Sicilija 2012, 2. deo (Etna, Palermo)
Planina Etna je aktivni vulkan na istočnoj obali Sicilije i jedna od najpoznatijih prirodnih atrakcija Italije. Njena visina varira zbog čestih erupcija, ali trenutno dostiže oko 3.329 m, čime je to ujedno i najveći vulkan u Evropi, a takođe i najviša planina ne nekom sredozemnom ostrvu. Etna je stalno aktivna i njene erupcije se beleže još iz VIII veka pre nove ere, što je čini jednim od najduže posmatranih vulkana na svetu, a takođe je i najaktivniji stratovulkan na svetu. Područje oko vulkana je bogato plodnim zemljištem zahvaljujući vulkanskoj prašini koja daje idealne uslove za vinograde, voćnjake i maslinjake.
Planina je od 2013. godine deo Uneskove svetske baštine zbog geološkog i ekološkog značaja. Područje tog prirodnog dobra koje je upisano na Listu svetske baštine obuhvata skoro 20.000 nenastanjenih hektara na najvišem delu planine Etna.
Mada se često dešava da zbog erupcije vulkana aerodrom u nedalekom gradu Kataniji bude zatvoren, kada je planina mirna, posetioci mogu da posete neke od kratera, planinarske staze i žičare, a zimi Etna postaje i popularno skijalište.
Tako sam i ja tokom boravka na Siciliji u leto 2012. godine, u okviru jednodnevnog izleta, posle posete selu Savoka i gradu Taormina, o čemu sam pisala u prethodnom nastavku ovih priča, došla i do Etne. Plan je bio da se autobusom stigne do velikog parkirališta, a onda su tokom slobodnog vremena članovi grupe mogli da prošetaju po okolini, uključujući i odlazak do nekih bočnih i manjih kratera koji su sasvim lepo mirovali u ovo vreme i omogućavali tu posetu.
Ja sam još pre odlaska na Siciliju znala da postoji ovaj izlet, a takođe i mogućnost da se za dodatni novac ode još više uz planinu. Naime, to parkiralište se nalazi na skoro 2000 m nadmorske visine, ali uz posebnu ulaznicu i sa posebnim vodičem, moguće je da se ode i do visine od oko 3000 m. Čak sam i specijalno za tu priliku ponela od kuće, i to u sred leta, zimsku termo jaknu i specijalnu tanku vetrovku. Nadmorska visina od 3000 m je uvek ozbiljna stvar, bez obzira da li se nalazi u sred Sredozemnog mora ili gde već.
Ipak, da prvo ovde postavim geografsku kartu na kojoj se vidi gde sam sve boravila tokom ovog letovanja na Siciliji.
A što se tiče Etne, po dolasku na parkiralište, vrlo brzo sam se uputila prema žičari. Ispostavilo se da sam ja bila jedina u okviru grupe koja je želela da ide uz planinu, tako da mi je vodič pomogao da kupim tu specijalnu ulaznicu, pa sam se ubrzo ukrcala u kabinu žičare koja me je ponela uvis.
Iz kabine sam mogla da vidim jedan od tih bočnih kratera do kojeg je lako otići sa parkirališta.
Kao što sam rekla, ovde zimi pada sneg, tako da mogu da se vide i stolice koje su deo ski-lifta, kao i zemljani put koji vodi ka višim delovima planine.
Mada veći deo predela deluje veoma negostoljubivo i gotovo pusto, ipak se tu i tamo vide biljke koje lagano počinju uda osvajaju padine Etne.
Etna je značajna i zato što tu postoje važni ekosistemi uključujući i endemsku floru i faunu, tako da je ovo, poput jedne prirodne laboratorije, zanimljivo mesto i za istraživače koji se bave ekološkim i biološkim procesima.
Na vrhu žičare, na visini od oko 2500 m iznad površine mora, nalazi se čak i jedan bar gde može da se svrati na jelo i piće, ali ja za to nisam imala ni vremena, ni interesovanja.
Odatle ujedno kreću i mini-busevi koji posetioce, a verovatno i istraživače, voze do drugih delova planine.
Mada je ovde već počelo da bude hladno, ja sam se za početak slikala u tankoj košuljici koju sam obukla preko majice bez rukava u kojoj sam šetala po Taormini, ali sam već uveliko krenula da razmišljam o tome da iz rančića izvučem toplu garderobu.
Iza mene, na prethodnoj fotografiji, mogu da se vide vrhovi Etne, ali sam ja pre nastavka izleta slikala žičaru, bočne, manje kratere, kao i parkiralište i okolinu.
U blizini sam videla i ljupko cveće koje je gotovo nestvarno uspevalo da raste na naizgled jalovoj podlozi.
Uskoro smo krenuli mini-busem koji je pratio zemljani put.
U nekom trenutku smo se zaustavili i izašli iz mini-busa da bismo krenuli u šetnju od oko 40-ak minuta. To mesto dokle je vozio mini-bus zove se Kula filosofa i ono se nalazi na 2920 m nadmorske visine na južnoj strani vulkana i u blizini vrha sa kraterima. Ovaj naziv je dat jer je, prema legendi, grčki filosof Empedokle (oko 490-430. p.n.e.) iz Agriđenta ovde dolazio da proučava erupcije i prirodu vulkana, a čak se pominje i priča da je tu i završio svoj život bacivši se u krater.
Sa ovog mesta pruža se impresivan pogled na nekoliko aktivnih kratera Etninog vrha, pa sam to mogla i mnogo bolje da vidim i snimim.
Duvao je dosta jak vetar, a ja sam bila presrećna da sam ponela te svoje jakne. Međutim, u grupi je bio i jedan par sa malom devojčicom i oni su svi bili obučeni otprilike kao da su došli sa plaže. Za roditelje me uopšte nije bilo briga, jer su oni odrasli, ali mada bi mi jako prijalo da sam stavila na sebe i termo-jaknu, stvarno ne bih mogla mirno da spavam da sam ostavila devojčicu da se smrzava, pa sam joj dala tu jaknu, a ja sam tokom ove šetnje koristila samo vetrovku. Ipak, bila je to dobra vetrovka i ona je stvarno sprečavala da hladan vetar prodre do mog tela, mada je temperatura svakako bila niska. To je moglo da se vidi i po naslagama snega koje su na jednom mestu ostale od prošle sezone.
Ali, nije svuda bilo hladno. Bilo je nekih mesta i gde se dobro pušilo iz zemlje.
Ipak, na više mesta su mogli da se vide ostaci snega, bez obzira na to što možda samo par desetina metara dalje iz zemlje izlazi nekakva para koja je po definiciji barem topla, ako ne i vrela.
Mada je čitava grupa išla zajedno, ja sam, uz dozvolu vodiča, povremeno odlazila par desetina metara napred da bih nešto snimila, pa sam tako uhvatila i grupu na jednom prevoju što je dobro da bi se stekla predstava o razmeri područja kroz koje smo prolazili.
S druge strane se ovde i pelo uzbrdo, pa se na sledećoj slici vidi i prethodno snimljena staza sa ogradom, ali sa veće visine.
I na drugoj strani su mogli da se vide impresivni detalji, vrhovi kratera i isparavanja, ali treba imati u vidu i da sam prilikom snimanja povremeno koristila i zum.
Raznobojno kamenje, pesak i ohlađena lava bili su posebno impresivni u jednom delu koji sam snimila čak par puta.
Na jednom mestu nam je vodič skrenuo pažnju na jednu omanju rupu. Bez obzira na to što tu nije bilo nikakvog vidnog isparavanja, kada se približi ruka sasvim je jasno mogla da se oseti toplota koja je očigledno dolazila iz dubina zemlje.
Ostatak šetnje je bio podjednako zanimljiv, mada bez nekih posebnih dodatnih informacija. Predeli su bili koliko svedeni, toliko i impresivni.
Bila sam izuzetno zadovoljna dolaskom na ovaj izlet, pa sam se za rastanak, pre početka spuštanja mini-busom do žičare, i slikala sa vrhovima Etne u pozadini.
U povratku je sve išlo kao i u dolasku, samo u obrnutom smeru: vožnja mini-busem, a onda i spuštanje žičarom.
Na parkiralištu sam se pridružila prvobitnoj grupi turista iz Srbije, pa nas je onda autobus razvezao po različitim hotelima i ja sam se tako vratila u Ćefalu.
Narednih dana je letovanje išlo svojim tokom i ritmom, a ja sam povremeno sa terase hotela snimala centar Ćefalua sa kamenitim i slikovitim brdom koje se uzdiže iznad grada.
A onda smo jednog dana, ta žena sa kojom sam bila na letovanju i ja otišle vozom do Palerma i to nam je bila neka vrsta privatnog izleta. Za početak smo izašle na trg ispred zgrade centralne železničke stanice.
Palermo je glavni grad Sicilije i to je jedan živopisan i istorijski veoma bogat grad. Osnovali su ga Feničani u VIII veku pre nove ere, a kroz vekove su njime vladali Rimljani, Arapi, Normani i Španci, što je ostavilo snažan trag u arhitekturi i kulturi. Grad je posebno poznat po jedinstvenom arapsko-normanskom stilu pa je zbog toga upisan i na Uneskovu Listu svetske baštine kao grupno dobro, zajedno sa katedralama u Ćefaluu i Monrealu. Iako je kroz istoriju imao periode političkih i društvenih izazova, danas je Palermo dinamičan grad koji spaja istoriju, umetnost i savremeni život. Zahvaljujući svojoj raznolikoj baštini i toploj klimi, predstavlja jedno od najzanimljivijih odredišta na Siciliji.
Mi smo tako prvo krenule da šetamo većim ulicama grada.
Ali, vrlo brzo smo se zavukle u neke bočne ulice i tako došle do poznate pijace Balaro.
Pijaca Balaro je najstarija i najživopisnija pijaca u Palermu, smeštena u okviru istorijske četvrti Albergerija. Njeni koreni sežu još u arapski period kada je grad bio pod vlašću Emirata Sicilije, a danas se svakodnevno iznose sveža riba, morski plodovi, voće, povrće, začini i tradicionalni sicilijanski proizvodi. Prodavci su poznati po glasnom dozivanju kupaca, stvarajući autentičnu i energičnu atmosferu tipičnu za južnu Italiju. Međutim, ta žena sa kojom sam bila na ovom putovanju nije bila dovoljno avanturistički nastrojena i nije želela da se „zavlači dalje“ jer joj se sve ovo činilo opasnim, tako da smo posetile samo rubne delove pijace, ali je meni ipak ovo ostalo u nezaboravnom sećanju jer sam baš tu kupila modle za pravljenje čuvenih sicilijanskih kanola. Po povratku sam shvatila da su te kratke metalne cevi odlične i za šam-rolne koje su nekada bile veoma popularne po poslastičarnicama, a sada ih više niko ne pravi. Osim, možda, mene.
Pa, eto, sada je prava prilika da krenem da delim recepte za moje verzije ovih slatkiša. Jedan će biti u ovom nastavku, a drugi nešto kasnije.
SICILIJANSKI KANOLI
- 150 g brašna, tip 500
- 25 g šećera
- 1 kašičica kakaa u prahu
- 1/2 kašičice cimeta u prahu
- 20 g masti
- 1 žumance
- malo narendane kore od limuna
- 1 kašičica rakije (ili sirćeta)
- 50 ml slatkog vina (originalno se koristi Marsala)
- 1 kašičica instant-kafe u prahu
1 belanac
300 g rikota sira
- 100 g šećera u prahu
- 1/2 kašičice vode od narandžinih cvetova
- 40 g kandiranog voća po izboru
- 50 g seckane čokolade za kuvanje
Pomešati suve sastojke za testo za kanole. Mast treba da bude na sobnoj temperaturi, tako da je mekana i onda se ona spoji sa suvim sastojcima uz dodavanje žumanca i rendane kore od limuna. To zamesiti sa rakijom i vinom u koje je dodata instant-kafa (da se rastopi), ali postepeno dodavati da bi se kontrolisala mekoća testa koje na kraju treba da bude glatko i elastično. Zamota se u providnu foliju i ostavi da odstoji oko sat vremena u frižideru.
Oklagijom razvući testo tako da bude debelo oko 2-3 mm, pa onda vaditi okrugle forme (oko 10 cm u prečniku). Svaki taj komad testa treba prstima malo da se razvuče da bi se dobio ovalan oblik. Metalne cevčice za kanole premazati mašću, a onda ih umotati u testo, tako da se testo preklapa. Taj deo testa treba da se premaže belancem i blago pritisne da se ne bi odvojio tokom prženja
Kanoli se prže u dubokom ulju par minuta. Voditi računa da ne pregore. Izvade se iz ulja i prvo stave na papirni ubrus da se ocede, a posle 1-2 minuta pažljivo izvaditi metalnu cevčicu i ostaviti pržene forme da se u potpunosti ohlade.
Ako je rikota mnogo vlažna staviti je u gazu i cediljku i ostaviti preko noći. Staviti rikotu u multi-praktik i dodati šećer u prahu pa mutiti dok se ne dobije kremasta smesa. Dodati vodu od narandžinih cvetova, pa sve lepo spojiti. Kandirano voće i seckana čokolada mogu da se dodaju u sir, ali i ne moraju, već je moguće da se njima ukrase kanoli sa spoljne strane. U svakom slučaju, testo od kanola puniti smesom od sira pre služenja. Posuti šećerom u prahu.
A što se tiče moje šetnje po Palermu, prvo sam prošla pored crkve Sant’Antonio Abate koja se prvi put pominje 1220. godine, ali je tokom vekova doživela brojne obnove i ponovne izgradnje. Poslednje velike popravke su urađene posle jakog zemljotresa 1823. godine.
Šetajući dalje, malo sam zavirivala u bočne ulice, malo se divila impresivnim zgradama u glavnim ulicama.
I tako smo došli do crkve San Domeniko, značajne barokne crkve. Izgrađena je u XIII veku, a tokom vremena je više puta obnavljana, pa je i njen arhitektonski izgled slojevit i bogat detaljima. U unutrašnjosti se mogu videti raskošni oltari, freske i skulpture, ali ja nisam ulazila unutra.
Bilo mi je mnogo zanimljivije da se popnem na krovnu terasu tržnog centra koji se nalazi odmah pored trga Pjaca San Domeniko odakle se pruža panoramski pogled na crkvu, trg i okolne krovove grada.
Odatle se lepo video i visoki spomenik posvećen Bezgrešnom Začeću Bogorodice (Colonna dell’Immacolata). Podignut je u XVIII veku i predstavlja važan simbol pobožnosti u Palermu. Spomenik je ukrašen kipom Bogorodice na vrhu, dok su niže figure i dekoracije detaljno izrezbarene.
Zatim smo se malo vratile da bismo ipak posetile jednu od najpoznatijih istorijskih pijaca u Palermu – Vučiriju koja se nalazi blizu luke i četvrti Kalsa.
Nekada je bila glavna gradska pijaca za meso i ribu, ali i danas, osim različitih proizvoda koji su možda zanimljiviji turistima nego lokalnom stanovništvu, tu može da se vidi veoma lepa ponuda mesa i ribe. Mene je mnogo više privlačio deo gde su se prodavale ribe.
Ali, u ovom delu grada ima i veoma zanimljivih i slikovitih detalja. Neki su nepoznati ili manje poznati, poput ovih na sledećih par fotografija.
S druge strane, tu se mogu videti i neki poprilično poznati detalji koji su svaki na svoj način postali simbol grada ili makar mesta popularna među posetiocima zainteresovanim obilaženje.
Jedno od takvih mesta je Genije iz Garafa ili Veliki Palermo. U pitanju je jedna od najpoznatijih predstava mitskog zaštitnika grada Palerma – starca s krunom koji hrani zmiju iz svojih grudi, simbola mudrosti i večne obnove grada.
Tu je i Fontana Garafelo koja potiče iz XVI veka. Naziv dolazi od arapske reči gharraf što znači „obilje vode“, jer je fontana nekada bila važan izvor pijaće vode za stanovnike i trgovce. Prepoznatljiva je po kamenom basenu i jednostavnoj, ali elegantnoj renesansnoj formi. Tokom vekova je više puta premeštana i obnavljana, naročito nakon oštećenja u Drugom svetskom ratu. Danas predstavlja istorijski simbol nekada živahnog trgovačkog centra Palerma i svedočanstvo njegove slojevite prošlosti.
Šetnja po istorijskom centru Palerma je istinski bila slikovita, a posle površnog obilaska područja oko pijace Vučirija, krenule smo ka obali...