Norveška 2024, 4. deo (Fetsund Lenser, Oslo)
Nisam posebno žurila narednog jutra, pre svega zato što sam znala da muzej na odredištu koje sam smislila za ovaj dan radi samo leti. Ipak, dopalo mi se kao ideja da odem do lokaliteta Fetsund Lenser koji se nalazi između naselja Nerdrum i Fetsund, a bolje je (bliže) da se vozom ide do Nerdruma. Tako sam ja i uradila.
Odatle do mog odredišta ima nepun kilometar i meni je sasvim prijalo da tu prošetam kroz „uspavano“ naselje.
Gotovo jedina živa bića koja sam videla usput, osim ljudi u nekoliko kola koja su prošla pored mene, bile su ptice. Na primer, jedan drozd borovnjak (Turdus pilaris) i jato na nebu koje se verovatno sastoji od divljih gusaka (Anser anser).
Prateći put došla sam i do mesta gde može da se spusti do reke Gloma.
Sam lokalitet Fetsund Lenser predstavlja spomenik nacionalne baštine Norveške. Tu se (kada je sezona) može posetiti muzej posvećen transportu drvne građe tako što je plovila rekom, a takođe i prirodnjački centar. Ovo je zato što se mesto nalazi na samom ulazu u rezervat prirode Severni Ejeren (Nordre Øyeren) što je naziv za najseverniju evropsku deltu koja se nalazi u unutrašnjosti. Naime, reka Gloma, najduža reka u Norveškoj (621 km), uliva se u jezero Ejeren i tu pravi deltu, a posle i nastavlja kao reka dalje da teče pre nego što stigne do mora gde se uliva u Oslofjord.
Dakle, Fetsund Lenser se koristio da bi se ovde prikupila i sortirala drvna građa u vidu debala koja se spuštala niz reku Gloma. Praksa transportovanja posečenih stabala tako što plutaju niz reku potiče još iz Srednjeg veka, ali se značajno razvila od XVI veka kada je porastao izvoz drvne građe, pogotovo u Englesku i Holandiju. Vlasnici šuma uzvodno od Fetsund Lensera su se udružili i tako je nastalo ovo mesto. Debla bi na početku bila obeležena žigom vlasnika, a ovde bi se prikupljala i odvajala. Sezona je trajala od maja do septembra i u tom periodu je čak 14 miliona debala moglo da bude sortirano. Ovo je funkcionisalo sve do 1985. godine, a danas muzej obuhvata čak 2,5 km plutajućih staza.
Te plutajuće platforme su koristili radnici koji su usmeravali debla. Staze su se tipično pravile od četiri debele daske i to u toku zime. Da bi sve funkcionisalo kako treba, bilo je potrebno da postoje tri vrste radnika – oni koji su radili čitave godine i koji su zato i živeli u blizini, zatim oni koji su se zapošljavali u jesen da bi pomogli pri održavanju i čišćenju, i konačno sezonski radnici. Ovaj ritam godišnjih doba se redovno pratio jer zimi nije bilo moguće da se debla transportuju niz reku, pa se taj period koristio za održavanje lokaliteta, popravku mašina i čamaca, a i danas se održavanje obavlja zimi, dok je muzej otvoren samo tokom leta.
Pošto muzej dakle, nije radio u aprilu, ja sam ipak ovde došla da bih malo prošetala pored reke i moram da priznam da sam silno uživala.
Nešto dalje sam između plutajućih staza videla i neke kućice, ali ne znam koja im je današnja namena.
Pored staze za šetanje povremeno ima i tabli gde su date razne informacije. Tako, na primer, jedna tabla kaže da u jezeru Ejeren ima čak 25 vrsta riba i da je to vodno telo sa najvećim brojem ribljih vrsta u Norveškoj. Ko želi i zna, ovde može i da peca.
Ja sam ipak samo šetala i posmatrala reku i plutajuće staze koje se pružaju niz reku.
Ali, mada je reka ovog dana delovala veoma lepo i pitomo, to može da bude veoma varljivo. Naime, ovde sam prošla pored jednog kamenog stuba na kojem su obeleženi istorijski nivoi reke. Reka Gloma je s vremena na vreme znala da značajno naraste i tada je čitav ovaj kraj bio poplavljen. Međutim, posle poplava iz 1967. godine (na stubu se ovaj nivo vidi otprilike na jednoj trećini odozdo) napravljena je neka brana, a takođe i neki zaobilazni tuneli za vodu, tako da je situacija danas znatno bolja. Da dam primer, 1995. godine protok vode u reci je bio mnogo veći nego 1967, ali je nivo poplave bio značajno niži – to je crta koja se vidi na postolju.
Nakon što sam snimila ovaj kameni stub, nastavila sam dalje sa šetnjom.
Uskoro sam došla i do pilane. Prva pilana je ovde podignuta 1908. godine, ali je zamenjena polovinom XX veka drugom pilanom koja je izgorela 1986. godine. Kada je otvoren muzej onda je pilana koja se danas vidi ovde prenesena kao poklon neke opštine.
Pilana se i danas koristi da bi se sekao materijal za održavanje i obnavljanje objekata.
Debla se iz reke prebacuju do pilane preko „mosta“, a onda se tu seku u daske.
Ja sam prošla stazom ispod mosta i nastavila dalje da šetam. Ovde postoji jedan restoran-kafe, ali je on kao i ostatak muzeja na otvorenom bio zatvoren.
A onda sam došla i do mesta gde je moglo da se pređe na jednu plutajuću stazu. Mada je sa strane stajala tabla sa upozorenjem da se staze koriste na sopstvenu odgovornost jer su rečne struje jake, ja sam ipak morala da ovde malo prošetam. Doduše, držala sam se saveta sa table sa upozorenjem gde se savetuje da se hoda po sredini staze. Ovo je bilo istinski važno, jer nigde nikoga nisam videla, pa bi bilo krajnje nezgodno da upadnem u hladnu reku.
Mada je u ovom delu površina reke bila glatka kao staklo, jasno se videlo da se na sredini reka prilično brzo kreće, ali ja nisam ni imala nameru da idem baš daleko.
Vraćajući se ka kopnu, setila sam se da napravim i jedan selfi vodeći računa gde stojim.
Još malo sam se igrala sa fotografisanjem, a ubrzo sam se ponovo vratila na terru firmu. Nazovi avantura je prošla dobro.
Nastavivši dalje sa šetnjom, sa čvrstog tla sam snimila kućice povezane plutajućim stazama, ali i levu obalu reke Gloma.
Takođe sam snimila i široku stazu, a nešto dalje sam ugledala i neke ljude.
Već sam pomenula i da se ovde nalazi rezervat prirode Severni Ejeren, osnovan 1975. godine. Ovaj deo jezera sa deltom gde praktično postoji močvaro područje ima međunarodni značaj zbog hiljada ptica selica koje tu sleću svakog proleća i svake jeseni. Naime, ne samo da u okviru delte ima hrane, već ima i bezbednih mesta za odmor.
I ja sam videla neke ptice, ali mislim da su ovo bile neke lokalne koje nemaju međunarodni značaj. Meni zbog toga nisu ni malo bile manje zanimljive. U pitanju su brgljez (Sitta europaea) i plava senica (Cyanistes caeruleus).
Ja sam ovde prošla oko 1,5 km duž reke i tako sam došla do jednog rukavca pored kojeg su bili parkirani čamci, izvučeno na suvo tokom zime.
Kada sam odlučila da sam dovoljno šetala pored reke, krenula sam da se vraćam prema železničkoj stanici. U početku sam pratila reku, a posle sam se zavukla među stambene kuće hodajući lokalnim ulicama.
Nigde nisam videla ljude, ali sam zato uočila i snimila jednu belu plisku (Motacilla alba).
Na stanici sam imala dovoljno vremena da se bavim svojim razmišljanjima, a sada je tema bila upravo železnica i savremeno doba. Zanimljivo mi je bilo da vidim kako izgleda železnička stanica u XXI veku, iskreno rečeno, u jednom sasvim malenom mestu. Nema nigde nikoga, tu je samo jedna kućica sa klupom, aparatom za prodaju karata i monitorom koji prikazuje kada dolazi sledeći voz i na koju stranu ide.
Možda ništa više od ovoga nije ni potrebno, ali ja sam „stara škola“ i volim da postoji ljudska interakcija makar i na železničkim stanicama prilikom kupovine karata. Znam da je ovako efikasnije, na papiru jeftinije (jer se ne plaćaju ljudi koji bi tu radili, a koji se u ekonomiji smatraju za „trošak“), a realno nisam sigurna, jer se cene karata vrlo brzo povećaju zbog „veće efikasnosti“, a i profit neprestano „mora“ da raste da bi i vrednost akcija rasla, pa je za putnike u najboljem slučaju isto.
Meni počinje pomalo da smeta to što se sve gleda kroz pare. Setila sam se one samo-kritike iz Norveškog muzeja kulturne istorije (videti: https://svudapodji.com/norveska-2/) i pominjanje nekadašnjeg obogaćivanja preko trgovine robovima. Pa, kada bi to danas bilo „in“ i te kako bi ljudi na položajima gledali da zarade i povećaju vrednost akcija čak i trgovinom robovima. Uvek se zgranem kada shvatim bezgraničnu gramzivost koja ispunjava toliko veliki broj pripadnika ljudske vrste. Eto, tako sam ja u svojim mislima od lokalne železničke stanice došla do trgovine ljudima.
Ipak, malo sam i posmatrala oko sebe, pa sam uočila da na nekim padinama, čak i u drugoj polovini aprila ima snega.
Pošto je voz došao na vreme, lepo sam se smestila i nekih 20-ak minuta kasnije sam bila na Centralnoj stanici u Oslu.
Sada sam se uputila ka jednom muzeju, ali sam do tamo išla jednom od glavnih ulica u gradu, a to je ulica Karla Johana ili Karl Johans gate (Karl Johans Gate).
Ona se praktično pruža od železničke stanice do kraljevske palate. U prvom delu je pešačka, kasnije je osim pešaka koriste i vozila, ali je svakako sve vreme komercijalna. Ovo je svakako i lepa ulica za šetnju jer se prolazi pored nekih lepih zgrada, a vremenom se dođe i do zgrade Parlamenta, zatim parka ispred Narodnog pozorišta i samog pozorišta, na uzvišenju se vidi kraljevska palata koja je okružena parkom, a takođe se prolazi i pored Univerziteta u Oslu.
U jednom trenutku sam shvatila da moram nešto i da pojedem, a žurila sam da stignem u muzej dok je još otvoren. To je značilo da nikakav regularan restoran ne dolazi u obzir. Moram da priznam da mi restorani često ne odgovaraju zbog vremena koje tu potrošim – prvo čekam da dobijem jelovnik, onda čekam dok mi donesu jelo, a onda čekam i da mi donesu račun. To je sve u redu kada sam u nekoj svojoj opuštenoj verziji, ali kada obilazim i/ili žurim, onda mi to apsolutno ne odgovara. S druge strane, moram i da jedem.
Ovom prilikom sam se odlučila za jedan restoran brze hrane – nekakva švedska verzija Mekdonaldsa. Pošto takvu hranu jedem možda jednom u dve godine, ništa me tu nije brinulo, već sam na kraju bila i izuzetno zadovoljna – sita, a nisam potrošila puno vremena.
Prijatno punog stomaka sam nastavila svoju šetnju ulicom Karl Johans i vrlo brzo prošla i pored Norveškog parlamenta – Stortingeta.
Zgrada Stortingeta čija je fasada od žute cigle, a osnova od granita podignuta je 1866. godine i tu je smešten norveški parlament. Imajući u vidu sadašnju veličinu parlamenta, za potrebe ove institucije koristi se još nekoliko drugih zgrada.
Mada se na zgradi mogu prepoznati različiti stilovi, najlepši deo, zapadno pročelje, okrenut je prema parku Stortinget (Stortingsparken).
Ovde zapravo počinju tri zelene površine koje se linijski nadovezuju jedna na drugu, a odvajaju ih ulice.
U trećem delu, gledano od zgrade parlamenta, koji se naziva i Park studentska bašta (Studenterlunden Park) nalazi se i Narodno pozorište u Oslu, koje sam već pominjala u prethodnom nastavku priča o putovanju po Norveškoj u aprilu 2024. godine.
Ali, verovatno najvažnija zgrada koja ovde može da se vidi, na kraju ulice Karl Johans jeste Kraljevska palata koja je smeštena u parku otvorenom za javnost.
Palata je podignuta u prvoj polovini XIX veka za potrebe kralja Karla III Johana norveškog (1763-1844) po kojem je ulica i dobila svoje ime. On je ujedno bio i kralj Karl XIV Johan od Švedske, pošto su posle Napoleonovih ratova, od 1814. godine, Švedska i Norveška spojene. Na stranu titularna imena kralja, on je rođen kao Žan Batist Žil Bernadot, tj, rođen je u Francuskoj i u Napoleonovim ratovima je učestvovao kao Maršal Francuske. Zanimljivo je da je 1810. godine upravo on izabran da bude naslednik tadašnjeg švedskog kralja koji nije imao dece, pa ga je taj kralj, Karl XIII od Švedske, čak i formalno usvojio.
A što se tiče ulice Karl Johans, ona u ovom delu gde se sa jedne strane prostiru parkovi dobija malo formalniji i elegantniji izgled, pa se tu nalaze i skupi hoteli i restorani.
Ali, i bočno od ove ulice mogu da se vide zanimljivi prizori. Već sam ranije pominjala da sam stekla utisak da nigde nisam videla više spomenika i skulptura po ulicama grada nego u Oslu.
Negde pred kraj ulice, preko puta parka i Narodnog pozorišta, nalazi se još jedna značajna ustanova, a to je centralna zgrada Univerziteta u Oslu zajedno sa još nekoliko objekata koji takođe pripadaju univerzitetu.
Ja sam ovde sada prošla nekim stazama da bih došla do zadnje strane centralne zgrade univerziteta gde sam prvo snimila staru Nacionalnu galeriju, a onda sam otišla do svog glavnog cilja u ovom trenutku, a to je bio Istorijski muzej koji sam želela da posetim.