Peloponez 2023, 1. deo (Elefsina, Korint)
Kada sam 2022. godine bila na Kritu dve nedelje, palo mi je na pamet da bih mogla toliko da provedem i obilazeći Peloponez. Doduše, Peloponez je po površini od 21.550 kv. km skoro tri puta veći od Krita, ali sam smatrala da će mi to ipak biti dovoljno.
S druge strane, ovaj put se odvijao u septembru, tako da sam planirala i pravi odmor sa kupanjem i uživanjem na raznim plažama. Kažem plažama, jer moj plan svakako nije bio da se smestim u jednom mestu, već da se prilično intenzivno krećem po ovom velikom poluostrvu koje je probijanjem Korintskog kanala tehnički gledano postalo ostrvo.
Evo i mape koja prikazuje koja sam sve mesta i lokalitete posetila tokom ovog putovanja:
Ja sam na Peloponezu već bila par puta. Prvi put, kada sam davnih dana iz Atine išla na izlet u Mikenu i Epidaurus, sa prelaskom preko Korintskog kanala, a zatim i oko tri dana pre nekoliko godina, u sred zime, kada sam sa jednom drugaricom ovde praktično projurila kolima.
Ovom prilikom je putovanje krenulo iz Atine, išla sam kolima, sama i plan je bio da prvo odem da posetim sveti manastir Dafni, koji se sa još par udaljenih manastira nalazi na Uneskovoj Listi svetske baštine.
Ali, dok sam se navikla na GPS-uređaj u kolima i dok sam stigla do manastira, on je već bio zatvoren. Dakle, morala sam da se pomirim sa činjenicom da ću posetu manastiru morati da uklopim na kraju putovanja. Pa, dobro, šta da se radi. Jednostavno sam se odvezla do narednog planiranog odredišta, a to je bio arheološki lokalitet Eleusina.
Gradić se danas zove Elefsina, ali mu je antički naziv bio Eleusina i u doba stare Grčke ovde se nalazilo čuveno mesto gde su se svake godine održavale inicijacije pod nazivom Eleusinske misterije. One su bile najpoznatije i najvažnije od svih misterijskih kultova u antici i procenjuje se da su kao kult su trajale oko hiljadu godina.
Svetilište u Eleusini je slavilo „velike boginje“ Demetru i Persefonu, ali je naravno to mesto vremenom propalo i ostaci su otkriveni tek 1815. godine kada su krenula iskopavanja.
Kada se krene u obilazak lokaliteta, prvo se nailazi na Rimsko dvorište ili Veliko prednje dvorište, 65 x 40 m, koje je više vrsta trga i koje je prekriveno velikim mermernim pločama. Tu se završavao Sveti put koji je Eleusinu spajao sa Atinom. Ovo dvorište je dograđivano i pod rimskim imperatorima, sve do kraja II veka nove ere, pa otud i naziv.
U okviru trga i oko njega mogu da se vide ostaci različitih objekata, par oltara, portika, ali i hrama boginji Artemidi.
Dok ovako, kroz priču i sliku, šetam kroz ostatke stare Eleusine, da za početak kažem da je Demetra bila boginja žita i plodnosti, žetve i poljoprivrede. Ona je sa vrhovnim bogom Zevsom dobila ćerku Persefonu koju je, da skratim priču, oteo bog podzemlja Had. Demetra je bila očajna i tražeći svoju ćerku u potpunosti je zanemarila svoje obaveze, pa je na zemlji zavladala glad. Onda je došlo do pregovora između bogova, pa je Persefona vraćena majci, ali je Had uspeo da je ubedi da pojede par zrna nara dok je još bila u podzemlju, pa je to dovelo do toga da Persefona pola godine provodi na zemlji, tj, na Olimpu sa majkom Demetrom, a pola godine u podzemlju sa Hadom. Zbog takvog aranžmana, ona je istovremeno i boginja vegetacije, ali i kraljica podzemnog sveta. S druge strane, upravo su njenim prisustvom na zemlji ili odsustvom odatle, stari Grci objašnjavali smenu godišnjih doba.
Što se Eleusine tiče, po legendi je Demetra upravo ovde pronašla Persefonu, a u znak zahvalnosti lokalnom kralju zbog gostoprimstva, ona je njegovom sinu dala prvo zrno žita i pokazala mu kako da ga zasadi. Sve ovo je vremenom dovelo do razvoja ovog važnog svetilišta, a stari Grci su smatrali da su i žito i Misterije koje su se ovde održavale bili dar boginje Demetre.
Dakle, Eleusinske ili Velike misterije su se održavale svake godine tokom devet dana u septembru i oktobru, tj, na jesen, što je svakako povezano sa krajem vegetacionog perioda. Razlog za ovih devet dana je taj da je baš toliko Demetra tražila svoju ćerku.
Za organizaciju proslava bila je zadužena Atinska država. Tokom prvih pet dana sveti predmeti su bivali prebačeni u Atinu, udaljenu oko 25 km, a onda bi se oni vraćali u Eleusinu uz veliku pompu i potencijalne inicijante. Osim tajnih rituala, o kojima ću nešto više da kažem u tekstu koji sledi, ova povorka je bila otvorena za javnost.
U rimsko doba, tačnije u II veku nove ere, podignut je i Veliki propilej koji je bio skoro identična kopija Propileja sa Akropolja. Rimski carevi su želeli da u Eleusinskom svetilištu podignu građevine koje su podražavale atinske uzore.
Levo od ulaza u Veliki propilej nalazi se i bunar Kalihoron. Po legendi je boginja Demetra posle više dana potrage za svojom voljenom ćerkom baš na tom mestu sela da se odmori. Ispitivanja su pokazala da je bunar sagrađen krajem VI i početkom V veka p.n.e., ali se on danas slabije vidi zbog svih okolnih građevina koje su podignute u rimsko doba (II vek n.e.). Ovo je takođe bilo mesto i gde su eleusinske devojke igrale svete igre u slavu boginje Demetre.
Pravac svečane povorke je onda dolazio do Manjeg propileja. I ovaj deo je podignut u rimsko doba, ali 54. godine pre nove ere.
I to je bila monumentalna kapija koja je pre izgradnje Velikog propileja predstavljala glavni ulaz u svetilište i koja se sastojala od dva portika između kojih su postojala dvostruka vrata. To se sasvim lepo vidi na osnovu brazdi koje su ova vrata napravila u kamenim podnim pločama. Pretpostavlja se da su dve paralelne brazde služile za odvođenje kišnice.
Plafon unutrašnjeg portika su nosile dve karijatide od kojih jedna može da se vidi u Arheološkom muzeju Eleusine. Drugu su ukrali Englezi.
Karijatida prikazuje sveštenicu koja na glavi nosi cistu, kutiju u kojoj se nalaze sveti predmeti koji se koriste u Misterijama.
S desne strane Manjeg propileja se nalaze dve plitke pećine izdubljene u brežuljku koji se ovde uzdiže. One simbolizuju ulaz u podzemni svet. Ispred veće pećine se nalaze ostaci malenog hrama posvećenog bogu podzemlja Plutonu koji se prvobitno nazivao Had, ali je Had postao sinonim za podzemni svet, pa je naziv boga Pluton preuzeo primat. Ovde je, u okviru Eleusinskih misterija, Pluton bio obožavan kao strogi vladar, ali i kao Persefonin voljeni muž, a čitav ovaj segment se naziva Plutonijon.
Put povorke je predstavljao nastavak Svetog puta u okviru samog svetilišta i on je vodio od Manjeg propileja do glavnog hrama posvećenog Demetri koji se naziva Telesterijon. Put je tek u rimsko doba bio prekriven mermernim pločama.
Telesterijon je predstavljao glavni deo svetilišta i to je bila jedna velika građevina, skoro kvadrataste osnove (54 x 52 m). U prizemlju zgrade ispunjenom stubovima, koje je korišćeno za otkrivanje misterija, moglo je da se smesti oko 3000 ljudi.
I da sad nešto kažem o Eleusinskim misterijama.
Prema Homeru, Had, odnosno, podzemni svet bio je jedno hladno i mračno mesto gde su mrtvi lebdeli poput senki, bez bilo kakvog sećanja ili osećaja. Ovo se, međutim, promenilo tokom VII i VI veka pre nove ere kada su se pojavili misterijski kultovi koji su obećavali radost posle smrti. Ali, da bi se došlo do toga, bilo je potrebno da se zainteresovani pojedinci iniciraju, tj, da postanu mistici, pa otud i misterije.
Zanimljivo je da su svi imali pravo da učestvuju, bez obzira na pol, finansijsku situaciju ili društveni status – čak su i robovi mogli da se prijave ako bi troškovi njihove inicijacije bili pokriveni. S druge strane, ipak je postojao jedan preduslov – poznavanje grčkog jezika jer se smatralo da nema svrhe da neko prolazi kroz čitav ritual ako ne razume o čemu se tu zapravo radi.
Istovremeno, bilo je zabranjeno da ljudi pričaju o onome što se dešavalo u okviru Misterija. Čak je pretnja bila smrtna kazna, a isto je sledovalo i ne-inicijantima koji bi ušli u prostor svetilišta. Ali, nije sve bila velika tajna. Kao što sam već pomenula, bilo je i delova koji su bili namenjeni za široku javnost.
Naravno, i zbog tajnovitosti, i zbog vremenske distance, može samo da se naslućuje o čemu se sve ovde radilo (mada se znaju neki detalji u vezi sa različitim aktivnostima tokom devet dana). Bilo kako bilo, pošto su obredi i ceremonije uključivali i vizije zagrobnog života, neki od istraživača pretpostavljaju da su se koristile i određene psihoaktivne supstance.
Prilikom posete ovom arheološkom lokalitetu, popela sam se u jednom trenutku na vrh brežuljka i odatle se pruža veoma lep pogled na ostatke Telesterijona.
Na vrhu brežuljka se nalazi i post-vizantijska crkva Svete Bogorodice, koja je na ovom mestu poznata pod nazivom Panagia Mesosporitissa. Zanimljivo je da se njen dan slavi 21. novembra kada je setva napola gotova. Tada vernici donose žito i mahunarke da bi bili blagosiljani, čime se obezbeđuju dobri prinosi. Upravo se kroz to, i u okviru hrišćanstva, nastavlja kult boginje Demetre.
Zatim sam se još malo spustila među ruševine, a onda otišla da posetim i muzej koji se nalazi u okviru lokaliteta.
Što se tiče Arheološkog muzeja Eleusine, on nije velik, ali je zanimljiv i apsolutno vredan posete. Tu mogu da se vide razni predmeti i skulpture koji su pronađeni prilikom istraživanja lokaliteta.
Nakon obilaska muzeja, prateći Put povorke, odnosno, Sveti put, lagano sam se vratila do kola, usput uživajući u raznim detaljima ovog značajnog arheološkog lokaliteta.
Zatim sam nastavila dalje do južnog kraja Korintskog kanala koji se nalazi nekih 50 km dalje ka zapadu, a onda sam nastavila i do gradića Korint koji se nalazi blizu severnog kraja kanala.
Mada sam preko Korintskog kanala prelazila par puta, što autobusom, što kolima, imala sam želju da preko njega pređem i peške da bih ga bolje zagledala. Da bih ovo izvela, rezervisala sam sobu za u gradiću Korint na severnoj strani Korintske prevlake. Tačnije, pansion koji sam izabrala bio je malo više van centra, ali u neposrednoj blizini kanala. Došavši do pansiona rešila sam da ipak prvo odem negde da večeram jer sam videla da u okolini i nema mesta gde bih to mogla kasnije da obavim. Gledajući mapu, zaključila sam da je najbolje da odem u područje na drugoj strani kanala. Međutim, kada sam stigla do samog kanala, ispostavilo se da to nije bilo ono što sam ja htela – želela sam da kanal gledam „odozgo“, a ovde su strane kanala bile veoma niske. Čak se ispostavilo da na ovom kraju kanala nema stalnog mosta, jer bi to bila prepreka za plovila, već je tu bio pokretan most.
Ipak, parkirala sam kola pored samog severnog kraja kanala i tu malo fotografisala, a onda prešla i na drugu stranu.
Imala sam utisak da mi ovo sa obilascima željenih mesta ovog dana nije išlo od ruke – prvo sveti manastir Dafni, a sad i Korintski kanal. Zaključila sam da će i prelazak preko kanala peške morati da sačeka na kraj mog putovanja po Peloponezu i vraćanje na kopno. Kad se mora, nije teško.
Dakle, odvezla sam se do susednog turističkog mesta i tu se parkirala pa sela praktično u prvi restoran pored same plaže na koji sam naišla.
Bila sam jako gladna, a i umorna. Fino sam naručim šta sam htela, a to je bila neka riba, i krenem da čekam, i čekam, i čekam... A mesto „fensi“. Posle pola sata zovnem ja kelnera da vidim šta se dešava, pošto su u međuvremenu stigli još samo jedni gosti, mada su svi, brojni, stolovi u restoranu bili pripremljeni za talas gostiju koji se očigledno očekivao. Krene on meni da priča kako se baš to jelo koje sam ja naručila dugo spremna. Riba? Dugo sprema?
Nije mi se isplatilo da odem, jer ne znam gde bih drugo išla, a dok tamo odem, naručim i sačekam svoju večeru, ispalo bi verovatno isto kao i ovde. Zato sam uradila nešto što nikada ranije nisam uradila – uzela sam neku kiflu koju sam imala od ranije i jednostavno je pojela. A kad mi je jelo stiglo posle 40 minuta, pojela sam ga brže nego što se kaže – riba.
Da, da... Bila sam JAKO gladna. A i umorna.
Dok sam čekala da mi stigne riba, ubijala sam vreme i malo fotografišući. Pogled na Korintski zaliv i zalazeće sunce je zaista bio lep, pa sam tako pokušavala da zavaram svoj želudac.
U povratku prema pansionu sam naišla na zatvoreni prelaz preko Korintskog kanala jer je zbog prolaza brodova neophodno da se most uklanja s vremena na vreme.
Pogledala sam na sat, a pogledala sam i alternativne trase i zaključila da mi je najbolje da ostanem tu i sačekam. Tako sam i uradila i uskoro sam bila u pansionu.
A tamo sam imala zabavu u vidu privatnog koncerta. Naime, vlasnik pansiona je očigledno kao mlad bio muzičar i to mu je ostalo kao životni poziv. Zato svaki gost koji mu dođe dobije „koncert dobrodošlice“. Tako je bilo i u mom slučaju. Melodija je bila istinski lepa, ali sam mu ja već najavila da šta god da bude mora da bude kratko jer sam umorna i moram da idem da spavam.
Sve je to tako i bilo.