica koje su postavljene na središnjem trgu Fronvagplac i u kojima se uglavnom prodavalo kuvano vino, nije bilo drugih aktivnih ukrasa grada.
Meni se nije pilo kuvano vino, a bilo mi je i malo kasno za kafu, pa sam popila jednu toplu čokoladu. Uskoro sam se vratila do železničke stanice i krenula nazad u Cirih, a iz voza sam koliko toliko uspela da vidim i snimim čuvene Vodopade na Rajni koji su noću osvetljeni.
Naredni dan je osvanuo savršeno – sunčan, bez oblačka i vetra, mada je bilo dosta hladno. Ja sam ponela sasvim dobru odeću za takve okolnosti, tako da nije bilo – zime.
Posle mojih prijatnih jutarnjih rituala i laganog ulaska u dan, spremila sam se i prošetala do obližnje železničke stanice prateći uobičajenu putanju, ali i malo više obraćajući pažnju na neke detalje.
To mi je bilo potrebno zbog narednog dana kada sam se vraćala za Beograd, pa mi je bilo važno da sasvim dobro upamtim najefikasniju putanju do glavnog hola železničke stanice odakle se najbolje snalazim na koju stranu dalje da idem, a tu i kupujem svoje karte. Naime, železnička stanica u Cirihu je grad u malom, sa više nivoa, a i zauzima veliki prostor, tako da čovek lako može da se zagubi. S druge strane, mislim i da nije sve najbolje obeleženo, ali to je već moj problem.
I tako sam se lepo smestila u voz i krenula kuda sam naumila. Ovog dana sam imala posebno zanimljiv plan, a za početak sam se uputila u Sankt Galen. Tu se nalazi čuvena opatija sa možda još čuvenijom bibliotekom i one su obe na UNESKO-ovoj Listi svetske baštine kao jedno kulturno dobro, ali mi na osnovu informacija koje sam pre izleta u Sankt Galen mogla da nađem na internetu nije bilo jasno da li je biblioteka otvorena. To me uopšte nije obeshrabrilo, već sam krenula iz Ciriha sa namerom da na licu mesta vidim kako stvari stoje. U najgorem slučaju ću lepo da prošetam po gradiću. Tako je i bilo.
Prošla sam prvo kroz novije delove grada, a zapravo sam išla ka starom delu grada jer se tu nalaze najzanimljiviji objekti.
Ušavši u stari deo grada, prvo sam se uputila ka Opatijskoj biblioteci, pre svega da bih videla da li radi ili ne. Naravno, usput sam intenzivno uživala u lepoti nekih od građevina.
Tako sam prošla i pored zadnjeg dela Katedrale, ali sam posetu njoj ostavila za malo kasnije.
Međutim, na ovom malenom proširenju ulice Galusštrase iza katedrale postoji nekoliko izuzetno lepih građevina i detalja, a to proširenje se dalje nastavlja u trg Galusplac.
Par zgrada je dovoljno poznato da imaju i svoj zvanični naziv. Jedna od njih je kuća Kod grifona ili Haus cum Grajf iz druge polovine XIX veka sa spektakularno lepim erkerom.
Samo par kuća dalje je i kuća Cum grinen Hof – Kod zelenog dvorišta iz 1606. godine sa kružnim, ugaonim erkerom koji pridržava slikovita konzola.
Dakle, u nastavku je trg Galusplac i tu treba doći da bi se odatle krenulo ka obližnjoj Opatijskog biblioteci.
Nekada je ovde postojala opatija koja je osnovana 720. godine i koja je postala važan benediktinski manastir koji je imao pre svega intelektualni uticaj na čitavu zapadnu Evropu. Međutim, 1524. godine je uvedena Reformacija i to je dovelo do burnih vremena za opatiju. Stvari su se smirile dovoljno tek polovinom XVIII veka kada su podignute nova opatijska crkva i biblioteka. To su dva mesta koja svakako treba da se obiđu, mada manastirski kompleks, Sanktgalenska opatija, obuhvata i druge građevine, poput ove koja se vidi na sledećoj fotografiji.
Nažalost, ispostavilo se da je biblioteka zaista bila zatvorena, ali, mada to nekome može da se učini čudnim da se obilazi biblioteka, OVA biblioteka, jedna od najstarijih na svetu, jednostavno mora da se obiđe, naravno, pod uslovom da je otvorena.
Kao što sam pomenula, na internetu mogu da se nađu različite informacije o radnom vremenu, a negde se pominje i da je otvorena za javnost samo jedan dan u nedelji (?), što nisam sigurna da je tačno. Sve u svemu, treba dobro istražiti, a onda i doći ovde i posetiti biblioteku.
U mom slučaju, nastavila sam dalje sa šetnjom sa namerom da odem u katedralu čije sam tornjeve mogla da vidim i iz jednog unutrašnjeg dvorišta.
Odavde sam kroz jedan prolaz došla i do prostranog trga koji se naziva Klosterplac. Okolo se nalaze ne samo katedrala, već i neke upravne zgrade, što sam probala da zabeležim sledećom fotografijom. Ona baš i nije dobra, ali ipak ilustruje ovaj prostor.
Na prethodnoj fotografiji levo se vidi katedrala sa dva visoka tornja, ali meni bilo zanimljivo da tu nema portala, već se u katedralu ulazi sa boka.
A kada se uđe u katedralu, utisci su apsolutno izvanredni. Mada je ovo jedna elegantna i lepo dekorisana građevina kada se gleda spolja, količina ukrasa i detalja koji se nalaze unutra prevazilazi sva očekivanja.
Katedrala je podignuta u periodu od 1755. do 1768. godine na mestu gde se ranije nalazila gotička crkva. Ova crkva je sagrađena i ukrašena u skladu sa drugim stilom, a to je kasni Barok ili Rokoko, što podrazumeva neverovatno bogatstvo ukrasa. Posebno se ističe prezviterijum.
Ali, ni ostali delovi katedrale nisu manje impresivni.
U vreme moje posete, kod orgulja je bio hor i orkestar koji su upravo uvežbavali neke melodije, pa sam zato snimila unutrašnjost katedrale i u video-formatu.
Još malo sam prošetala po katedrali, obraćajući pažnju na neke detalje, a onda sam izašla na ulicu sa namerom da još malo obilazim stari deo Sankt Galena.