Peloponez 2023, 10. deo (Gefira, Monemvasija, Elafonisos)
Na istočnoj obali Peloponeza koja se pruža duž Mirtojskog mora nalazi se jedno ostrvce dugačko oko 1 km i široko oko 300 m u sred kojeg se uzdiže ogromna stena čiji je se vrh nalazi na oko 300 m iznad nivoa mora. Ostrvce je udaljeno od kopna samo nekih 200 m, ali je sa njim spojeno uskim nasipom. Na ostrvu se nalazi starinsko slikovito selo Monemvasija, dok je odmah prekoputa na kopnu gradić Gefira u kojem sam rezervisala hotelsku sobu za dve noći.
Inače, nigde nisam našla kako se samo ostrvo zove, a Monemvasija se svuda sasvim jasno koristi kao naziv naselja. Međutim, da bih pojednostavila svoju priču, ja ću i samo ostrvce da nazovem istim imenom.
Kada sam prvog dana stigla u Gefiru i ostavila stvari u sobi, odmah sam izašla napolje sa namerom da prošetam do Monemvasije, ali sam prethodno morala malo i da se pozabavim svojom dehidratacijom koja je i dalje u izvesnoj meri mučila moje telo. Zato sam prvo prošetala duž obale južno od nasipa gde se nalazi luka odakle sam se divila lepoti predela, a onda sam tu i sela i popila jedno lokalno pivo.
Pošto se Sparta nalazi samo oko 90 km severozapadno od mesta gde sam trenutno bila, izbor piva je bio sasvim prikladan.
Zatim sam otišla i do dela obale severno od nasipa gde je plaža, a zatim sam nasipom kojim ide asfaltni put krenula ka Monemvasiji.
Do Monemvasije može da se dođe i kolima, ali je veliki problem da se nađe slobodno parking-mesto, pogotovo bliže ulazu u samo naselje. Meni se u svakom slučaju više sviđalo da prošetam jer sam tako bolje mogla da posmatram okolinu.
Na jednom mestu je u prostoru do jedne stene napravljen plato i tu može da se ide na kupanje. Verujem da je to lep doživljaj, ali sam ja ovom prilikom bila pešak, a ne plivač.
I tako sam uskoro stigla do zidina koje opasavaju naselje, a tu je i glavni ulaz.
Naselje Monemvasija je osnovano još u VI veku nove ere, tokom vladavine vizantijskog cara Justinijana i u kasnijim vekovima je uspelo da se održi kao važan trgovački i kulturni centar zbog svog specifičnog položaja u odnosu na pomorske puteve. Vremenom su ovde u kraćem periodu vladali i Franci, a posle pada vizantijskog carstva (1453. godine) Monemvasija je prelazila iz ruke u ruku različitih vladara kao da je ping-pong loptica, da bi krajem 1463. godine ostrvo pripalo Veneciji. Međutim, kako su Osmanlije vladale dobrim delom ovog područja bilo je samo pitanje vremena kada će i Monemvasija preći u njihove ruke, a to se desilo 1540. godine.
Tu, naravno, nije bio kraj i gotovo je neverovatno da su se velike sile toliko otimale o ovo maleno ostrvo. Naravno, njegov strateški položaj je bio razlog za to, pa su se Mlečani ponovo vratili 1690. godine, da bi u 1715. Osmanlije ponovo zavladale ostrvom. I tako je ostalo do 1821. godine i Grčkog rata za nezavisnost.
Monemvasija se sastoji od gornjeg grada koji je na zaravnjenom vrhu stene i donjeg grada do kojeg vodi savremeni asfaltni put. Gornji grad je nenaseljen još od druge vladavine Mletaka i danas tamo mogu da se vide ostaci citadele i različitih objekata, uključujući i kuće i javne objekte, a pogotovo je bitna crkva Sv. Mudrosti ili Aja Sofija. Odmah da kažem da se ja nisam pela do gore.
Umesto toga, rešila sam da lepo i detaljno prošetam po donjem gradu, tj, po naselju Monemvasija. Kada se prođe kapija na zapadnim zidinama grada, gotovo da bi moglo da se pomisli da je čovek ušao u vremeplov.
Međutim, vrlo brzo se nailazi na radnje, kafiće i restorane, tako da je sasvim jasno da je ovo popularno turističko odredište XXI veka.
Mene to i nije toliko zanimalo, osim da bih povremeno napravila neku fotografiju, već sam išla samo pravo glavnom ulicom, pa sam tako došla do Centralnog trga gde se nalazi nekoliko zanimljivih građevina.
Za početak se tu, na sred trga, može videti top iz XVIII veka, a tu je i jedna od više podzemnih cisterni. Ono što svakako više upada u oči je crkva Hrista u lancima koja je podignuta u VI (ili XII veku – različiti izvori daju različite podatke) od strane Vizantinaca, da bi je u XVII veku dogradili Mlečani. Crkvi pripada i slobodnostojeći zvonik.
U vreme moje posete, crkva je bila zatvorena, ali se na njenom pročelju posebno ističe jedan detalj, a to je reljef koji između ostalog prikazuje paunove. Nekada je to bio deo neke vizantijske skulpture, ali je kasnije iskorišćen prilikom ukrašavanja fasade.
Tačno prekoputa crkve se nalazi nekadašnja mala crkva iz X veka posvećena Sv. Pavlu koju su Osmanlije kasnije pretvorili u džamiju. Danas se tu nalazi muzej – Arheološka zbirka Monemvasije. I muzej je bio zatvoren.
Verovatno je problem bio da sam ja ovde došla kasno popodne, pa su razni potencijalno zanimljivi objekti bili zatvoreni, ali se nisam brinula oko toga. Umesto toga, uživala sam u onome što sam mogla da vidim, a u ovom trenutku su to bili krovovi Monemvasije i delovi južnih zidina grada.
U jednom uglu Centralnog trga može da se vidi i kuća koja je bila sedište mitropolita Monemvasije, a verovatno njen najzanimljiviji deo je mermerni reljef iznad nadvratnika koji prikazuje krilatog lava Sv. Marka, što je poznati simbol Venecije.
Zatim sam nastavila dalje šetnju uličicama ovog izuzetno slikovitog mesta, a posetilac ovde može da se sasvim lepo izgubi ili „izgubi“. U svakom slučaju, ne može se otići daleko i pre ili kasnije se dođe do nekog znamenitog mesta, pa se čovek opet može orijentisati. U međuvremenu je bitno da se uživa.
Tako sam ja došla do još jednog prostranog trga duž čije se jedne strane direktno pruža južni bedem.
Međutim, meni je mnogo zanimljiviji bio sam trg i neki od objekata koji mogu da se vide i na samom trgu, a i uzbrdo. Osim toga, odavde se lepo vide i delovi gornjeg grada, tj, citadele na vrhu brda. Da, da... posle onog pentranja po vrućini do vrha brda gde se nalazi tvrđava Geraki, nisam ja planirala više nigde da se penjem.
Na istočnoj strani ovog prostranog trga koji se nekada koristio za parade nalazi se mala crkva Panagija Hrisafitisa ili crkva Bogorodice od Hrisafe, nazvana tako po selu iz oblasti Lakonije na Peloponezu. Crkva je podignuta u XVI veku.
Zatim sam se popela do crkve Sv. Nikole čiji se vrh i kupola mogu videti na jednoj od prethodnih fotografija. U pitanju je crkva koja je podignuta 1703. godine.
Odavde sam praktično krenula da se vraćam ka izlazu iz Monemvasije, ali sam pratila drugačiju putanju u odnosu na dolazak.
Tako sam prošla i pored crkve Panagija Mirtidiotisa ili crkve Bogorodice od mirte. Smatra se da je najverovatnije podignuta u XIII veku kada su Franci ovde kratko boravili. U svakom slučaju, ja sam ovde već bila dosta umorna, a i jasno mi je bilo da su sve crkve zatvorene, tako da se nisam pela do nje i samo sam je snimila iz bočne ulice.
Doduše, popela sam se samo malo uzbrdo da bih imala bolji pogled na crkvu Hrista u lancima, ali je to bilo to.
Kada sam napustila područje naselja, samo sam se povremeno osvrtala da bih snimila neke delove ostrva osvetljene kasnim popodnevnim suncem. Mada je i dalje bilo, rekla bih, previše kola, sada je makar tu i tamo moglo da se nađe poneko slobodno mesto za parkiranje.
Situacija je, što se tiče parkiranja, bila nešto bolja u ravnom delu pre dolaska do nasipa.
Dok sam stigla do mosta koji je deo nasipa, sunce je već krenulo da zalazi iznad brda koja se pružaju ka zapadu.
Vrativši se u sobu, prvo sam se istuširala i malo odmorila na terasi, a kasnije sam još malo prošetala po gradiću, ali ne previše dugo jer sam želela da se dobro odmorim.
Posle lepo prospavane noći, sledeće jutro je počelo veoma fino i mirno, ali i rano i sunce je tek krenulo da se diže iza Monemvasije.
Imala sam prostranu terasu sa pogledom na luku, ali luku pogledate minut-dva i onda nema potrebe da piljite u nju. Zato sam sebi spremila kafu, sela na terasu, digla noge na drugu stolicu i čitala, dok je dan polako počeo da se razvija u svoj svojoj raskošnosti. Bilo je divno...
Ali, mada sam sebi dodelila ovo kao slobodan dan, to nije značilo da ću čitav dan provesti na terasi. Uostalom, uskoro bi mi tu postalo previše vruće. Lagano sam se spremila i onda kolima otišla nepunih 40 km dalje do luke iz koje trajekt prevozi na maleno ostrvo Elafonisos koje ima i naselje sa restoranima, ali i dve lepe plaže. Plan mi je bio da odem i proverim kako to sve izgleda, a i da se malo kupam, jer prognoza je najavljivala preko 30 stepeni. Jeste bila druga polovina septembra, ali ja sam bila na samom jugu Grčke.
Vožnja kolima je bila u najmanju ruku „izazovna“. Naime, išla sam trasom koju mi je preporučio GPS iz kola, a to je značilo direktno preko planine. Doduše, svi predloženi putevi su vodili preko planine i bili su prilično zavojiti. Dovoljno je ilustrativno reći da je potrebno oko sat vremena da bi se prešla razdaljina od manje od 40 km.
To samo po sebi nije bilo mnogo problematično, ali je taj GPS imao povremeno sklonost da bira neke prečice koje su meni delovale krajnje sumnjivo – kao da su uski, lokalni putevi probijeni kroz maslinjake koje poznaju i koriste samo vlasnici tih maslinjaka. To je na kraju i bilo dobro, jer nije bilo nikakve gužve na putu – gotovo da nijedna kola nisam prošla, ni u jednom, ni u drugom smeru.
Međutim, ti uski putevi su bili veoma zanimljivi, ali u najužim i najkrivudavijim delovima iz jasnih razloga nisam imala gde da bezbedno stanem da bih to ilustrovala. Mislim da se jesam zaustavila na par sekundi na jednom mestu gde sam mobilnim telefonom slikala okolinu. I to je bilo to.
U jednom trenutku se ipak izbija na glavni, široki i normalan put, i njime sam se uputila ka Elafonisosu, ostrvcetu na koje sam išla. Naravno, put ne vodi direktno do ostrva, već ide do naselja blizu obale i plaže Pouda, tačnije, do pristaništa za trajekte.
Moram da priznam da sam imala veliku tremu – naime, ja se nikada ranije nisam kolima ukrcavala na trajekt i pitala sam se da li ću znati da to izvedem. Uvek mi je smešno, kada je već sve gotovo, kako se brinem za neke stvari koje su toliko obične. Ali, to je ono što „neznanje“ ili tačnije „nedostatak iskustva“ donosi. Ja obično u takvim situacijama vrlo svesno krenem u susret takvom izazovu, jer smatram da ovaj život i služi da u njemu sakupljamo različita iskustva.
Tako sam i ja ovog dana videla kako to izgleda kada se kolima ulazi na trajekt, ali mogu odmah da prijavim i da sam u povratku, kasnije tog dana, imala dodatnu „lekciju“, a to je ukrcavanje na trajekt u rikverc. Obe lekcije sam prošla sa odličnim uspehom.
Tokom prelaska uskog moreuza, slikala sam ostrvo Elafonisos kao i glavno naselje na njemu koje se zove isto kao i ostrvo.
Iskrcavši se na ostrvo, prvo sam našla zgodan parking blizu glavnog naselja, pa sam otišla da malo prošetam i sednem negde da popijem kafu.
Usput sam se divila ljupkosti crkve Sv. Spiridona koji je svetitelj zaštitnik Elafonisosa.
Našla sam jedno fino i mirno mesto, plažu Kontogoni, mada je uskoro tu došla gomila dece sa učiteljicama. Jedna od njih mi se izvinila zbog galame, ali sam joj rekla da nema problema, međutim, pitala sam o čemu se tu radi, pošto sam videla da svi navlače hiruške rukavice. Učiteljica mi je rekla da su tu došli da bi sakupljali đubre sa plaže. Pa, to je jako lepo. Nadam se da ih uče i da đubre za početak uopšte ne treba bacati naokolo, osim u za to namenjene korpe, ali i ovo je bio lep postupak.
Fino sam tu uživala, a i bilo je mirno, jer su u nekom trenutku deca otišla dalje. Posle izvesnog vremena sam krenula odatle, vratila se do kola, a zatim odvezla do plaže Simos.