Maroko 2010, 14. deo (Safi, El Džadida)
Kada sam osmišljavala svoje putovanje po Maroku 2010. godine, uglavnom sam se vodila Uneskovom Listom svetske baštine i nekim preporukama. Međutim, u slučaju grada Safi koristila sam marokanske bajke koje sam čitala pre puta.
Već sam ranije pomenula da sam kao dete jako volela da čitam bajke iz čitavog sveta, a marokanske su mi bile jedne od omiljenih. U nekoj od tih bajki se pominjao i grad Safi koji je poznat po keramici koja se ovde proizvodi, a radnja bajke je bila upravo na tu temu. Poseta ovom gradu je bila i olakšana činjenicom da se Safi nalazi na obali Atlantskog okeana i da je bio tačno na mom putu nazad ka Kazablanki.
Za početak sam posle divnog, uglavnom veoma mirnog prepodneva provedenog u izuzetno lepoj i slikovitoj Esauiri krenula autobusom ka Safiju. Evo i slike koja prikazuje Esauiru koja ostaje iza mene.
Takođe sledi i karta koja prikazuje koja sam sve mesta posetila tokom ovog putovanja po Maroku.
Dok sam se prebacivala do Safija donela sam i odluku da tamo provedem dve noći. Već se polako približavao kraj mog putovanja po Maroku, a ja sam već bila zamorena od stalnog prebacivanja i cimanja velikog i teškog ranca. Pošto sam htela da posetim i grad El Džadidu koji se nalazi između Safija i Kazablanke, prvo sam odlučila da tamo neću da spavam, već ću da odem do El Džadide u vidu jednodnevnog izleta (dakle, bez velikog ranca). S druge strane, više mi se dopalo da provedem dve noći u Safiju, kao manjem i mirnijem gradu u odnosu na Kazablanku.
Tokom ovog prebacivanja od Esauire do Safija ponovo sam uživala u divnim predelima kroz koje sam prolazila. Moje fotografije predstavljaju uvid u samo delić ovog dela Maroka.
Takođe sam snimila i kratak video. Ja tu nešto i komentarišem, ali to uopšte nije bitno. Treba uživati u lepoti ovog dela atlantske obale Maroka.
Kako se ispostavilo, hotel koji sam izabrala u Safiju mi je dao sobu koja je imala oko 10 kv. m površine i terasu od oko 100 kvadrata! Naravno, pomalo preterujem, ali je razmera bila manje-više ta. S druge strane sam sa terase imala i pogled na Atlantski okean, ali i na lokalne galebove koji su uživali u mirnoj vodi na bazenu.
Bez bilo kakve posebne žurbe krenula sam prema medini u Safiju, a usput sam prolazila pored nekih zanimljivih i lepih mesta u novijem delu grada.
Usput sam svratila i do internet-kafea, a nakon što sam proverila poštu, došla sam i do ulaza u medinu.
Ovde, kod prostranog trga na obali Atlantskog okeana, nalazi se kapija Bab El Masra, ali i mauzolej Sidi Budhab.
Međutim, mada u Safiju ima zanimljivih mesta i objekata koje svakako treba posetiti, grad se pre svega smatra centrom marokanske grnčarije i ona se čak odavde šalje po čitavoj zemlji gde može da se vidi i kupi.
Ja sam grnčariju oduvek volela, ali se u ovo vreme još nisam njom i lično bavila da bih zavirivala u radionice i videla kako pravi majstori rade. Zato sam samo uživala u lepoti predmeta koji su ovde u okviru specijalizovanog suka bili izloženi. Mada bih rado kupila barem polovinu izloženih predmeta, imajući u vidu da sam nekoliko godina ranije iz Tunisa donela kući dosta komada grnčarije, ovde sam kupila samo veoma skromnih par manjih činija. Ne zato što su mi bile potrebne, već nisam mogla da odolim.
Kad već pominjem keramiku, u Maroku, kao i na Bliskom Istoku i severu Afrike priprema se jelo koje se zove tažin, a tako se zove i set grnčarskih posuda u kojima se ovo jelo tradicionalno kuva. Naime, tu su donji, okrugao deo, poput tepsije, i gornji deo poput kupe koji obezbeđuje da se sva isparavanja tokom kuvanja vraćaju u jelo.
Ja, dakle, nisam donela grnčarski tažin iz Maroka (ne bih ni mogla da ga koristim na svom šporetu), ali to ne znači da nisam spremila ovo ukusno jelo u šerpi sa dobrim poklopcem, koji takođe obezbeđuje da se sva isparavanja tokom kuvanja vraćaju u jelo. Evo i recepta:
TAŽIN SA PILETINOM
- začini: 1 kašičica aleve paprike, 1 kašičica mlevenog kumina, 1/4 kašičice kajenske paprike, 1/4 kašičice mlevenog cimeta, 1/2 kašičice mlevenog đumbira, 1/2 kašičice mlevenog korijandera,
- 1 limun
- 4 čena belog luka
- oko 1,5 kg pilećih bataka i karabataka
- 1 veća glavica crnog luka
- 2 kašike brašna
- 350 ml pileće supe
- 2 kašike meda
- 3 šargarepe
- 100 g zelenih maslina (bez koštica)
- sveže lišće od korijandera
Spojiti sve začine i ostaviti sa strane. Narendati limun, a beli luk sitno naseckati i ostaviti sa strane.
Odvojiti batake i karabatake i onda meso posoliti i pobiberiti po ukusu. Zagrejati ulje u šerpi sa debelim dnom (koja ima dobar poklopac jer je važno da se sve krčka, a da para ne izlazi iz šerpe). Staviti komade piletine u jednom redu (kožica prvo ide dole) dok ne dobije finu boju, a posle okrenuti komade piletine, pa pržiti još 4-5 minuta. Piletinu izvaditi i ostaviti sa strane.
U šerpu ubaciti crni luk sečen na polukrugove, pa pržiti na srednjoj vatri uz mešanje dok ne omekša, ali i dobije boju (oko 5-6 minuta). Dodati seckani beli luk, malo promešati i propržiti, a onda dodati mešavinu začina i brašno, pa opet promešati i kratko propržiti. Dodati pileću supu, med, narendanu koricu od limuna, pa promešati tako da se sa dna odvoji sve što se eventualno zalepilo.
Vratiti piletinu u šerpu (sa svim sokovima koji su ispušteni), smanjiti malo temperaturu, poklopiti i krčkati 15-ak minuta.
Dodati šargarepu isečenu na kolutove debele oko 1 cm, poklopiti, pa krčkati dalje još 15-ak minuta.
Proveriti da li je piletina skuvana i da li treba još da se jelo posoli. Zatim dodati masline, seckano lišće korijandera i 1 kašiku soka od limuna. Služiti sa kus-kusom.
Kad već govorim o hrani, da se vratim pričom u Safi i kažem da sam ubrzo morala da se pozabavim i hranom na licu mesta jer sam bila poprilično gladna. S druge strane, mada je ponovo duvao veoma jak vetar, bilo je sunčano, a temperatura prijatna i nije mi se mililo da uđem u neki restoran i onda se zavučem u neku sobu u pozadini da bih tamo jela. Zato sam usput, kupila neko slano pecivo, a onda sam u jednoj radnji kupila i slatko pecivo koje se služi sa medom. To sam pojela pijući čaj.
Pošto su ovakva radnja i kuhinja „žensko carstvo“, onda je bilo sasvim prigodno da sam tu i jela, a i slatko se ispričala sa par lokalnih devojaka.
Zatim sam nastavila da šetam po medini u Safiju, snimivši usput i neki portal koji mi je zakačio oko.
Stigla sam tako i do kapije Bab El Kazba kroz koju sam prošla da bih došla do Kazbe, tj, citadele, a tu se danas nalazi muzej.
Mada mi je na prvi pogled sve delovalo zatvoreno, nastavila sam prema pretpostavljenom ulazu. Ispostavilo se da muzej zaista i jeste zatvoren zbog rekonstrukcije, ali je jedan njegov deo ipak bio dostupan, nekakva omanja palata unutar citadele, pa me je tu jedan ljubazan čovek malo proveo i mogla sam da snimam.
Tu je nekada bila i sultanova spavaća soba, a plafon je drven, napravljen od kedra sa planine Atlas. Takođe je u tom delu i soba za prijem, ali i hamam i kuhinja.
Bez obzira što je muzej bio zatvoren, ovde sam mogla malo da prošetam, pa i da se popnem na vrh citadele odakle sam imala izvanredan pogled i na unutrašnje dvorište gde se nalazi nekadašnja sultanova soba, ali i na delove kazbe i Atlantski okean u daljini, pošto je citadela podignuta na uzvišenju.
Nakon završene posete kazbi u Safiju, krenula sam da se vraćam prema obali, pa sam tako prošla i kroz impresivan drvored, ali i pored zidina koje okružuju Medinu.
Došavši do obale našla sam zgodno mesto odakle sam mogla da pogledam medinu u Safiju, a na desnoj strani sledeće fotografije se vidi kazba belih zidova na vrhu uzvišenja.
Osim što je poznat po grnčariji, Safi je i važna marokanska luka, ali su ovde zbog dobrih uslova Portugalci krajem XV i početkom XVI veka podigli veliku tvrđavu. Portugalci se nisu dugo zadržali, otišli su odavde već 1541. godine, a ostaci utvrđenja se i danas mogu videti. Glavni deo tog utvrđenja, Kasr al-Bahr, restauriran je 1963. godine.
Šetajući ovde, naišla sam na jednog dečaka koji se peo po okolnim zidinama i ruševinama, pa me je onda pitao i da li bih htela da ga slikam. Naravno da bih.
On je posle prišao i pogledao sliku na mom aparatu, zahvalio se, pa je onda i otišao. Bio je jako sladak.
Ali, u ovom delu Safija, pored okeana, bilo mi je zanimljivo i da prošetam prema ostacima portugalskog utvrđenja.
Ja sam ovde razmišljala o tome da ako je Esauira bila dobra za „Otela“, onda bi ova tvrđava u Safiju bila idealna za „Hamleta“. Takve su mi bile asocijacije.
Dan se polako približavao kraju i sunce se spremalo da uskoro zađe. Moj hotel je bio relativno udaljen od obale, tako da se ovde i nisam previše dugo zadržala, ali sam ipak napravila još jedan snimak ulice i kuća koje se nalaze paralelno sa obalom.
Dok sam se ja vratila u svoju sobu i galebovi su bili spremni da odu na svoj počinak, pa ih je sada bilo manje na bazenu.
Uskoro je sunce zašlo i noć je počela da pada, a galebova više tu nije bilo.
Ali, pre nego što sam i ja otišla na spavanje, iskoristila sam pogodnost koju je nudio hotel – pivo posluženo u sobi. Da odmah pojasnim dve flaše – bile su male.
Narednog dana uopšte nisam bila ni u kakvoj žurbi, ali sam se ipak probudila prilično rano. To mi nije smetalo, jer sam povremeno izlazila na terasu, uživala u lepom pogledu, a takođe sam i koristila to slobodno vreme da bih čitala.
Posle doručka sam otišla do međugradske autobuske stanice, pa sam se tako prebacila do grada El Džadida.
Razdaljina između Safija i El Džadide je oko 150 km i autobusu je potrebno oko 2 sata da pređe tu razdaljinu. Međutim, meni to nije ni najmanje smetalo i u stvari sam uživala u činjenici da ovde idem samo sa malim rancem na leđima. Što se tiče dugih vožnji autobusom – na to sam već navikla.
El Džadida je još jedna važna marokanska luka na obali Atlantskog okeana, ali ono što je za mene bilo mnogo zanimljivije je činjenica da se tu nalaze ostaci portugalskog utvrđenog grada Mazagana. To utvrđenje je toliko važno da je kao kulturno dobro upisano na Uneskovu Listu svetske baštine.
Ipak, pre nego što sam otišla do utvrđenja, prvo sam krenula ulicama savremene El Džadide, pa sam tako izbila na obalu i to konkretno kod duge peščane plaže El Džadida.
Ne znam da li se ova plaža koristi za kupanje, ali je i ovog dana u El Džadidi duvao izuzetno jak vetar, tako da pretpostavljam da uzburkano more i jak vetar stvaraju dobre uslove za jedrenje na dasci u bilo kom obliku. Ipak, bio je sunčan dan, pa je i na plaži, bez obzira na hladno vreme i jak vetar, bilo šetača, a bogme, nudila se i zabava.
Sa veoma lepog šetališta pored plaže, mogla sam nešto dalje da vidim i staro utvrđenje i to mi je bilo glavno odredište za ovaj dan.
Međutim, kako je već bilo rano popodne, bila sam i pomalo gladna, pa sam pomislila da bi bilo dobro da prvo svratim u neki restoran i ručam, a tek posle toga da krenem u obilaženje važnih delova El Džadide.
Tako sam i uradila i bio je to jedan izvanredan obrok.
Što se tiče El Džadide, nju su u V veku p.n.e. osnovali Feničani. Međutim, ono što je za današnji grad bitno jeste da su Portugalci ovde stigli početkom XVI veka i 1514. godine su podigli prvu citadelu, ali su je proširili u veće utvrđenje sa visokim zidinama 1541. godine. Portugalci su ovde ostali sve do 1769. godine i grad Mazagan je bio njihova poslednja teritorija u Maroku.
Posle obnavljanja grada početkom XIX veka od strane marokanskih sultana, promenjen je i naziv naselja u El Džadida što znači „Novi“. Nakon osnivanja Francuskog protektorata u Maroku 1912. godine, grad je počeo da se razvija i kao turističko odredište.
Uticaji svih ovih dešavanja mogu da se danas lako vide u El Džadidi, a ja sam posle divnog ručka krenula da šetam po gradu, ali sa jasnim ciljem da dođem do portugalskog utvrđenja. Usput sam videla i neke veoma lepe zgrade.
Međutim, glavno moje interesovanje u El Džadidi je bilo vezano upravo za utvrđenje koje je preživelo još iz doba Portugalaca, pa sam tako došla do visokih zidina i tu kroz jednu kapiju prošla dalje.
O obilasku El Džadide reći ću nešto više u sledećem nastavku priča sa putovanja po Maroku 2010. godine.