Peloponez 2023, 20. deo (Vasai, Karitena, Megalopolis, Stemnica)
Kada sam završila sa obilaskom Arheološkog lokaliteta u Olimpiji koji se nalazi na Uneskovoj Listi svetske baštine, uputila sam se kolima do još jednog dobra sa ove liste, a to je Hram Apolona Epikurijusa na lokalitetu Vasai (ili Vasae, ili Vase). Štaviše, ovo je prvi grčki lokalitet koji je upisan na ovu prestižnu listu, mada mi je utisak da nije naširoko poznat kao, recimo, Partenon na atinskom Akropolju.
Pa ipak, ovaj hram je veoma izučavan i veoma je bitan.
Za početak, Apolon Epikurijus znači „Apolon pomagač“. Hram se nalazi na visini od 1131 m iznad nivoa mora, na planini Kotilijon i do njega treba srazmerno dosta da se vozi. Ali, kada se tu dođe, onda postoji parking u neposrednoj blizini hrama koji je u potpunosti prekriven da bi se zaštitio od vremenskih uslova. Kada sam ovde bila u januaru, desetak godina ranije, padao je sneg! Te velike temperaturne promene, kao i jaki vetrovi, udari gromova, uticaj vode i seizmičke aktivnosti, svakako ne prijaju ostacima hrama i kamenu, mada moram da priznam da bi sigurno bilo mnogo lepše videti hram bez ikakve konstrukcije oko njega.
Staza prvo vodi tako da se vidi uža strana čitave konstrukcije (pošto ne može da se vidi hram), a onda se dođe i do biletarnice odakle se vidi i ulaz.
Ali, čak i kada se uđe unutra, postoji ograda koja sprečava bliži prilaz ostacima hrama, tako da to utiče na uglove iz kojih može da se posmatra i fotografiše hram, a takođe je i više nego jasno da se još izvode radovi kako bi se delovi hrama ojačali.
Na ovom mestu je postojao hram Apolonu podignut još u VII veku p.n.e. koji su sagradili stanovnici nedalekog antičkog grada koji su na taj način želeli da slave Apolona, boga izlečenja i sunca, koji ih je sačuvao od neke pošasti i invazije. Taj hram je bio u upotrebi sve do izgradnje novog hrama koji se danas može videti, a on je podignut u drugoj polovini V veka (420-400. g.) p.n.e. Smatra se da je njegov autor Iktinos, arhitekta koji je projektovao Partenon.
Vremenom je ovaj hram pao u zaborav, a ponovo je „otkriven“ 1765. godine od strane nekog Francuza koji je radio za Mlečane. Početkom XIX veka, 1812. godine, dok je Grčkom još uvek vladalo Osmanlijsko carstvo, ovde su došli drugi stranci (Britanci), pa su evidentirali graditeljske elemente i potkupili lokalnog pašu, a onda su unutrašnji friz i neki drugi delovi jednostavno skinuti i stavljeni na aukciju, pa ih je tako kupio Britanski muzej gde se danas mogu videti. Po mom mišljenju, sama komercijalna priroda ovog postupka ni na koji način ne čini sve to ispravnim – u pitanju je ista vrsta otimanja, da ne kažem pljačke, kao i u slučaju delova Akropolja, samo je ovo bilo urađeno u rukavicama i formalno legalno.
Hram je napravljen od sivkastog krečnjaka, dok su delovi krova, kapiteli u celi i skulpturalna dekoracija bili napravljeni od mermera, a u potpunosti je okružen kolonadom u vidu dorskih stubova.
Postoji par posebnih karakteristika koje odlikuju ovaj hram. Jedna od njih je izuzetna dužina u odnosu na širinu (po 15 stubova na dužim stranama i po 6 na kraćim). Zatim, obično su hramovi podizani po osi istok-zapad, a ovde je hram postavljen po osi sever-jug. Postoji još par graditeljskih zanimljivosti vezanih za unutrašnji deo hrama, ali to ne može da se vidi. Barem ja nisam mogla zbog ograničenog pristupa.
Takođe se na južnom kraju naosa nalazio i jedan korintski stub koji predstavlja prvi poznati stub urađen u tom stilu. Doduše, koliko sam uspela da shvatim, na licu mesta u naosu hrama još može da se vidi osnova stuba, dok je kapitel zajedno sa frizom prebačen u Britanski muzej. To kaže jedan eminentan izvor. Drugi eminentan izvor kaže da taj korintski kapitel nije preživeo do današnjih dana.
U naosu hrama se nalaze i neki jonski polu-stubovi, a to znači da je Hram Apolona Epikurijusa na lokalitetu Vasai najraniji spomenik u kojem mogu da se vide sva tri starogrčka graditeljska stila – dorski, jonski i korintski.
Osim toga, onaj friz u vidu niskih reljefa koji je ukrašavao unutrašnjost naosa (išao je u krug) takođe predstavlja najraniji primer skulptoralnog friza koji ukrašava neku grčku građevinu.
Zbog ovih graditeljskih odlika i uticaja koji je imao na dalji razvoj graditeljstva u Staroj Grčkoj, Hram Apolona Epikurijusa na lokalitetu Vasai se smatra izuzetno značajnim.
Ja sam ovde malo prošetala, koliko sam mogla, slikala šta sam uspela, a onda sam izašla napolje da još malo prošetam po okolini. Bilo je tu i kamenja iz prirode, ali i onog koji su prethodno obradili, a zatim i poređali ljudi.
Ali, bilo je tu i divnog divljeg cveća – jedno je bila vrsta šafrana tj, krokusa, a drugo mnoštvo grčkih ciklama (Cyclamen graecum).
Dan je bio divan i pogled ka „šatoru“ ispod kojeg se skriva impresivni starogrčki hram je bio savršen.
Inače, samo mesto na kojem je podignut ovaj hram je apsolutno spektakularno i ja sam se pre nastavka putovanja malo divila lepoti okolnih predela, pa sam ih i snimala. Hram je podignut na uzvišenom delu planine u regionu Arkadija, a okolo se vide brojne jaruge, kao i druge planine u području Lakonije i Mesinije. Ovde su i hram i njegovi posetioci bili bliže bogovima, a bez bilo kakvih smetnji.
Sada sam pred sobom imala nešto preko sat vremena vožnje do narednog planiranog odredišta, ali sam usput prošla pored još jednog zanimljivog mesta. Moj vodič zapravo pominje ovo mesto, selo Karitena, ali nisam planirala da se tu zavlačim.
Još dok sam se približavala mestu gde sa savremenog mosta preko klisure reke Alfej ili Alfijos lepo može da se vidi Karitena, uočila sam citadelu koja je, na vrhu brda sa druge strane klisure, deo ovog mesta.
A onda sam, ne znajući šta me čeka kada dođem do mosta, parkirala kola na nekom proširenju pored puta, pa se onda jednom stazom malo spustila da bih lepo videla i most i Karitenu, uključujući i citadelu.
Citadelu su u XIII veku podigli Franci, da bi je kasnije prodali Vizantincima, a posle su došli Osmanlije. Karitena i njeni stanovnici su bili među prvima koji su se uključili u Grčki rat za nezavisnost (1821-1829), a danas je selo zaštićeno kao jedno od „tradicionalnih naselja“. Hm!? Možda je i trebalo da svratim, ali ovog dana sam zaista dosta obilazila, a i želela sam i da imam više vremena da se odmaram zbog planova za naredni dan.
U svakom slučaju, kada sam stigla do mosta, ispostavilo se da tu postoji jedno prilično uzano proširenje pored puta koje je ipak bilo dovoljno da bezbedno ostavim kola, a onda peške pređem preko mosta i sa njega slikam okolinu, uključujući i reku Alfej čija klisura vodi oko brda.
Sa druge strane mosta sam mogla takođe da posmatram reku Alfej, ali i da vidim stari put kao i stari most iz XV veka.
Do tog puta, pa i do starog mosta može da se dođe, ali sam ja sve to samo posmatrala sa savremenog mosta, a ubrzo sam i nastavila dalje.
Moje sledeće odredište je bilo pozorište u Megalopolisu, a pri tome ne mislim na savremeni grad koji se ovako zove, već na antički grad. Ostaci drevnog grada osnovanog između 371. i 368. god. p.n.e. mogu da se vide par kilometara od savremenog imenjaka. Tu se nalazilo jedno od najvećih pozorišta u Staroj Grčkoj – ono je moglo da primi oko 20.000 gledalaca. Neki čak kažu i da je to bilo najveće pozorište – prečnik mu je bio 145 m, a gledaoci su sedeli u 59 redova.
Lokalitet Drevno pozorište u Megalopolisu je delovao zatvoreno, tj, nigde nisam videla da može da se uđe, već sam kroz ogradu snimila ostatke pozorišta.
Ovo je jedno od pozorišta koje je uključeno u kulturno dobro „Drevna grčka pozorišta“ koje je nalazi na Uneskovoj Potencijalnoj listi svetske baštine i ono je podignuto oko 370. god. p.n.e.
Pozorište se koristilo ne samo za izvođenje antičkih drama, već i za razna okupljanja ljudi iz grada i regiona, kao i za festivale religijske prirode.
Pošto nisam mogla da uđem na lokalitet i malo prošetam po njemu, vratila sam se do parkiranih kola i onda odvezla do sela Stemnica. Tamo sam ostavila kola kod ljupkog pansiona u kojem sam odsedala naredne dve noći, a onda sam otišla do obližnjeg trga jer se tamo nalaze restorani i kafići. Ne puno njih, ali sasvim dovoljno.
Ovde sam došla baš u vreme malo kasnog ručka, ali sve je bilo idealno: i saganaki (prženi sir), i jagnjetina u sosu od limuna.
Ja obično u zemljama koje imaju svoje more, pogotovo kada je ono blizu kao što je slučaj svuda u Grčkoj, volim da jedem morsku hranu. Pa ipak, ovde sam bila u Arkadiji, divnom planinskom području (Stemnica se nalazi na 1080 m nadmorske visine), pa sam smatrala da je nekako prirodnije da jedem jagnjetinu i ni najmanje se nisam pokajala. Bilo je to izuzetno ukusno jelo.
A pošto sam završila sa vožnjom za ovaj dan, mogla sam i da se opustim jer su mi, kako sam smatrala, soba i krevet u njoj, ako mi budu potrebni, bili udaljeni tek nekih stotinak metara.
Ipak, ispostavilo se da me hrana i piće nisu previše „oborili“, tako da sam posle divnog ručka malo i prošetala po Stemnici koja je jedno izuzetno ljupko i slikovito mesto. Za početak je tu, kao ukras, veoma lep toranj kome je sat očigledno dodat kasnije, pa je tako postao sahat-kula.
Toranj pripada crkvi Sv. Đorđa koja se nalazi na drugoj strani puta koji vodi kroz selo, ali moram da priznam da nisam ni pokušavala da je posetim. Valjda sam se jako opustila, a i mentalno pripremala za naredni, naporan dan. Crkva može da se vidi na prvoj fotografiji iz Stemnice koju sam postavila u okviru ovog dela putopisa.
Poznata po tradicionalnoj kujundžijskoj školi, Stemnica je jedno od takozvanih „tradicionalnih naselja“ u Grčkoj. Ovaj naziv se daje mestima koja su zadržala svoj nepromenjeni izgled iz prošlosti, kao i sam duh naselja. U Grčkoj ima 830 ovakvih mesta, a najbrojnija su upravo u regionu Arkadija na Peloponezu.
Dok sam šetala po mestu, divila sam se i opštoj lepoti mesta, i činjenici da je sve napravljeno od kamena – i kuće i ulice, uz mnoštvo slikovitih detalja.
Otišla sam i do jedne stare lokalne crkve – u pitanju je crkva Tri Jerarha.
Malo su me brinuli kišni oblaci koji su se povremeno nadvijali nad delove Stemnice, ali mi je bilo jasno da nema šta da brinem za naredni dan kada sam planirala ozbiljno pešačenje po prirodi – biće kako bude.
Već sam pomenula da je Stemnica na visini od preko 1000 metara iznad nivoa mora, a moj plan za naredni dan je podrazumevao prolazak kroz jednu klisuru, a njih ima puno u okolini ovog mesta.
Posle šetnje po centru mesta, vratila sam se do glavnog trga sa tornjem, pa sam tamo sela na kafu i uživala u lepim prizorima i detaljima kojima sam bila okružena.
Pre nego što sam se vrlo rano povukla u svoju sobu, još sam malo prošetala po Stemnici da bih videla kuda tačno treba da krenem narednog dana. Uvek je dobro da se čovek pripremi unapred, pa kada krene da mu makar početak ide glatko. Na sledećoj fotografiji je najvažniji detalj dole levo, a to su crvene oznake koje upućuju na pravac kojim vodi planinarsko-pešačka staza. Bila sam spremna.
Narednog jutra sam se probudila čila i orna. Kada sam se spremila, uzela sam ranac sa vodom i malo hrane, kao i planinarske štapove i krenula. Sada sam znala tačno put kojim treba da idem, a ipak sam se vrlo brzo zaustavila da bih snimila jedan detalj. Jako mi se dopalo kako su jednu ulicu napravili tako da je dobra i za kola i za pešake. Univerzum im je zahvalio „buketom cveća“.
Bilo je pola 8 ujutru kada sam krenula, tako da je mesto delovalo uspavano. Sigurna sam da su žitelji već uveliko bili budni, ali na ulicama praktično nije bilo nikakvih aktivnosti.
Uskoro je asfaltirana ulica prešla u zemljani put, a ja sam lagano ulazila u područje van naselja i bila sam oduševljena.
Ali, u jednom trenutku je trebalo i da se napusti taj zemljani put i krene pravim pešačkim stazama. Važno je samo da se prati markacija.
Ja sam ovde krenula Pešačkom stazom Menalon koju sam pokušala da posebno naznačim na sledećoj karti koja prikazuje gde sam sve bila tokom ovog apsolutno fantastičnog putovanja po Peloponezu. Nisam uspela u potpunosti, jer karta ne prepoznaje pešačku stazu, ali se ipak, manje više, na karti može videti kuda sam sve hodala. U svakom slučaju, ako se neko odluči da pešači ovom stazom, zaista je dovoljno da se prati markacija koja je odlično postavljena.