Sicilija 2012, 4. deo (Ćefalu)
Osim što sam tokom letovanja na Siciliji 2012. godine išla na razne izlete i u obilaske ovog velikog italijanskog ostrva, takođe sam gotovo svakodnevno išla do centra Ćefalua koji je od hotela bio udaljen oko pola sata hoda. Pored obale postoji lepo šetalište, pa mi to hodanje uopšte nije teško padalo. S druge strane, takođe sam par puta išla u grad i autobusom, a nekom prilikom sam se tako našla i pored gradskog groblja. Groblje me uopšte nije zanimalo i uopšte se ne sećam zašto sam tu i došla, ali se u svakom slučaju odatle pruža veoma dobar pogled na masivnu stenu koja se uzdiže iznad grada i koja ima prigodan naziv – La Roka što znači – Stena. Na vrhu ima zanimljivih arheoloških ostataka, pa sam sebi obećala da ću jednog dana tamo i otići.
Kada sam posle tog izlaska iz autobusa kod groblja nastavila prema centru, prošla sam i pored divnih oleandera i velikih kaktusa, a naišla sam i na drvo badema sa raspuklim plodom, pa mi je i to bilo zanimljivo.
Ćefalu pripada grupi manjih italijanskih naselja koja su poznata pod zbirnim nazivom – „Najlepša sela u Italiji“ i centar gradića je istinski lep. Prolazeći kroz jednu od glavnih ulica videla sam i neke od manjih crkava, ali i brojne kafiće, restorane i prodavnice suvenira, kako već priliči jednom popularnom turističkom mestu.
Ali, i bočne ulice u kojima vlada veći mir takođe imaju svoju privlačnost.
Što se tiče religioznih građevina, svakako je najznačajnija katedrala u Ćefaluu. Ne samo zato što je najveća i duhovno najznačajnija, već i zato što je deo grupnog dobra upisanog na Uneskovu Listu svetske baštine pod nazivom Arapsko-normanski Palermo i katedralne crkve u Ćefaluu i Monrealu.
Katedrala u Ćefaluu je sagrađena u XII veku po nalogu normanskog kralja koji je tada vladao Sicilijom. Kao i ostali objekti koji pripadaju gore pomenutom grupnom dobru, i katedrala u Ćefaluu kombinuje normanski, arapski i vizantijski stil, što odražava bogatu kulturnu istoriju Sicilije. Gledano spolja, posebno se ističu dve masivne kule kvadrataste osnove.
Između kula smešten je trodelni portik sa lukovima, dodat u XV veku, koji pokazuje gotičke uticaje. Glavni portal je bogato ukrašen kamenim ornamentima i reljefima, a iznad njega se nalazi veliki prozor koji osvetljava unutrašnjost crkve. Fasada je jednostavna, ali monumentalna, građena od žutog kamena koji menja nijansu na suncu.
U pitanju je trobrodna crkva čiji je središnji brod odvojen od bočnih redovima masivnih stubova sa bogato ukrašenim kapitelima.
Najznačajniji deo unutrašnjosti je apsida sa veličanstvenim vizantijskim mozaikom Hrista Pantokratora, izrađenim u XII veku.
Ali, tu takođe može da se vidi i mnoštvo drugih veoma lepih i slikovitih detalja.
Sa platoa ispred ulaza u katedralu može da se lepo vidi trg, ali i susedna biskupska palata koja je podignuta je u periodu od XVI do XVIII veka i koja služi kao administrativno središte biskupije.
Samo par stotina metara od trga ispred katedrale, na severnoj obali grada, dolazi se i do Sporedne kapije i megalitskih zidova.
Naime, megalitski zidovi potiču još iz antičkog perioda i izgrađeni su od ogromnih kamenih blokova precizno uklopljenih bez upotrebe maltera. Smatra se da datiraju iz perioda grčke kolonizacije Sicilije, a kasnije su ih koristili i Rimljani. Ta pomenuta „sporedna kapija“ je naziv za malu, često skrivenu sekundarnu kapiju u okviru gradskih zidina koja je služila kao sporedni izlaz iz grada, često u vojne ili strateške svrhe. Ovi bedemi svedoče o važnom odbrambenom položaju Ćefalua kroz istoriju.
Čitava ta severna obala grada se sastoji od stena, a meni se dopalo da tu prođem, na nekoliko mesta, i da snimim kako to izgleda.
Ali, kada se napusti ta kamenita severna obala, prvo se krene ulicama grada, a ubrzo se može doći i do popularne gradske plaže – Spjađa del Porto Vekjo. Ona se nalazi u neposrednoj blizini starog gradskog jezgra, a sastoji se od sitnog peska. Pošto je zaštićena molom, obično je voda u njoj mirnija, ali i toplija nego na nekim drugim delovima.
Upravo je taj mol i jedno fino mesto gde vredi da se prošeta (dugačak je oko stotinak metara), jer se odatle pruža izvanredan pogled na grad i neke njegove detalje.
Ali, u Čefaluu mogu da se vide i druga zanimljiva mesta, uz uvek privlačne i slikovite ulice.
Jedno od takvih mesta je i Srednjovekovna vešernica.
Radi se o srednjovekovnom javnom vešeraju iz XVI veka koji je izgrađen na temeljima starijih građevina. Do njega se silazi stepenicama koje vode do niza kamenih korita kroz koja protiče prirodni izvor vode. Voda dolazi iz podzemnog toka reke Čefalino koja je vekovima snabdevala grad.
Mesto je nekada služilo stanovnicima za pranje odeće i bilo je važan deo svakodnevnog života. Danas predstavlja zanimljivu istorijsku atrakciju i svedoči o nekadašnjoj urbanoj organizaciji grada.
S druge strane, čak i da posetilac ovde ništa ne obilazi i samo šeta ulicama, danju ili noću, doživljaj je svakako dobar i ispunjavajući.
A i da se sve vreme provodi na plaži, ako čovek to voli, to je sasvim u redu.
Ipak, mene je pogled ka gradiću i kamenitom brežuljku iznad njega uvek podsećao da sam sebi obećala da ću se popeti na vrh i obići šta tamo ima da se vidi.
Tako sam i uradila jednog dana, pa sam odmah posle doručka, pre nego što postane previše vruće, otišla autobusom do podnožja odakle kreće pešačka staza.
Već usput vredi da čovek zastane i osvrne se jer je pogled veoma lep i slikovit.
Ali, da se ne lažemo, ja sam pravila ove pauze da bih došla do daha. Ipak je bio juli i temperatura je i ranije prepodne bila visoka.
U nekom trenutku se kroz kamenu kapiju ulazi u područje sa ostacima različitih objekata.
Ja sam odlučila da prvo odem do vrha, a onda u povratku da obilazim zanimljivosti koje se ovde mogu videti, mada sam svakako fotografisala različite stvari koje sam usput videla.
Na brdu La Roka iznad Ćefalua mogu se videti raznovrsni arheološki ostaci koje svedoče o višeslojnoj istoriji čitavog ovog područja.
Na samom vrhu se nalaze ostaci srednjovekovne citadele poznate kao Zamak iz Ćefalua. Zamak je podignut u XII-XIII veku, verovatno u vreme normanske vlasti, kao strateško utvrđenje koje je kontrolisalo obalu i štitilo grad od napada sa mora. Danas su sačuvani delovi bedema, zidova i kula, koji prate prirodnu konfiguraciju stene i svedoče o njegovoj odbrambenoj funkciji.
Ovde sam naišla na još par posetilaca, pa sam to iskoristila da bih ih zamolila da me slikaju.
A onda sam nastavila još malo da šetam po samom vrhu.
Iako su ostaci ovog zamka skromni, položaj na gotovo 270 metara nadmorske visine pruža spektakularan pogled na Tirensko more i okolinu, što jasno pokazuje zašto je ova lokacija bila izuzetno važna kroz čitavu istoriju.
Kada sam krenula da se lagano spuštam, prvo sam otišla do megalitskog kompleksa poznat kao Dijanin hram.
Građevina zapravo potiče iz ranog I milenijuma p.n.e, a pojedini elementi mogu biti i stariji, što je čini jednim od najstarijih sačuvanih objekata na ovom lokalitetu. Zidovi su podignuti od velikih, nepravilnih kamenih blokova složenih u suvoj tehnici, bez upotrebe maltera.
Jedan od najupečatljivijih elemenata su kameni portali od velikih kamenih blokova, pri čemu je nadvratnik formiran od jednog masivnog, horizontalno položenog kamena koji počiva na uspravnim bočnim blokovima (dovratnicima).
Inače, naziv „Dijanin hram“ potiče iz kasnije tradicije i nema čvrstih dokaza da je građevina bila posvećena rimskoj boginji Dijani. Objekat je tokom vekova doživeo prepravke, naročito u grčkom i srednjovekovnom periodu, ali je osnovno megalitsko jezgro ostalo sačuvano.
Posle obilaska ovog objekta, otišla sam i do jedne terase odakle se ponovo pružao divan pogled. Ovom prilikom je glavni naglasak, barem kod mene, bio na krovovima kuća u Ćefaluu.
Nastavila sam šetnju po brdu La Roka, ali sada već uveliko sa namerom da se spustim do grada.
Međutim, sa staze sam ugledala malu crkvu Sv. Ane, pa sam se malo popela do nje.
Crkva potiče verovatno iz XIII veka i bila je deo šireg utvrđenog i naseljenog prostora na vrhu stene. U pitanju je jednostavna jednobrodna građevina skromnih dimenzija. Njeno postojanje u blizini megalitskog kompleksa i srednjovekovnog zamka svedoči o kontinuitetu korišćenja ovog prostora kroz različite istorijske epohe.
Odmah pored crkve se nalaze i ostaci nekog objekta sa više prostorija, ali tu ne znam šta se nekada nalazilo. Ipak, bilo mi je zanimljivo, pa sam napravila još par snimaka.
I sada je konačno došlo vreme da se spustim do podnožja.
Bila sam izuzetno zadovoljna ovim svojim poduhvatom i činjenicom da nisam bila previše lenja, pa sam došla do brežuljka La Roka i popela se na njega. Doduše, ostatak letovanja je protekao poprilično uobičajeno i monotono – izležavanje na plaži, a tek povremeno odlazak, tj, šetnja do centra Ćefalua.
Ipak, mada je ovo u izvesnom smislu, a uslovljeno prirodom putovanja (letovanje), bio veoma ograničeni i skromni obilazak tako velikog ostrva poput Sicilije (površina je 27.708 kv. km), na kraju sam bila veoma zadovoljna. Ostala mi je svakako i želja i inspiracija da se ponovo ovde vratim, ali svakako ne u sred leta kada je previše vruće da bi se lepo i opušteno obilazilo.
Za sada, evo i mape koja prikazuje koja sam sve mesta i lokalitete posetila tokom ovog putovanja:
A umesto zaključka, evo još jednog slatkog recepta. U pitanju nije italijanski specijalitet, ali u mojoj verziji svakako ima veze sa Italijom. Radi se o šam-rolnama koje sam već pomenula kada sam pisala o Palermu. Naime, tamo sam kupila metalne kalupe za pravljenje sicilijanskih kanola, ali su one i odlične za pravljenje forme za šam-rolne. Da podsetim, šam-rolne su nekada bile izuzetno popularna i nezaobilazna vrsta kolača koja se nudila po svim poslastičarnicama u bivšoj Jugoslaviji. Vremena su se promenila, možda i ukusi, a svakako moda. Ja ipak volim ove slatkiše i povremeno ih pravim.
Metalni kalupi za pečenje testa koje sam kupila u Palermu su samo jedna veza sa Italijom. Druga je ta da je najbolje praviti italijanski šam (postoji i francuski i švajcarski). Pa, da pređem na stvar; evo i slike, a sledi i recept.
ŠAM-ROLNE
- 250 g gotovog lisnatog testa (pola zamrznutog pakovanja)
- 2 belanca
- 120 g šećera
- 40 ml vode
- malo soli
- par kapi limunovog soka
Lisnato testo razvući u pravougaonik i iseći na 10 traka. Svaku traku spiralno umotati oko metalnog kalupa za kanole. Premazati ih razmućenim žumancem sa dodatkom 1 kašičice hladne vode. Peći na 200 stepeni, 15-ak minuta. Pažljivo izvaditi kalupe, pa ostaviti rolne da se ohlade.
Umutiti šam koristeći italijansku metodu. Prvo u manjoj šerpici pomešati šećer i vodu. Kuvati na srednjoj vatri dok sirup ne dostigne fazu „meke kuglice“ (kap sirupa spuštena u hladnu vodu treba da formira mekšu, savitljivu kuglicu).
Dok se sirup greje, belancima dodati malo soli i limunov sok, pa mutiti mikserom dok ne postanu penasta i počnu da formiraju meke vrhove. Trebalo bi da u to vreme i sirup bude gotov.
Sirup polako sipati u tankom mlazu u belanca uz stalno mućenje mikserom. Mutiti 5–7 minuta dok se masa potpuno ne ohladi i postane sjajna, gusta i formira čvrste vrhove. Time puniti rolne od lisnatog testa i posuti šećerom u prahu.