Sicilija 2012, 3. deo (Palermo)
Obilazeći Palermo sa jednom ženom s kojom sam bila na letovanju na Siciliji 2012. godine, došla sam i do obale, ali se tu nismo drugo zadržale, već smo se ponovo zavukle u grad.
Tako smo došle i do crkve San Đorđo dei Đenovezi. U pitanju je renesansna crkva iz XVI veka koju je zajednica đenovskih trgovaca sagradila kao simbol njihove moći i uticaja. Crkva ima jednostavnu fasadu i osmougaonu kupolu. Unutrašnjost je bogato opremljena, ali je crkva bila zatvorena kada sam ovde prolazila tako da sam je snimila samo spolja.
U nastavku smo otišle i do Pozorišta Politeama Garibaldi koje je sagrađeno je u neoklasicističkom stilu krajem XIX veka, a prepoznatljivo je po monumentalnoj trijumfalnoj kapiji postavljenoj ka prostranom trgu ispred pozorišta. Na vrhu trijumfalne kapije nalazi se Apolon u kvadrigi, što simbolizuje trijumf umetnosti i kulturnog uzdizanja. Apolon, bog umetnosti i svetlosti, naglašava kulturnu funkciju pozorišta, dok kvadriga predstavlja snagu, dinamiku i pobedu umetničkog stvaralaštva.
Ispred pozorišta se, dakle, nalazi Trg Ruđero Setimo koji se nastavlja u još jedan trg. To je Trg Kastelnuovo na kojem se, između ostalog, nalazi i lep muzički paviljon.
Odavde smo krenule da se lagano vraćamo ka istorijskom centru Palerma, ali sam još slikala i jednu široku aveniju ispunjenu visokim drvećem, tek da se vidi da ovde ne rastu samo palme.
Tako smo došle do Velikog pozorišta u Palermu koje je podignuto u neoklasičnom stilu, a izgradnja je započela 1875. godine.
Ako je Pozorište Politeama Garibaldi već u svom nastajanju i po nazivu predviđeno za različite vrste umetnosti („politeama“ znači „pozorište za mnoge umetnosti“), Veliko pozorište ili Teatro Masimo je najveća operska kuća u Italiji, a treća po veličini u celoj Evropi posle pariskog Opere Garnijer i Bečke državne opere. Doduše, ovde se osim opera, organizuju i baleti, koncerti i drugi muzički događaji, pošto je pozorište poznato po izuzetnoj akustici. Pozorište je otvoreno 1897. godine i mada je tokom XX veka bilo zatvoreno čak 23 godine zbog velikih restauracija i tehničkih problema, ponovo je otvoreno za javnost 1997. godine.
Zanimljivo je da je Veliko pozorište u Palermu steklo „svetsku slavu“ zbog pojavljivanja u filmu „Kum III“. Jedna čuvena scena iz tog filma je snimljena upravo na stepeništu ovog zdanja.
U vreme moje posete nije bilo nikakvih dramatičnih dešavanja, ni realnih ni fiktivnih, tako da sam samo opušteno šetala oko zgrade pozorišta i snimala neke lepe detalje.
U nastavku šetnje prema istorijskom centru ponovo smo naišle na neku pijacu, pa smo tuda i prošle. Kao i ranije, i ovde su prizori bili slikoviti i zanimljivi.
Usput smo nedaleko videle i Katedralu u Palermu koja je bila naše naredno odredište.
Tako smo došle i katedrale, ali sa zadnje strane i tu smo prošle ulicom iznad koje se nalaze dva luka. U pitanju su praktično pešački mostovi koji povezuju katedralu i Nadbiskupsku palatu. Naravno, ti prolazi nisu namenjeni turistima, već su služili su kao privatna komunikacija između katedrale i nadbiskupske rezidencije, omogućavajući crkvenim velikodostojnicima da prelaze iz jedne zgrade u drugu bez izlaska na ulicu.
Kada se nastavi dalje ovom ulicom, može da se vidi i frontalni ulaz u katedralu, ali se on nije koristio kada sam ovde bila.
Ali kada se uđe u dvorište katedrale, onda se vidi izuzetno impresivni glavni ulaz.
Katedrala u Palermu je deo grupnog dobra pod nazivom Arapsko-normanski Palermo i katedralne crkve u Ćefaluu i Monrealu. U samom Palermu, ovo dobro, osim katedrale, obuhvata i još dve palate, tri crkve i jedan most. 2012. godine ja nisam toliko predano tragala za dobrima koja su upisana na Uneskovu Listu svetske baštine, tako da se nisam ni potrudila da obiđem sve ove objekte. Hm?! Možda bi trebalo da se vratim u Palermo?
Dok ne odlučim da li ću se vratiti na Siciliju ili ne, da kažem da ovi objekti potiču iz perioda Normanske kraljevine Sicilije (1130-1194) čiji je Palermo bio glavni grad. Mada je Kraljevina Sicilija trajala sve do 1816. godine, normanski period je trajao do 1194. kada je došlo do promene dinastije na vlasti.
Pre toga, Arapi su vladali Sicilijom sve do 1091. godine kada su ostrvo od njih preuzeli Normani, ali u to vreme na nivou grofovije. Teritorija je proglašena za kraljevinu tek 1130. godine.
S druge strane, Vizantinci su teritorije u južnoj Italiji „nasledili“ od Rimljana i tu su ostali sve do 1071. godine kada su Normani konačno osvojili i Bari (u Apuliji, na jadranskoj obali).
Grupno dobro koje je upisano na Listu svetske baštine odnosi se samo na objekte podignute u specifičnom periodu tokom XII veka, a ti objekti predstavljaju izvanredan primer društveno-kulturološkog sinkretizma između zapadnjačke, islamske i vizantijske kulture, pošto su uticaji lokalnih ljudi i religija bili jaki i posle gore opisanog normanskog osvajanja.
Ali, da se pričom vratim na Katedralu u Palermu koja je posvećena Uspenju Bogorodice. Katedrala je sagrađena 1185. godine na mestu ranije crkve i bivše džamije. Tokom narednih vekova katedrala je više puta bila preuređivana i dograđivana, pa u njenoj arhitekturi danas može da se vidi spoj različitih stilova, ali je građevina svakako veličanstvena. Na južnoj strani se nalazi portik urađen u gotičko‑katalonskom stilu, a tokom XVIII veka unutrašnjost je preuređena prema neoklasičnim kanonima.
Mada se u unutrašnjosti može posetiti kripta sa brojnim sarkofazima, a tu su i grobovi normanskih kraljeva, kao i kapela Sv. Rozalije, zaštitnice Palerma, u kojoj se čuvaju njene mošti, ja sam nekako obratila pažnju na meridijansku liniju koju sam uočila na podu katedrale.
Linija je postavljena 1801. godine i kroz mali otvor u višim delovima katedrale u podne ulazi sunčev zrak, koji pada tačno na liniju u podu. Mesto na koje svetlosna tačka pada menja se tokom godine, prateći prividno kretanje Sunca.
Duž linije su ucrtani znaci Zodijaka, jer Sunce tokom godine „prolazi“ kroz ta sazvežđa. Kada sunčeva svetlost dotakne određeni znak, to označava period godine u kojem se Sunce nalazi u tom zodijačkom sazvežđu. Na taj način je bilo moguće precizno određivati doba godine.
Posle posete katedrali izašle smo na trg ispred, pa sam tu slikala malo trg, a malo i samu katedralu.
U nastavku smo napravile malo veći krug, ali bez obilaženja znamenitih zdanja. Na kraju ulice kojom smo krenule videla se Nova kapija ili Porta Nuova, monumentalna gradska kapija koja je prvobitno bila podignuta u XV veku, mada je svoj današnji izgled dobila krajem XVI veka.
Zatim smo prošle i kroz jedan gradski park, a odatle sam, iz daljine, snimila delove Kraljevske palate ili Palate Normana koja je prvobitno bila podignuta u IX veku kao arapska tvrđava, ali su je u XII veku normanski vladari pretvorili u raskošnu kraljevsku palatu. To je ujedno i najstarija kraljevska rezidencija u Evropi.
U sklopu palate se nalazi i čuvena Palatinska kapela (Cappella Palatina) koja je podignuta 1140. godine. Uzgred, i palata i kapela su deo grupnog kulturnog dobra pisanog na Uneskovu Listu svetske baštine. Sama kapela predstavlja remek-delo arapsko-normanske umetnosti, sa zlatnim vizantijskim mozaicima, islamskim drvenim tavanicama i zapadnjačkom formom bazilike. Ja je 2012. godine nisam videla, a što više o tome razmišljam o tome mislim da bi ipak trebalo da se vratim na Siciliju.
Nastavljajući dalje šetnju po Palermu, prošle smo i pored jedne zgrade u kojoj se nalazi neka galerija. Mene je privukla arhitektura i lep izgled unutrašnjeg dvorišta, ali čak i kad fasade nisu sređene, mogu da se vide veoma lepi detalji koji nedvosmisleno pokazuju u kojoj meri je Palermo imao bogatu istoriju, kao i bogate stanovnike.
Palermo je i danas veoma lep grad i tu uopšte ne mislim samo na „skockane“ i lepo održavane građevine koje su nekada pripadale bogatašima. I obične ulice i zgrade imaju neku svoju privlačnost koja nije nužno vezana za formalnu lepotu. Uostalom, grad ne čine samo lepe i bogato dekorisane građevine, to bi onda bio hladan muzej, već i ljudi sa svim svojim navikama, običajima, istorijatom i razlozima koji dovode do određenog stila života.
Došle smo tako i do barokne Crkve Isusove koja je sagrađena krajem XVI veka za jezuitski red. U to vreme su Jezuiti bili veoma moćan i uticajan red, ali su 1773. godine pali u nemilost i tada je red ukinut, ali je obnovljen 1814. godine.
Kada se nastavi dalje, može da se vidi i bočni deo crkve, kao i kupola, a tu se nadovezuje i Biblioteka jezuitskog koledža.
Jezuitski red je važio za jedan od najobrazovanijih u okviru Katoličke crkve i oni su veliki značaj pridavali obrazovanju. Njihovi učenici su često bili vrhunski intelektualci na evropskom nivou, međutim, Jezuiti se nisu zadržavali samo na teritoriji Evrope, već su otvarali škole i misije i u Americi, Aziji i Africi.
Samo nekoliko minuta hodanja dalje, došli smo do još jednog objekta koji pripada grupnom kulturnom dobru Arapsko-normanski Palermo, a to je crkva Svetog Katalda. Uzgred, Sv. Kataldo je bio irski hrišćanski sveštenik i misionar iz VII veka, koji je delovao u Italiji.
Crkva Svetog Katalda je izgrađena sredinom XII veka i predstavlja izvanredan primer arapsko-normanskog graditeljstva spajajući zapadnu strukturu bazilike sa karakterističnim islamskim crvenim kupolama i dekorativnim motivima.
Unutrašnjost je relativno jednostavna, ali i dalje mogu da se vide neki od originalnih delova. Ipak, i zbog ovoga bi valjalo vratiti se u Palermo, kao i zbog posete susednoj crkvi koja je takođe na Listi svetske baštine, a koja se obnavljala 2012. godine u vreme moje posete. Ona se na sledećoj fotografiji vidi sa desne strane.
Ovde se radi o crkvi Svete Marije od Admirala čija je izgradnja započela 1143. godine. Naziv potiče od činjenice da je izgrađena za jednog admirala koji je u kraljevini bio značajan politički i vojni savetnik. Crkva je poznata po svojim bogatim vizantijskim mozaicima, naročito u apsidi, ali takođe ima i brojnih zapadnih i islamskih elemenata, što je tipično za arapsko-normanski stil u Palermu.
Na prethodnoj slici sa leve strane vidi se i Pozorište Belini. Počeci ovog pozorišta su vezani za XVII vek, ali je u XIX veku pozorište rekonstruisano i modernizovano.
Prekoputa crkve Svete Marije od Admirala nalazi se i crkva i manastir Svete Katarine (Aleksandrijske). Crkva je izgrađena u XVI veku, dok manastir pripada redovnicama svete Katarine. U pitanju je ženski monaški red u okviru Katoličke crkve posvećen Svetoj Katarini Aleksandrijskoj. Redovnice su kroz vekove bile poznate po obrazovanju devojaka, duhovnom životu i očuvanju kulturnog nasleđa.
S leve strane ove crkve postoji ulica koja vodi do prostranog trga Pretorija (Piazza Pretoria) gde se nalazi i istoimena fontana, tj, Pretorijska fontana.
Pretorijska fontana je napravljena sredinom XVI veka, ali u – Firenci! Ipak, vlasnik je zapao u dugove, pa je fontanu prodao gradu Palermu i tako je fontana ovde isporučena 1574. godine. Međutim, neki delovi su oštećeni, neki su čak i nedostajali, tako da je fontana morala da bude dorađena. U svakom slučaju, raskošne skulpture koje krase fontanu prikazuju mitske figure, bogove, heroje i životinjske motive.
Međutim, problemi sa manjkom ili oštećenjem delova nisu bili jedini i tu nije bio kraj priče. Naime, postavljanje ove fontane je izazvalo veliki skandal jer su sve figure – bogovi, nimfe, heroji i alegorije – prikazane potpuno nage. U XVI veku, Palermo je bio duboko religiozan i konzervativan grad, pa je javnost smatrala da ovakve eksplicitne skulpture postavljene usred trgovačke i administrativne četvrti narušavaju moral i vrlinu građana. Zbog toga su lokalni stanovnici fontanu prozvali „Fontanom sramote“. Renesansni toskanski ideali su očigledno tek krenuli da se šire na jug Italije.
Odavde smo krenule praktično u pravcu železničke stanice, ali sam ja usput još snimala neke zanimljive i slikovite delove Palerma.
Pre povratka u Ćefalu, moja saputnica i ja smo otišle i na ručak.
Kao što sam već više puta pominjala kada je hrana u Italiji u pitanju, ja često volim da tamo jedem pice zato što ne mogu dobro da ih napravim kod kuće. Ali, zato mogu sasvim fino da napravim jedan od čuvenih sicilijanskih specijaliteta, a to su arančini. Radi se o prženim kuglama od pirinča koje su punjene različitim nadevima, poput mesa i graška, sira i šunke, itd.
ARANČINI
- 15 g putera
- 1 čen belog luka
- pola malog crnog luka
- 150 g kočanskog pirinča
- 60 ml belog vina
- 260 ml pileće supe
- 100 ml mleka
- malo soli
- 1/2 jajeta
- 50 g rendanog trapista
- 40 g rendanog žutog sira koji se lepo topi
- malo seckanog peršuna ili drugog mirišljavog začina (bosiljak, origano, majčina dušica,...)
- brašno za pohovanje
- malo soli i bibera po ukusu
- 1 jaje
- prezle za pohovanje
U šerpi sa dobrim poklopcem istopiti puter pa malo ispržiti beli i crni luk. Dodati pirinač, pa sve zajedno pržiti na srednjoj vatri minut-dva. Naliti sa belim vinom. Kada vino ispari dodati pileću supu, mleko i malo soli (ne treba previše jer je supa već slana). Lepo promešati. Kada počne da kuva, smanjiti temperaturu na najniže i poklopiti, pa pustiti da se veoma lagano pirinač skuva.
Kada se pirinač ohladi, dodati pola umućenog jajeta, sireve i mirišljave trave. Sve lepo spojiti i ostaviti da odstoji, može čak i preko noći, a onda praviti kuglice.
Kuglice prvo uvaljati u brašno kojem su dodati so i biber, zatim u umućena jaja, a onda u prezle. Pržiti u srednje dubokom ulju, često ih vrteći da bi dobile lepu tamno-zlatnu boju sa svih strana. Vaditi iz ulja i prvo staviti na papirni ubrus da se ulje ocedi.