Norveška 2024, 6. deo (Ejdsvol, Jezero Krederen, Borgund)
Nakon što sam završila formalnosti oko rentiranja kola na aerodromu u Oslu i što mi je gospodin iz date rent-a-kar kompanije održao kratak kurs na temu vožnje automobila sa automatskim menjačem, mogla sam da krenem, a evo i mape koja pokazuje kuda sam sve išla.
Doduše, imala sam mali problem sa pronalaženjem svog sledećeg odredišta na GPS-sistemu koji je postojao u kolima, ali sam nekako i to rešila, pa sam uskoro stigla u mesto Ejdsvol, tačnije, kod Kuće u Ejdsvolu ili Ejdsvolbigningena (Eidsvollsbygningen).
U stvari, u pitanju je velika gospodska kuća, koja ima izuzetnu važnost za istoriju Norveške jer je ovde 1814. godine proglašen norveški Ustav.
Da sad ne ulazim previše u temu istorije Norveške, ali za priču o Ustavu je važno da je do Napoleonovih ratova Norveška bila deo Danske, pa je u Kopenhagenu bilo sedište suverena, i ta unija je trajala preko 400 godina. 1813. godine je Švedska napala Dansku i tada je Norveška pripojena Švedskoj. Međutim, ovo se nije dopalo Norvežanima, pa je u Ejdsvolu zakazano zasedanje Narodne skupštine i 17. maja 1814. godine je proglašen ustav koji je navodio da je Norveška nezavisna zemlja, a za vladara, kralja, je proglašen prestolonaslednik Danske Kristijan Frederik. (Uzgred, 17. maj se danas slavi kao nacionalni dan Norveške.)
Ovo se nije dopalo velikim silama, a Švedska je objavila rat. Onda su krenuli pregovori i sve se završilo 4. novembra 1814. godine kada su Šveđani prihvatili norveški Ustav, pa je zemlja u velikoj meri bila nezavisna, ali je suveren ipak bio švedski kralj Karl III, koji je Norveškom vladao kao kralj Karl II.
Osim ovoga, velika gospodska kuća Ejdsvol bila je privatna kuća vlasnika Železare u Ejdsvolu, Karstena Ankera. Danas se na imanju ispred Ejdsvolbigningena nalazi i spomenik Ankeru.
Karsten Anker (1747-1824) je bio norveški biznismen, državni službenik i političar, a takođe je i jedan od tvoraca norveškog Ustava.
Kada sam stigla ovde, nije moglo da se uđe direktno u kuću i delovalo je kao da se obavljaju neki radovi. S druge strane, prošetala sam do, valjda, centra za posetioce sa kafeom u kojem sam saznala da se u kuću može ući samo u okviru organizovane ture, a sledeća je bila za oko sat vremena. Apsolutno nisam imala vremena da ostanem toliko dugo. Ipak, ne žalim. Ja baš i nisam mnogo zainteresovana za ustave i mesta gde su oni donošeni. Spoljašnje (površno) interesovanje postoji, ali mi detalji baš i nisu mnogo bitni.
S druge strane, prijalo mi je da malo prošetam po delu kompleksa. Naime, osim velike gospodske kuće, imanje je obuhvatalo i različite objekte koji su pripadali železari, a čitav kompleks izlazi na obalu, rekla bih, uzanog rukavca koji je spojen sa jezerom Hurdalsjen.
Železara je osnovana 1624. godine i prošla je kroz ruke nekoliko manje ili više uspešnih vlasnika, pre nego što je 1794. godine kupio Karsten Anker koji se ovde i preselio da živi 1811. godine. Ni on nije bio previše uspešan i železara je 1822. godine bankrotirala.
Dakle, malo sam prošetala po delu oko centralne zgrade koja je muzej da bih pogledala još par objekata, a onda sam se vratila do parkinga i kola.
Sada sam pred sobom imala deonicu od oko 300 km, ali sam znala da ću povremeno da se zaustavljam, pre svega da bih fotografisala predele kroz koje prolazim. Jedino nisam znala koliko često.
Međutim, kako se ispostavilo, na putu je bilo veoma malo vozila, pa sam onda mogla da razvijam i veštinu brzog fotografisanja mobilnim-telefonom sa nadom da će te fotografije na kraju da ispadnu dobro. U ovome mi je veliku pomoć pružala činjenica da mi desna ruka nije bila potrebna da menjam brzine. Kada vozim svoja kola sa ručnim menjačem, ja i dalje obe ruke uglavnom držim na volanu, ali povremeno, po potrebi, desnu ruku odvajam od volana i prebacujem na menjač. E, sada sam takve kratke trenutke mogla da iskoristim za fotografisanje.
Mislim da moja bezbednost, a i bezbednost drugih, nije bila kompromitovana, jer sam to ipak radila ili u delovima kada nikog drugog ne bih videla na putu, ili bih značajno usporila u trenutku slikanja. Ja sam i dalje bila usredsređena na put i vožnju, i nisam kadrirala i brinula se oko snimaka. Samo mi je bilo bitno da prst stavim na belu tufnu i pritisnem par puta, onako, napamet. Tek sam kasnije mogla da proverim kakve su fotografije, pa je dosta toga i izbrisano.
Mada smatram da sa ovim treba biti izuzetno pažljiv, ja sam ipak žena u godinama i kao takva nisam sklona preteranim rizicima. Mogu da prijavim da do kraja nije bilo nijedne situacije koja bi iole bila opasna.
Prvi deo puta me je vodio ka jezeru Krederen (Krøderen). Mada je već bila polovina aprila, bila sam dovoljno severno u okviru Evrope da je na nekim mestima još uvek mogao da se vidi sneg.
Usput sam prošla i kroz jedan duži tunel i tu sam počela da shvatam da je u Norveškoj gotovo neizbežno da postoji dosta tunela, imajući i vidu njenu topografiju. Tuneli mogu da budu dosadni i da ne pružaju mogućnost da se uživa u lepom pogledu, ali oni svakako skraćuju put.
Dakle, u jednom trenutku put dolazi do jezera Krederen i tada kreće da vodi duž jezera (ako idete ka severu, kao što sam to ja radila).
Jezero Krederen je dugačko oko 41 km, a ja sam se provezla, grubo rečeno, duž jedne polovine jezera. Kao što može da se vidi na prethodnoj slici, površina jezera, koja je oko 44 kv. km, uglavnom je još uvek bila pokrivena ledom. Mada se sunce, kako su se oblaci razilazili, povremeno pojavljivalo i osvetljavalo okolinu, njegovi zraci još uvek nisu bili dovoljno jaki da bi se led na površini jezera u potpunosti istopio.
Ali, polovinom aprila je proleće ipak stiglo i u Norvešku i topljenje leda je započelo. Iskoristila sam jedan parking sa strane da bih se zaustavila i to sve lepo snimila.
Mada je bilo još suviše rano da bi krošnje drveća bile prekrivene zelenim lišćem, a i sunce nije sijalo sve vreme jer je na nebu mestimično bilo oblaka koji su ga zaklanjali, ja sam ipak intenzivno uživala u vožnji.
Kako sam se približavala severnom kraju jezera, tako sam naišla na jedan parking pored puta, pa sam ponovo „morala“ da stanem; fotografisanje iz kola u pokretu, ma kako da su se sporo kretala, nije bilo dovoljno dobro.
Odavde se nije video ispucali led, ali je bilo jasno da se led topi uz ivicu jezera, pored same obale. To je stvaralo veoma lepe prizore.
Čak i kada bih pogledala ka suprotnoj obali efekat je bio zanimljiv – u prvom planu velika ledena površina, a tek tamo dalje vidi se slobodna voda jezera.
Vratila sam se u kola, ali samo jedan kilometar dalje, u blizini sela Gulsvik, naišla sam na veliki parking gde postoji i benzinska pumpa, ali i restoran. Odmah sam smislila da tu odem na ručak, ali sam prvo morala da uživam u lepoti jezera jer su prizori bili spektakularni. Narednih par slika prikazuju manje-više isti prizor, jezero Kreden i nebo delimično prekriveno oblacima koje se ogleda u vodama jezera, ali ja sam toliko bila zadivljena lepotom da je ovo samo mali izbor iz silnih fotografija koje sam na ovom mestu snimila.
Kada sam konačno uspela da se odvojim od ovog divnog prizora, kao što sam i smislila, otišla sam u restoran i tamo veoma lepo ručala. Možda nije originalno, ali je bilo ukusno.
Ipak, pre nego što sam se ponovo vratila u kola i nastavila dalje, morala sam još jednom da snimim divne vode jezera Krederen.
Ubrzo sam ušla u dolinu Haling ili Halingdal (Hallingdal) kroz koju protiče reka Halingdal ili Halingdalselva (Hallingdalselva). Kad god sam naišla na zgodno mesto gde sam mogla da stanem, ja sam to i činila da bih bolje fotografisala. Na ostalim mestima sam nastavila sa povremenom slikam iz kola, ali kao što se vidi najčešće nigde nikoga nije bilo.
Naravno, s vremena na vreme su se ipak pojavljivala vozila, i u mom smeru i u suprotnom, ali tu sam bila posebno pažljiva i koncentrisana kada sam snimala mobilnim telefonom. Ipak, i dalje sam gledala da iskoristim svaki parking na zgodnom mestu da bih malo bolje fotografisala.
U jednom trenutku sam prošla i kroz mesto Gol odakle potiče ona divna Drvena crkva iz Gola koja može da se vidi u Norveškom muzeju kulturne istorije na otvorenom u Oslu o kojoj sam pisala u 1. delu priča sa putovanja po Norveškoj 2024. godine (videti: https://svudapodji.com/norveska-1/).
Od Gola put praktično ulazi u dolinu Hemsdal kroz koju protiče reka Hemsila, a kako se ide dalje uzvodno, tako su počele da se pojavljuju i visoke planine koje okružuju ovu dolinu, a koje su polovinom aprila bile prekrivene snegom.
Pored puta su povremeno mogle da se vide i kuće koje su imale krovove tradicionalno pokrivene travom.
U ovom delu puta sam čak počela i da snimam sa strane i to apsolutno ne gledajući na telefon i njegov ekran. Jednostavno bih gledala na put, a desnu ruku sa telefonom bih stavila pored levog ramena i škljocala. O, da... puno je fotografija završilo „u kanti“. Ali, neke su i ispale srazmerno dobro.
Tu i tamo bih prošla pored nekog naselja, ali je takođe bilo i dosta poljoprivrednog zemljišta koje je čekalo lepo vreme i toplotu da bi krenulo sa godišnjim ciklusom rasta i rađanja.
Put se lagano penjao i uskoro je više snega moglo da se vidi i pored puta.
Put se i dalje peo, od mesta Trejm na oko 630 m nadmorske visine ka jezeru Storeskard ili Storeskardvatnet na oko 910 m iznad visine mora, tako da je bilo i znatno više snega.
Ja u stvari nisam ni znala šta me realno očekuje na ovom putu, pa sam u neku ruku bila i iznenađenja činjenicom da sam ovde išla preko planina. Doduše, divnim i suvim putem, ali ipak preko planina.
Tako sam došla i do jezera Slete ili Sletevatnet (Slettevatnet) na oko 1130 m. I ono je bilo prekriveno i snegom i ledom, ali na ovoj deonici sam često bila sasvim sama na putu, pa sam mogla i da stanem, otvorim prozor i tako slikam, a da istovremeno budem sasvim bezbedna i da nikome ne smetam.
U jednom trenutku je put počeo da se spušta i to je moglo sasvim jasno da se primeti ne samo po putu i znakovima pored njega, već i po vegetaciji jer na određenoj visini raste drveće kojeg nema na višim delovima planina koji su izloženi većim hladnoćama i jačim vetrovima.
I tako sam se spustila do jedne manje doline kroz koju protiče reka Lerdalselvi (Lærdalselvi) i tu sam nastavila da je pratim u pravcu zapada.
Uskoro sam došla i do glavnog odredišta ovog dana, a to je neopisivo lepa i ljupka Drvena crkva u Borgundu.