Maroko 2010, 7. deo (Fes)
Nakon sasvim finog vremena koje sam provela u Španiji (!), tačnije u španskoj enklavi Melilji, vratila sam se u Maroko, u grad Nador, gde sam uhvatila međugradski autobus kojim sam se prebacila u Fes.
Ova dva grada su udaljena jedan od drugog oko 315 km, što je značilo da će vožnja autobusom da traje.
Evo i karte koja prikazuje koja sam sve mesta posetila prilikom ovog putovanja po Maroku (i Španiji !) 2010. godine.
Ponovo sam prolazila kroz predele koji su bili veoma zeleni. Mislila sam da je to zato što su to područja u blizini Sredozemnog mora, pa verovatno imaju redovnije padavine. Međutim, kasnije sam videla da i na južnim obroncima planina Rif ima dosta žitnih polja i maslinjaka.
Usput smo prolazili i kroz naselja, pa sam i tu iz autobusa napravila nekoliko fotografija ili sam snimala video-kamerom, pa sam kasnije pravila fotografije na osnovu toga.
Kako se ispostavilo, autobus nije ulazio u Fes, već me je ostavio na dalekoj periferiji grada. Ali, to je očigledno uobičajena praksa, jer je bilo taksija, pa sam tako uhvatila jedan koji me je prevezao do izabranog hotela.
Ponovo je dolazak u grad bio kasnije od najavljenog i dok sam stigla do hotela i smestila se, uveliko je već bio mrak. Ipak, deo grada u kojem sam odsedala je delovao vrlo živo u najpozitivnijem smislu. Hotel mi je bio u jednoj od glavnih ulica u Vil nuvel ili Novom gradu i tu sam imala „sve“. I restorane, i poslastičarnice, ali i internet-kafe.
Otišla sam prvo da nešto pojedem i popijem neko osvežavajuće piće (uzela sam konkretno sok od avokada i to je neočekivano bilo veoma ukusno).
Dok sam sa tim završila, osećala sam kako počinje da me sustiže umor. Posle odlaska u internet-kafe, mogla sam da se povučem u sobu i odem na spavanje. Za naredni dan sam planirala da šetam po Fesu i njegovoj Medini.
Fes je osnovan u periodu između 789. i 808. godine nove ere, a svoj vrhunac je dostigao u XIII i XIV veku. Glavni spomenici kulture u okviru medine potiču upravo iz ovog perioda kada je vladala dinastija Marinida.
Inače, zanimljivo je da je Fes bio glavni grad u nekoliko navrata i to tokom trajanja različitih dinastija – u X veku, od 1244. do 1465. godine, od 1465. do 1471. godine i od 1471. do 1554. godine (ova tri perioda se nastavljaju jedan na drugi, ali su u pitanju bile različite dinastije), zatim u tri navrata tokom XVII veka i konačno od 1727. do 1912. godine. Glavni grad je početkom XX veka preseljen u Rabat, ali je Fes ostao kulturni i duhovni centar zemlje.
Tako je i Medina u Fesu kulturno dobro koje je upisano na Uneskovu Listu svetske baštine i to je svakako značilo da ovde vredi da se lepo prošeta. Medina obuhvata originalni grad (Fes el-Bali), ali i novi Fes (Fes Dždid) koji je osnovan u XIII veku, zapadno od prvobitnog naselja. Fes Dždid ne treba brkati sa Vil nuvel koji je savremeni deo grada jugozapadno od Medine.
U svakom slučaju, sa osnivanjem Fes Dždida i spajanjem sa Fes el-Balijem dobijena je jedna od najvećih islamskih metropola. Tu, u okviru Medine, nalaze se brojni civilni, vojni i religiozni objekti, a prilikom njihove izgradnje i dekorisanja primenjivani su različiti stilovi, kako istočnjački, tako i andaluzijski i afrički. Rezultat toga je izuzetno bogato arheološko, graditeljsko i urbanističko nasleđe. Danas je Medina u Fesu jedan od najbolje očuvanih starih gradova u okviru arapskog sveta.
Jedna od stvari koje sam čitala pre obilaska Medine, a pre svega tu mislim na deo Fes el-Bali, jeste da su ulice toliko brojne (ima ih oko 9000 u čitavoj Medini!!!), uske, zavojite, ali i slepe da posetilac veoma lako tu može da se izgubi. Odmah da kažem da sam se ja u Fesu osećala kao riba u vodi – apsolutno se nisam izgubila ni na jedan jedini tren i štaviše imala sam utisak da mi je nekako sve blisko i jasno. To je toliko bilo upadljivo da od tada živim u ubeđenju da sam ja neki svoj prošli život ovde provela.
Uzgred da pomenem da sam se zato u Marakešu, čija medina važi za mesto koje je lakše za snalaženje, izgubila i vrtela u krug i to više puta. Ali, o tome ću da pišem kasnije.
Za sada da pomenem da sam ujutru ustala relativno rano, ali nisam odmah istrčala na ulicu. A kad jesam izašla iz hotela, dočekao me je lep dan i lepi prizori duž Avenije Hasan II.
Bez žurbe sam otišla do jedne poslastičarnice gde sam svratila na doručak – dva slatka lisnata testa sa varijacijama i kafa. Uzgred, meni se kafa u Maroku jako dopala: sipaju jaku koncentraciju kafe na dno šolje ili čaše, a onda je dobro zaliju prokuvanim mlekom.
Uživala sam i da mi je ovo bio „slobodan“ dan u smislu da ovog dana nisam nikuda putovala autobusom. Malo sam se zamorila od toga. Doduše, pošto mi je stanica dobrih autobusa (kompanija CTM) bila blizu, otišla sam još pre doručka do njih da se raspitam za prebacivanje za naredni dan, ali se ispostavilo da oni nemaju dnevni autobus za Erfud. Međutim, nisam želela da provodim noć u autobusu, pogotovo zato što bih osvanula u nekom mestašcetu gde ne bih znala šta da radim i to bi mi bilo za ceo dan (imala sam veoma specifične planove za Erfud, a to je zahtevalo veoma rano jutro i izlazak sunca, ali ne i da u to vreme budem u autobusu). Smatrala sam da mi je bolje da spavam u krevetu, a onda da se gnjavim sa trajanjem puta (oko 11h) i vrućinom. S druge strane, razmišljala sam i da ću makar nešto moći da vidim.
A što se tiče Fesa, da kažem nešto i o Vil Nuvel, delu grada u kojem sam odsedala. Kao što može da se pretpostavi na osnovu naziva, ovaj deo grada su izgradili Francuzi tokom kolonijalnog perioda. Mada su Francuzi iskazali interesovanje za Maroko još u prvoj polovini XIX veka, oni su ovde imali svoju koloniju pod nazivom Francuski protektorat u Maroku od 1912. do 1956. godine.
Francuski uticaj i dan danas može da se vidi – pre svega u vidu prilične rasprostranjenosti francuskog jezika, što u govoru, što u nazivima ulica i objekata, ali i nazivima različitih proizvoda koji se prodaju na pijaci.
Dok sam išla do autobuske stanice kompanije CTM, ali i nazad da bih doručkovala, snimala sam i delove Vil Nuvela, kao i divno šetalište-park koji postoji u okviru Avenije Hasan II.
Zatim sam sela u taksi da bih se prebacila do autobuske stanice koja opslužuje različite kompanije koje pokrivaju međugradske linije jer sam želela da se raspitam i eventualno kupim kartu za naredni dan odmah da bih mogla da se opustim. Kao i u slučaju Meknesa, i u Fesu su ove autobuske stanice koje pominjem na dva različita kraja grada, s tim da je „mešovita“ autobuska stanica i ovde „iza“ Medine. Odlazak do onde mi je omogućio i da vidim delove grada duž ulice koja vodi sa severne strane Medine u Fesu.
Karta je uskoro bila kupljena, a kako sam posle toga krenula ka Medini, tačnije ka Fes el-Baliju, tako sam snimila i područje severno od starog grada, a tu se osim fortifikacija sa desne strane sledeće slike ističe i nekropola sa grobovima sultana iz dinastije Marinida iz XIV veka (na slici gore levo). Tamo nisam išla.
U Fes el-Bali sam ušla kroz istorijsku glavnu zapadnu gradsku kapiju Bab Maruk (Bab Mahrouk) koja je podignuta 1204. godine.
Snimila sam je i sa druge strane, sa koje je bila osvetljena sunčevim zracima.
Takođe sam prošla i pored kapije Bab Čorfa (Bab Chorfa) u zidinama koje okružuju Kazbu an-Nuar (Kasbah an-Nouar), ali sam nju snimila samo bočno.
Uzgred, Kazba an-Nuar je nekadašnji vojni deo grada okružen visokim zidinama, ali je vremenom naseljen pripadnicima jedne specifične lokalne zajednice. Sve do kraja XX veka ulaz u ovaj deo Medine je bio zabranjen za nemuslimane, a kakav je danas slučaj – to ne znam. U svakom slučaju, ja sam bila zadivljena pijacom koja ovde redovno radi, tako da nisam ni obraćala pažnju ni na impresivnu kapiju Bab Čorfa, ni ja obližnji veliki trg Budžlud (Place Boujloud).
Mada s jedne strane žalim što nisam više obratila pažnju na neke delove Medine, istovremeno razumem i zašto sam bila zadivljena detaljima pijace koja se organizuje pored zidina starih nekoliko vekova. Kada bi se samo par detalja izbrisalo sa slike, gotovo da bi čovek mogao da poveruje da je fotografija istorijska – napravljena, na primer, pre par vekova.
Takođe, mada sam se jako dobro i prijatno osećala u Fesu, sa tim intenzivnom osećajem da sam „kod kuće“, do dana današnjeg mi je ostao utisak da nisam dovoljno dobro obišla ovaj grad niti dovoljno dugo bila u njemu. Kada danas pomislim na Maroko, poželim da odem do par mesta koja nisam posetila 2010. godine, ali takođe bih volela i da ponovo dođem u Fes. Barem na par dana.
U svakom slučaju, tokom šetnje 2010. godine, ubrzo sam došla i do izuzetno lepe kapije Bab Bu Dželud (Bab Bou Jeloud) koja predstavlja jedan od glavnih ulaza u Medinu.
Mada sam već pričala kako je Medina u Fesu stari grad, ova kapija je novijeg datuma – podignuta je 1913. godine. Kroz nju se konkretno ulazi u Fes el-Bali, a takođe se može videti i minaret Medrese Bu Inania.
Onaj moj osećaj da sam ovde „na domaćem terenu“ nije bio tek rezultat moje mentalne fantazije. Ubrzo nakon prolaska kroz kapiju, skrenula sam na neku stranu i onda u nekom trenutku shvatila da to nije pravac u kojem želim da se krećem. U želji da se vratim na glavni pravac, pronašla sam prečicu i uspešno nastavila dalje. Vrlo bitan podatak je da 2010. godine nisam imala Gugl mapu, već samo veoma skromnu kartu u knjizi-vodiču koja svakako nije prikazivala razne bočne uličice i prečice. Bila sam izuzetno zadovoljna i ponosna na sebe zbog tako dobrog snalaženja.
Neposredno pre Medrese Bu Inania, na suprotnoj strani ulice, nalazi se Dar al-Magana (Dar al-Magana), kuća iz XIV veka, na čijoj uličnoj fasadi postoji vodeni sat. Njega je teško dobro slikati jer je ulica uzana, ali koliko sam shvatila upravo konzole, prozori iznad njih i dodatne konzole u nastavku su deo ovog složenog i nekada funkcionalnog hidrauličnog mehanizma.
Što se tiče Medrese Bu Inania, podignute između 1350. i 1357. godine, koja nije samo teološka škola, već funkcioniše i kao džamija, rekli su mi da ne treba tu da slikam, tako da sam samo malo provirila u unutrašnje dvorište. Bio je petak, sveti dan za muslimane, pa sam zato pomislila da su možda tada malo strožiji. Džamija u svakom slučaju nije otvorena za nemuslimane, a u medresu može da se uđe u toku dana, ali ne i kada je vreme za molitve.
Zato sam prošla samo ovlaš svojom video-kamerom preko vrha ulaza, a kasnije od toga napravila fotografiju.
Sad sam samo nastavila neobaveznu šetnju jednom od glavnih ulica u Fesu el-Bali, a to je At-Tala al-Kebir (At-Talaa al-Kebir).
Usput sam viđala lokalne stanovnike i samo sam mogla da dobijem potvrdu onoga što sam već čula, a to je da su mlađe generacije mnogo opuštenije po pitanju oblačenja, a pogotovo se tu misli na žene. Naravno, one su i dalje nosile marame na glavi (ja nisam i nije bilo nikakvih problema u vezi sa tim), ali je ostala garderoba pokazivala manje tradicionalnih elemenata. Čak sam u odnosu na neke devojke ja delovala konzervativno obučena. Ali, to je sasvim u redu. One znaju lokalne običaje i jezik, ja – ne.
U Medini u Fesu postoji oko 300 džamija, a neke od njih su veoma stare i potiču iz XIII i XIV veka. Jedna od njih je i džamija Šrablijin koja se može videti iz glavne ulice i čiji se naziv transkribuje u latinično pismo na dva prilično zbunjujuće različita načina – Ash-Sherabliyin i Chrabliyine.
U svakom slučaju, nju između ostalog karakteriše i beli minaret sa zelenom dekoracijom.
Odavde sam nastavila dalje šetnju diveći se lepoti detalja koji se mogu videti u Fesu el-Bali.
Tako sam došla i do Muzeja drvenih umetnosti i zanata Nedžarin na trgu an-Nedžarin, gde se nalazi i česma Nedžarin.
Ovo se sve nalazi u području Suka an-Nedžarin, što u stvari znači Stolarski suk, tako da to objašnjava i učestalost naziva, ali i zašto se ovakav muzej posvećen drvetu kao materijalu nalazi baš u ovom delu Medine.
Za potrebe muzeja je izabran izuzetno lep nekadašnji karavansaraj (funduk) iz XVIII veka, gde su putujući trgovci odsedali i skladištili svoju robu koju su prodavali ispred objekta.
Ja sam fino obišla muzej, ali sam snimila samo impresivne detalje vezane za sam objekat, poput ulaza i unutrašnjeg dvorišta-atrijuma koje je natkriveno staklenim panelima koji propuštaju dnevnu svetlost. Glavni razlog zašto ništa nisam snimila od eksponata je bila činjenica da to nije dozvoljeno.
Ono što je ovde bilo dodatno lepo za mene je bila i činjenica da muzej ima terasu na vrhu zgrade odakle čovek može da uživa u divnom pogledu na sve strane. Ipak, dok sam se pela na vrh zgrade, kroz jedan prozor sam mogla dodatno da uživam u izvanrednoj dekoraciji nekadašnjeg karavansaraja.
A kada sam došla do vrha zgrade, stvarno je pogled bio veoma lep.
Između ostalog sam odavde mogla da vidim i delove Zavije Mula Idris II. Zavija je inače naziv za islamska svetilišta koja su građena uglavnom po Severnoj Africi, a služe kao manastirski kompleks, najčešće centar sufijskog (mističnog) bratstva, ali i mauzolej, kao u ovom slučaju. Ovde se tako nalazi grob Mule Idrisa II (r/v. 791/803-828) koji je bio sin Mule Idrisa I, osnivača prve carske dinastije u Maroku, a ujedno i osnivača samog Maroka.
Ovde sam, na vrhu muzeja, iskoristila okolnosti i postavila foto-aparat na zgodno mesto da bih se fotografisala.
Posle ovoga sam se spustila do trga, a onda i ušla u prostor Suka za kanom. Pod normalnim okolnostima tu može da se kupi prirodna farba za kosu, ali i da vam vešte žene kanom iscrtaju vinjete po ruci. Ovo me nije zanimalo jer sam to već radila ranije, ali i da jeste ne bih mogla jer je već bio petak rano popodne i prodavnice i tezge su uglavnom bile zatvorene.
Osim kane, ovde se prodaje i keramika. Naravno, kada su radnje otvorene.
Ali, i odavde sam mogla da vidim minaret džamije u okviru Zavije Mula Idris II.
Međutim, pošto je bio petak, ovde je bio zatvoren i prolaz do mauzoleja, pa me je jedan ljubazni tip s kojim sam ovde počela da pričam poveo na krov obližnje zgrade i odatle sam lepo mogla da vidim i minaret, ali i obližnje krovove i minarete džamije/univerziteta Al-Karauine.
Ovde sam već jasno shvatila da petak rano popodne nije dobro vreme za neki obilazak značajnih građevina u Fesu (u neposrednoj blizini je i Medresa el-Atarine iz 1325. godine). Nije u pitanju bilo samo to da je petak sveti dan, već je bilo i vreme ručka. Zato sam shvatila da treba da se pridružim lokalnim običajima, pa sam krenula u pravcu jednog dobrog hotela, jer sam odlučila da se častim.
Ipak, treba naglasiti da su prethodno pomenuti objekti izuzetno lepi i apsolutno zavređuju da čovek ode tamo. Ja to moram ostaviti za neku drugu priliku, pošto 2010. godine nisam uspela da ih posetim.