Maroko 2010, 16. deo (Kazablanka)
Na kraju svog putovanja po Maroku, uzela sam sobu u hotelu u Kazablanki i to za dve noći. Zapravo sam znala da drugu noć neću ni provesti u hotelu, jer sam imala veoma kasni let (ili veoma rani, zavisi kako se gleda), pa sam više volela da imam sobu na raspolaganju sve do uveče kada je trebalo da krenem na aerodrom.
To je značilo da sam u Kazablanki za obilaženje imala jedno kasno popodne i praktično čitav naredni dan. To mi je bilo dovoljno, mada bih sasvim lepo uživala i da sam ostala duže. Sada sam se već uveliko navikla i na zemlju, i na ljude, i na običaje, tako da sam mogla mnogo opuštenije da uživam u onome što Kazablanka nudi nego na početku koji je otpočeo onoliko stresno (bila sam na ivici prehlade i prtljag mi nije stigao kada i ja, itd.). Štaviše, sada sam bila nekako oduševljena i laka, jer mi je (barem u blizini hotela) sve bilo sasvim poznato i osećala sam se „domaće“.
Bilo kako bilo, po dolasku u Kazablanku iz Safija i nakon što sam ostavila svoje stvari u hotelskoj sobi, izašla sam napolje i uputila se medini. Usput sam se častila jednim sokom od sveže ceđene pomorandže.
Šetajući kroz medinu, odlično sam se snalazila, a i kupila sam par sitnica kao poklone za drage ljude. Ipak, glavni cilj je bio opuštena šetnja.
Nešto kasnije sam napustila medinu i treba reći da je Kazablanka jedan sasvim moderan grad koji ima veoma lepih delova, mada medina i njeni sukovi svakako mogu da budu znatno slikovitiji i zanimljiviji za posetu. S druge strane, danas žalim što malo više nisam obilazila i slikala savremene delove Kazablanke.
Ja sam sada već morala da odem da nešto pojedem jer sam u međuvremenu ogladnela, ali se svakako nisam dugo zadržavala napolju jer sam želela i da se veoma dobro odmorim.
Naredno jutro sam se fino probudila i posle doručka prvo malo prošetala po okolini. Ponovo je to bilo tek površno obilaženje, ali sam ovog dana i htela da sve radim opušteno i lagano, tj, bez pritiska.
Glavno mesto koje sam htela da obiđem ovog, poslednjeg, dana u Maroku 2010. godine je bila džamija Hasan II čiji se minaret na sledećoj fotografiji vidi u pozadini (sa desne strane), pa sam se u nekom trenutku uputila u tom pravcu.
Dok sam šetala prema obali i džamiji, tamni kišni oblaci su se navukli na delu neba, ali na svu sreću nikakva kiša ovog dana nije padala.
Na jednom mestu sam uočila veoma zanimljiv kafe, ali je oko tog bloka zgrada bila nekakva ograda pa se nisam ni potrudila da odem do onde, već sam deo kafea samo snimila iz daljine.
Ono što ovo mesto čini zanimljivim svakako nije sam kafić (nisam bila tamo, pa ne mogu ništa ni da kažem o njemu), već se radi o nazivu kafea.
Naime, mlađe generacije sigurno nikad nisu čule za ovo, ali pripadnici starijih generacija gotovo sigurno znaju za čuveni američki film „Kazablanka“ iz 1942. godine (crno-beli film) u kojem glavnu mušku ulogu, Rika, vlasnika noćnog kluba, igra Hemfri Bogart. Uz njega je i podjednako čuvena glumica Ingrid Bergman koja glumi njegovu bivšu ljubav Ilzu. Glavni deo radnje se, naravno, dešava u Kazablanki tokom Drugog svetskog rata (1939-1945).
To je, međutim, sve fikcija i u Kazablanki nikada nikakav Rik nije imao svoj noćni bar, ali to nije razlog da neko ne otvori kafić na tu temu.
Ovaj kafić se nalazi nekoliko stotina metara od impresivne džamije Hasan II.
Odmah da kažem da je ovo (konačno) bila džamija u Maroku u koju je dozvoljen ulaz nemuslimanima. Uz ulaznicu koju sam platila dobila sam i vođenu turu, tako da sam bila zaista zadovoljna i radovala sam se poseti. U svakom slučaju je obavezno da posetilac bude pristojno obučen (u skladu sa običajima), a takođe je neophodno i da se izuje. (Uzgred, izuvanje je svakako pravilo, ali postoje izvesne varijacije – mogu da se nose navlake preko obuće, obuća može da se unese u džamiju i nosi u kesi/torbi, a takođe može da se na nekim mestima i da se hoda u obući.)
Izgradnja džamije je trajala oko šest godina i završena je 1993. godine, a marokanski kralj Hasan II (r/v 1929/1961-1999) je podigao na samoj obali okeana – delimično iznad kopna, a delimično iznad vode (mada postoje lukobrani koji podlogu štite od erozije). Razlog za ovakav položaj je bio taj da je kralj Hasan II bio inspirisan recima iz Kurana “Božji tron je bio na vodi”.
Kako sam čitala u vodiču, džamija Hasan II u Kazablanki je bila treća religiozna građevina po veličini na svetu (u vreme pisanja tog vodiča), međutim, koliko sam kasnije čitala, to i nije baš sasvim tačno. Ipak, mislim da takvi detalji i nisu previše bitni, džamija je svakako velika, mada mogu odmah da kažem da je minaret ove džamije, sa svojih 210 m, drugi na svetu po visini. Noću na vrhu minareta gori laser i taj snop svetlosti je usmeren ka Meki.
Arhitekta zadužen za projekat džamije je bio Francuz, ali su u izgradnji i ukrašavanju džamije učestvovali najbolje i najveštije zanatlije iz čitave zemlje. Takođe su materijali bili lokalni – kedar sa Srednjeg Atlasa, mermer iz Agadira i granit iz Tafrauta. Procenjuje se da je izgradnja džamije koštala oko 600 miliona dolara, a veći deo sredstava je došao od dobrovoljnih doprinosa 12 miliona ljudi.
Rezultat je izuzetan, a ja sam prvo snimala neke detalje koji se mogu videti spolja.
U dvorištima oko džamije može da stane oko 80.000 ljudi, dok je kapacitet unutrašnjeg prostora oko 25.000 vernika.
Pošto sam ovde bila u vreme kada se nije održavala molitva, mogla sam fino da uđem unutra i sačekam da se okupi grupa sa vodičem na engleskom jeziku. Utisci unutra su bili još i impresivniji nego oni spolja.
Inače, krov iznad glavnog hola napravljen od kedra i težak oko 1000 t je klizeći, tj, može da se otvori – kada je lepo vreme i kada je džamija puna vernika pošto unutra ne postoje klima-uređaji, ali zato postoji podno grejanje (ovo je važno zbog poda od mermera, pogotovo zimi).
Bilo je zanimljivo šta je devojka koja nam je bila vodič rekla koja su tri najčešća pitanja koja postavljaju posetioci. Prva dva, koja obično pitaju Amerikanci, odnose se na cenu izgradnje džamije i ko je tu izgradnju platio (ja sam gore već odgovorila na ta dva pitanja). Treće pitanje, koje obično postavljaju žene iz Maroka, jeste: „Ko ovo čisti, tj, koliko je ljudi potrebno da bi se džamija održavala u apsolutno čistom stanju?“ Mislim da nije baš moguće da dobiju precizan odgovor, ali je džamija zaista izuzetno čisto mesto, te tako i ono izuvanje uopšte nije nikakav problem.
Ali, obuća je sasvim dozvoljena i poželjna u donjem delu džamije (ispod nivoa prizemlja), gde me je tura sada povela.
Prvo smo došli do Sale za ritualno pranje gde se nalaze brojne fontane; njih ukupno 41. U periodu pre početka molitve, ovde teče voda i vernici mogu da obave ritualno pranje ruku, glave i nogu.
Postoji tačan redosled i broj puta koliko je potrebno da se različiti delovi tela operu vodom, a sve to ima i svoje simbolično značenje. Ali, moram da priznam da taj nivo detalja prevazilazi obim mojih interesovanja.
Ono što je posebno zanimljivo u vezi sa džamijom Hasan II jeste da je ona projektovana tako da u njoj postoje i hamami (posebno za muškarce i žene, naravno) gde posetioci mogu da iskuse i tradicionalno mavarsko kupanje, ali i zdravstveni tretman sa zagrejanom morskom vodom, itd.
U vreme moje posete (2010. godine) ovaj deo još uvek nije radio, ali koliko vidim sada može da se uz obilazak džamije svrati i u hamam da bi se upotpunio utisak.
Ovde sam i završila sa obilaskom džamije Hasan II, pa sam se uskoro ponovo našla ispred objekta. U međuvremenu su se oblaci razišli, a to je značilo i da su čitava džamija i njeni detalji bili drugačije osvetljeni nego ranije, pa sam se ponovo bacila na fotografisanje.
Dok sam još ovde bila kod džamije Hasan II, došla sam i do same kraja platoa, a odatle sam snimila deo zaliva, ali i nedaleko poluostrvo na kojem se nalazi svetionik El Hank.
Zatim sam krenula nazad ka Medini i Starom gradu u Kazablanki, ali sam se ipak još jednom osvrnula i uživala u lepoti ovde džamije koju sam upravo posetila.
Došavši do starog dela grada ušla sam u Medinu gde sam malo bazala po slikovitim uličicama i pijačnom delu. Tamo sam dobila inspiraciju da jedem, pa sam kupila jednu lepinju i malo roze maslina (koje su mi se ovde najviše dopale). I tako sam se sasvim fino najela.
Nešto kasnije sam prolazeći kroz Stari grad došla i do Centralne pijace i mada uopšte nisam imala nameru da jedem, ipak sam „pristala“ kada me je jedan kelner pozvao da sednem baš u restoran u kojem je on radio. Iskustvo nije bilo spektakularno, ali nije bilo ni loše.
Glavna prednost ovog ručka na Centralnoj pijaci je bila činjenica da je to bilo prilično blizu mog hotela, pa sam tako posle jela otišla u svoju sobu da bih oprala kosu i malo dremnula pošto sam znala da će noć predamnom da bude teška.
Predveče sam izašla da još malo prošetam, a onda sam odlučila i da budem pomalo „nevaljala“, pa sam sela u jedan kafić i to napolju, za jednim od stolova na trotoaru. Naravno da nikakav skandal nije izbio i ništa se nije desilo, osim što sam uživala i popila kafu.
Što se kafe tiče, naručila sam kafu „nu nu“, što znači pola kafa, pola mleko – baš kao što tradicionalno vole da piju u Maroku. Ovu kafu nisam snimila, ali je bila slična jednoj koju sam popila u Uarzazatu, pa evo ponovo te fotografije.
Posle sam još malo šetala po pešačkoj zoni, otišla na kolače i uživala u završnim trenucima mog boravka u Maroku.
Nešto kasnije sam se ponovo vratila u hotel i spakovala do kraja, a već oko 21.15 sam krenula. Da bih sebi pojednostavila čitavu stvar, rešila sam da na aerodrom odem poslednjim vozom uveče (22:07). To je znači dobrih pola sata čekanja na železničkoj stanici i nekoliko sati čekanja na aerodromu (duže od uobičajenog), ali mi je to ipak bilo jednostavnije nego da kasnije razmišljam o taksiju, vremenu i slično.
S druge strane, obzirom da sam već dolazila na aerodrom da bih podigla ranac koji mi je kasnio, sada sam bila gotovo izverzirana za delove aerodroma koji su za mene bili bitni, tako da sam se jako dobro i lako snašla.
Kao i u dolasku, i sada sam letela preko Rima, a narednog dana sam već pre podneva bila kod kuće.
Moram da kažem da sam poslednje popodne u Maroku na ovom putovanju bila i pomalo setna. Mada je Maroko jedna velika zemlja u kojoj ima dosta toga da se vidi i poseti, ja sam ipak srazmerno bila i efikasna i videla sam većinu najznačajnijih gradova i mesta koja se smatraju vrednim posete, pa sam čak bila i u Španiji!
Uvek, naravno, ostane još dosta toga gde bi čovek mogao da ode ili šta bi mogao da uradi, ali sam ja u suštini bila zadovoljna onim što sam ostvarila. Evo i mape kao podsetnika šta jesam obišla i koliki deo zemlje sam pokrila ovim svojim putovanjem:
Pa ipak, neka seta me je ophrvala tog poslednjeg popodneva u Kazablanki. Razmišljajući o razlozima, shvatila sam da nisam imala nikakvih žaljenja u smislu nečega što sam propustila. Videla sam divne spomenike kulture, stare gradove, utvrđenja, prirodne lepote, upoznala izuzetno drage i prijatne ljude, pa čak i kada sam se satima vozila međugradskim autobusima nije mi bilo dosadno – i tu su susreti sa Marokancima bili upečatljivi, a i uživala sam u lepoti predela kroz koje sam prolazila. Dakle, svaki tren u Maroku je bio impresivan na svoj način. Valjda sam se zbog svega toga i lepo opustila u ovoj divnoj zemlji da mi je na kraju zbog toga pomalo bilo i žao što je napuštam.
Tako je to sa putovanjima: ako odemo na neko mesto gde nam je lepo, uvek postoji i žaljenje što ga napuštamo, ali i želja da se uskoro ponovo vratimo. Život, iz raznih razloga, to često i ne dozvoli, ali meni ostaje nada da ću opet šetati po stazama Maroka.