Peloponez 2023, 21. deo (Stemnica, Pešačka staza Menalon, Dimicana)
Pešačka staza Menalon je pešačka staza u delu regiona Arkadija na Peloponezu čija je ukupna dužina 75 km. Ja sam ovog dana konkretno krenula jednim njenim delom koji se naziva Pešačka staza kroz klisuru Lusijos i to je samo jedna od mnogobrojnih pešačkih staza kojima se može hodati u okolini sela Stemnica i Dimicana.
Ova staza kojom sam išla upravo spaja ova dva sela, ali, ako se ide iz Stemnice do Dimicane kao što sam ja radila, potrebno je da se krene sa visine od 1080 m iznad nivoa mora, zatim se dolazi do klisure, pa hoda duž nje, a to podrazumeva i spuštanje skoro do same reke (prelazi se preko par mostova) i najniže tačke na 420 m nadmorske visine, da bi se onda ponovo pelo na vrh uzvišenja gde se nalazi Dimicana koja je na 945 m iznad nivoa mora. Dužina staze je oko 12,5 km (asfaltni put između ova dva mesta je dugačak 8,7 km). Osim toga, ni spuštanje ni penjanje nisu samo linearni, obzirom da staza sve vreme ide gore-dole, a na internetu nailazila na različite podatke u vezi sa visinskom razlikom koja se realno prelazi – negde je pisalo da se radi o 742 m, a na jednom mestu sam naišla čak na podatak koji kaže da se u smislu visinske razlike čovek ukupno spušta 1060 m, a penje 957 m. Ovo su sve ozbiljni parametri i mada na tablama piše da je ovo umereno teška staza, meni je bilo ozbiljno teška, pogotovo pred kraj kada je trebalo da se penjem.
Pa ipak, uživala sam sve vreme (osim kada sam morala da se zaustavljam da dođem do daha od zamora), a radosno sećanje na iskustvo i ostvarenje traje i dan danas. Dakle, apsolutno je vredelo svake kapi znoja.
Kao podsetnik, evo karte koja prikazuje koja sam sve mesta posetila na Peloponezu i u južnoj kontinentalnoj Grčkoj u septembru 2023. godine, a na njoj je približno i obeleženo područje kojim sam ovog dana hodala. Nisam uspela da napravim pravu kartu pešačenja, ali na kraju krajeva, to nije ni mnogo bitno. Ako neko želi da prođe istu stazu, nije mu potrebna moja karta, već je dovoljno da se prati markacija na stazi koja je vrlo dobro urađena.
Sve je krenulo sasvim fino i lagano, zato što sam se u početku uglavnom samo spuštala i tada sam morala dobro da gledam gde stajem, ali je povremeno bilo i ravno, pa mi je bilo lakše da se zaustavim i slikam predele kroz koje sam išla.
Na jednom mestu sam prošla i pored česme Kamari, ali ovom prilikom nikakva voda nije tu tekla. Uostalom, bio je početak mog planinarenja, pa sam imala punu veliku bocu vode u rancu, tako da mi ovo nije ni smetalo.
Ali, prisustvo ljudskih aktivnosti se ovde ne ogleda samo u formiranoj stazi, postavljenoj markaciji i česmi, često se mogu videti i podzidani delovi koji, pretpostavljam, obezbeđuju čvrstinu tla i sprečavaju pojavu klizišta.
U jednom delu staza ide ravno, a neposredno niz padinu nema visokog drveća i to omogućava da se uživa u divnom pogledu na planine Arkadije.
Kako je još bilo relativno rano, pa je sunce bilo srazmerno nisko, a nebo mestimično prekriveno oblacima, slike su često bile izuzetno lepe.
Kada bih naišla na deo staze koji bi vodio nizbrdo, pogotovo tamo gde je bilo i krupnijih komada kamenja, kao i onog koje nije bilo stabilno, zaustavila bih se na kratko da osmotrim situaciju, a onda bih krenula dalje stazom dobro gledajući gde stajem. Bila sam sama i praktično se čitav dan nisam ni sa kim susrela ko je išao u istom pravcu u kojem i ja (nešto kasnije sam naletela na jedan par koji je išao u suprotnom smeru). Hoću da kažem da sam morala da budem posebno pažljiva i koncentrisana.
Ali, sve je ovo bilo olakšano redovno postavljenom markacijom koja mi je ulivala dodatni osećaj sigurnosti.
Posle izvesnog vremena staza izbija na asfaltni put, a on vodi do svete crkve Preobraženja Gospodnjeg.
Crkva je bila zatvorena i jedino sam mogla malo da provirim kroz zastakljenu pripratu, ali od crkve vode stepenice do obližnjeg vidikovca koji je apsolutno fantastično mesto.
Odavde se pruža apsolutno divan pogled na sve strane. Ja sam prvo pogledala i snimila delove južno od vidikovca kuda sam znala da neću ići, a koji takođe obuhvataju delove klisure reke Lusijos.
Zatim sam panoramski snimila čitav predeo.
Moj plan je bio da odem do sela Dimicana tako što ću proći kroz severne delove klisure reke Lusijos gde ću peške posetiti dva manastira. Nešto od toga sam mogla da vidim već sa ovog vidikovca. Nisam mogla da verujem šta je meni palo na pamet!!! Bilo mi je teško da odredim svoja osećanja – da li da budem ponosna na sebe ili da počnem da plačem.
Ta moja planirana odredišta se vide i na prethodnoj, panoramskoj fotografiji, ali evo još jedne slike na kojoj sam obeležila kuda sam planirala da ovom prilikom stignem.
Plan je bio da prvo odem do manastira Sv. Jovana Preteče, zatim da se spustim do prvog mosta i pređem reku, onda se popnem do drugog manastira, pa se spustim do drugog mosta i tu ponovo pređem reku, a zatim se konačno popnem do Dimicane. Odavde sam mogla da vidim prvi manastir, Dimicanu, kao i reku na dnu klisure.
Odavde sam nastavila dalje stazom, ali sam sada već bila u području klisure. Mada sam ovde bila u sred prirode, bilo je jasno i da ljudi ovde borave i funkcionišu već jako dugo, a i redovno.
Povremeno je staza prolazila kroz delove odakle se pružao apsolutno čaroban pogled na klisuru.
U jednom trenutku sam ugledala i deo manastira ka kojem sam išla. Bila je to jedna njegova crkva koja je viđena iz ovog ugla meni delovala kao da lebdi u vazduhu.
Dakle, u pitanju je manastir Sv. Jovana Preteče koji se ovde najčešće obeležava latinizovanim grčkim nazivom – manastir Prodromu. U pitanju je manastir koji je osnovan u XVI veku, a aktivan je i danas.
Mesto gde je manastir podignut je čudesno impresivno, ne samo u smislu lepote klisure i okolnih predela, već i fizičko mesto na kojem se manastir nalazi. To postaje sasvim jasno kada se posetilac približi stazom – manastirski objekti su bukvalno prilepljeni uz stenu i svojom konstrukcijom prkose gravitaciji. Ja sam bila toliko zadivljena da sam napravila čitav niz fotografija koje prikazuju isti deo manastira, ali nešto drugačije detalje.
Da bi se ušlo u manastir, potrebno je da se nastavi stazom ispod objekata manastira, a kada sam se osvrnula da vidim odakle sam došla, ponovo sam ostala bez daha zbog lepote – svega.
Inače, manastir nije otvoren za posete u periodu od 13 do 17 časova, ali u mom slučaju nije bilo brige jer sam stigla prepodne. Slučaj je hteo da sam došla do kapije u vreme kada je par monaha bilo u porti spremajući se da izađu. Ja sam se po svom običaju prekrstila pre nego što sam ušla, a onda me je jedan monah pitao odakle sam. Bilo mu je jasno da sam pravoslavne vere, upravo zahvaljujući načinu na koji sam se prekrstila.
Na jednoj od klupa koje postoje u porti sam ostavila rančić i štapove, a onda sam uzela jednu od pregača sa čiviluka prekoputa, pošto sam hodala u pantalonama.
Tako sam ušla u crkvu, koja je takođe „uzidana“ uz stenu, ali je na ulazu, a i na par mesta dalje stajalo obaveštenje o tome da nije dozvoljeno fotografisanje, tako da nemam slika iz crkve. Žao mi je zbog toga, prijalo bi mi da se kroz fotografije podsetim lepote unutrašnjeg prostora, ali poštujem ono što domaćini jasno navedu kao preduslov za posetu.
Zatim sam se uputila ka novijoj crkvi, a to je crkva Sv. Atanasija. Ona je bila zatvorena, ali sam malo kružila oko nje.
Sada sam bila spremna da nastavim sa svojim pešačenjem, ali sam se prvo još jednom osvrnula ka manastirskim zgradama i južnim delovima klisure, a zatim sam pogledala i ka severnim delovima kuda sam sada nameravala da odem.
Na mom putu su me pozdravile čavke (Coloeus monedula) koje su u velikom broju sletale na vertikalne litice.
Odavde sam imala oko 1700 m do drugog manastira koji se nalazi u klisuri. Ali, vrlo brzo sam morala da stanem. Pitala sam se da li to moram da platim neku putarinu. Ma, ne. Samo je trebalo da budem malo strpljiva. Ovo lepo magare me je uskoro mirno pustilo da prođem tako što se popelo na neku drugu stazu idući svojim poslom.
U nastavku je staza vodila kroz šumu, s tim da je povremeno bilo mesta i prostora da se pogleda i okolina klisure, a mogu se videti i detalji vezani za ljudsku intervenciju. U svakom slučaju, da ponovim, svuda duž staze postoje jasne markacije i čovek onda zna da je na pravom putu.
Sa prethodnih slika može da se vidi da se staza uglavnom spuštala, mada je povremeno ponovo išla uzbrdo. Ipak, u jednom trenutku sam došla do mosta kojim se prelazi preko reke Lusijos i koji se zove Most Filosofu.
Sa mosta može lepo da se vidi reka, a ona je poznata u grčkoj mitologiji kao mesto gde su Nimfe kupale Zevsa kada je bio beba.
Odavde je staza uglavnom krenula uzbrdo, tako da sam povremeno morala da pravim kraće pauze da bih došla do daha. To mi je sve bilo olakšano detaljima koje sam uočavala ili lepotom predela kroz koje sam prolazila, tako da sam poželela da to snimim. Recimo jednu lepu grčku ciklamu (Cyclamen graecum) ili zanimljive geološke formacije.
Ali, bilo je divno uživati i u lepoti predela kroz koje sam praktično već prošla, a tu sam u daljini mogla da vidim i manastir Sv. Jovana Preteče koji sam već posetila.
Staza u vidu stepenica u jednom delu vodi uzbrdo poput serpentina i tu je bilo znatno strmije, tako da sam češće zastajala.
Ovde postoji jedan deo staze koji se odvaja i vodi do Starog manastira Panagija Filosofu koji je osnovan 963. godine i koji je takođe „prilepljen“ uz liticu. Manastir je poznat i kao „Tajna škola“ zato što je u vreme osmanlijske okupacije, uprkos zabrani, ovde bila osnovana škola u kojoj su se podučavali grčki i pravoslavna vera.
Pa ipak, mada sam, sudeći po jednoj tabli koja je ovde postavljena, bila udaljena samo 100 m od tog manastira, ja tamo nisam otišla. Zašto? Zato što je bila postavljena još jedna tabla na kojoj je osim na grčkom i engleskom, bilo napisano i na nemačkom i francuskom, što je bio jedinstveni slučaj duž staze, da tu ne treba da se ide jer postoji opasnost. Pretpostavljam da je opasnost vezana za obrušavanje kamenja, bilo ispod nogu, bilo iznad glave.
Ja volim avanturu, uostalom sama sam hodala pešačkom stazom Menalon čitav dan, ali smatram da nisam nerazumna u tome. Ako neko nađe za shodno da čak na četiri jezika napiše da negde ne treba da se ide, ja to sasvim poštujem. Dakle, nastavila sam dalje glavnom stazom, a posle nekoliko stotina metara sam došla i do Novog manastira Panagija Filosofu. U portu sam ušla kroz zadnja vrata.
Manastir je, dakle, osnovan 963. godine, ali je novi deo manastira podignut 1691. godine.
Da prvo pojasnim malo njegov naziv. Najčešće se kao naziv daje latinizovano grčko ime – Panagija Filosofu. To otprilike znači Bogorodica mudrosti. Što se crkve tiče, ona je posvećena Uspenju Bogorodice.
Crkva je bila otvorena, a nigde nisam videla bilo kakav znak da nije dozvoljeno fotografisanje, tako da sam snimila neke delove u unutrašnjosti. Crkva je izuzetno lepo živopisana, a na kraju sam zapalila i nekoliko sveća.
Iz porte sam takođe snimila i predele kroz koje je tek trebalo da se krećem idući ka Dimicani. Sudeći po jednoj tabli koja je postavljena u blizini manastira, od Stemnice sam prošla 6,2 km, a do Dimicane mi je ostalo još 6,4 km. I to uglavnom penjanja uzbrdo.
Inače, do Novog manastira Panagija Filosofu vodi asfaltni put, tako da ovde može da se dođe i kolima, a manastir je otvoren svaki dan od izlaska do zalaska sunca.
Pre nego što sam napustila manastir, ušla sam u malu prodavnicu koja ovde postoji gde mi je monah dao jedan papir sa informacijama o manastiru na engleskom jeziku, a takođe sam kupila i neki melem od pčelinjeg voska. Mogu da prijavim da je u pitanju izuzetno dobar proizvod.
Nakon ovoga sam izašla na glavni ulaz/izlaz, a onda sam krenula asfaltnim putem, oko 1,6 km, pre nego što sam naišla na markaciju koja je jasno pokazivala da sada treba da ponovo pređem na pešačku stazu. Usput sam snimala okolne predele, a takođe sam sa jednog mesta mogla da vidim i Novi manastir Panagija Filosofu, ali i manastir Sv. Jovana Preteče.
Pošto je ova deonica alfaltnog puta bila malo duža, relativno često sam imala dobar pogled na klisuru reke Lusijos. Sledeća slika vrlo lepo pokazuje gde se nalazi manastir Sv. Jovana Preteče, zatim klisuru u okviru koje sam se spustila praktično do same reke, a onda se popela do Novog manastira Panagija Filosofu. Bravo za mene!!!
A uspon još ni iz daleka nije bio gotov. Tek je trebalo da se penjem do Dimicane.
Sa jednog mesta sam mogla da vidim i samu Dimicanu koja se još uvek činila vrlo dalekom, a svakako i vrlo visoko postavljenom.
Ali, da bi se došlo do onde, prvo je trebalo ne samo da se pređe na staru stazu za mazge koja sada služi kao pešačka staza, već je prvo trebalo krenuti nadole. Važno je bilo pratiti markaciju.
Staza je delovala vrlo pitomo, a često je vodila i pored maslinjaka.
Predeli su i dalje bili izuzetno lepi, a u jednom delu sam i dalje prilično daleko i na vrhu uzvišenja mogla da vidim svoj cilj – Dimicanu.
U nekom trenutku sam prilično niže od mog trenutnog položaja ugledala i delić reke. Znala sam da i dalje treba prvo da se spuštam da bih došla do reke i mosta, a to je samo značilo da ću posle imati više da se penjem. Bila je to situacija u skladu sa onom našom čuvenom izrekom: „Dala baba dinar da uđe u kolo, dala bi dva da izađe, ali ne može.“
Staza koja je vodila malo dole, malo gore je u jednom trenutku ponovo izašla na asfaltni put, a tu je takođe postojala markacija, ali na tlu. Iza okuke se nalazi most Monoporis.
Pešačka staza Menalon
Tu sam, naravno, slikala malo sa jedne strane mosta niz reku Lusijos, a malo sa druge strane mosta u pravcu Dimicane koja je odavde pešačkom stazom udaljena 3,8 km.
Odmah posle mosta pešačka staza napušta asfaltni put i kreće da se penje uzbrdo. Praktično od ovog trenutka više nisam imala bitnih ravnih delova, a visinska razlika je oko 420 m.
Posle par stotina metara dolazi se do još jednog mosta. U pitanju je most Cani.
Odavde sam često morala da pravim pauze jer sam bila već prilično iscrpljena. Ali, malo po malo sam ipak išla dalje, pa sam tako došla i do dela gde se staza preklapa sa potokom, a i voda je izbijala na padine na desnoj strani staze.
Na nekoliko mesta sam videla stabla smokve, a na jednom sam videla i zreli plod. Sasvim sam se lepo poslužila i smokva je, gotovo kao iz neke zen-priče, bila – slatka.
Takođe sam ugledala i snimila i jednog lepog leptira. U pitanju je senkar (Pararge aegeria).
Na jednom mestu sam ponovo imala divan pogled na deo klisure kroz koji sam prošla. Osim što mi je sve i dalje bilo divno i lepo, bila sam i jako ponosna na sebe, a preda mnom je i dalje bilo 2,4 km do Dimicane.
U jednom trenutku sam došla do nekih stepenica koje su deo staze i koje su vodile ka Muzeju vodenog pogona na otvorenom.
Naime, zbog dosta vode, izvora i potoka, Dimicana je poznata po svojim mlinovima, ali to nisu bile nužno samo vodenice u kojima se mlelo žito. Naprotiv, već polovinom XVIII veka, zbog potreba vezanih za podizanje ustanka, ovde je započela proizvodnja baruta za koju se upravo koristila snaga vode. Selo je bilo poznato i po svojoj velikoj biblioteci u koju su se donosile knjige iz manastira, ali kada je izbio Grčki rat za nezavisnost (1821-1829), biblioteka i mlinovi za barut su se spojili na neobičan način. Naime, tada su ustanici koristili papir iz knjiga u ovim mlinovima (njih 14), pošto im je bio neophodan barut, a proizvodnja je bila danonoćna. To je, nažalost, dovelo do uništenja velikog broja knjiga, ali su grčki ustanici makar doneli slobodu svom narodu.
Međutim, mene su one stepenice dotukle i mada sam bila na samo 50-ak metara udaljena od muzeja, nije mi ni palo na pamet da idem do njega. Naišla sam na jednu „raskrsnicu“ i dve staze – jedna je vodila ka muzeju, a druga ka Dimicani. Ni sekund se nisam premišljala.
Staza je prolazila pored kanala niz koji je jurila voda, tako da sam sasvim uredno mogla da sebi dočaram snagu vode. Sasvim dovoljno za ovaj trenutak.
Kako sam se približavala Dimicani, staza je povremeno vodila i pored mesta odakle se pružao divan pogled na okolinu.
Sa nesmanjenim oduševljenjem, ali i intenzivnim osećajem ostvarenja koji se u meni borio sa jakim osećajem umora i iscrpljenosti, gledala sam i prema klisuri reke Lusijos kroz koju sam upravo prošla.
Staza je sada bila šira i bio je to zapravo seoski put, a uskoro sam ugledala i Dimicanu.
Mada tokom ostatka pešačenja nije bilo previše uspona, bila sam na ivici snage. Moj pedometar u mobilnom telefonu je na kraju pokazivao da sam prošla preko 18 km. Pretpostavljam da je razlog za to taj da sam često pravila manje korake od uobičajenih, pa je aplikacija sve to pogrešno izračunala. S druge strane, činilo mi se kao da sam prošla barem 25 km.
Iako sam malo čak i prošetala po centru Dimicane koja je izuzetno ljupka, pa je kategorizovana kao „tradicionalno naselje“, suprotno svom običaju, a valjda zbog puno umora, nisam osećala potrebu ništa da slikam. Tek nešto kasnije, kada sam sela u jedan restoran i naručila šta sam htela, želja za slikanjem se ponovo pojavila.
Kada sam se malo oporavila, pronašla sam taksi u Dimicani koji me je vratio do Stemnice. Nakon što sam se istuširala i presvukla, otišla sam do centra (stotinak metara udaljenog od moje sobe), a tamo sam ponovo sela u jedan restoran i naručila neku pitu. Ovog dana ni najmanje nisam brinula oko kalorija.