Maroko 2010, 10. deo (Uarzazat, Ait Benhadu)
U Uarzazat sam stigla uveče kada je već pao mrak. Otišla sam do izabranog hotela, istuširala se i opet postala svesna umora koji sam osećala. Ali, pošto je bilo tek malo posle 7 uveče, odlučila sam da prvo nešto pojedem, pa sam u hotelu uzela neku supu i sendvič.
Na svu sreću sam posle večere odlučila da malo i prošetam. Tako sam došla do Kazbe Taurirt koja je sudeći po predanju podignuta u XVII veku, ali je ozbiljniji razvoj doživela u XIX veku. U prvom delu XX veka je kazba počela da propada, ali je u tokom poslednjih par decenija XX veka, a i kasnije obnovljena i pretvorena u turističku atrakciju.
Kako su čitav Uarzazat i okolina veoma zanimljivi kao lokacija za snimanje filmova sa specifičnom scenografijom, tako se i ova kazba pojavila u filmovima poput „Gladijatora“ i „Princa od Persije“. Ja nisam stigla da je obiđem, jer sam imala neke druge planove, ali mislim da svakako vredi.
Ono što je posebno bilo zanimljivo ovo veče jeste da sam naišla na čak dva različita muzička doživljaja. Bilo je veoma zabavno i slikovito, a svakako su i oba bila veoma popularna.
Napravila sam i par fotografija sa drugog „koncerta“, pa evo i njih:
Ipak, mada je bilo živo i zabavno na ulicama Uarzazata, nisam se dugo zadržala, već sam se vratila u hotel da bih legla da spavam.
Naredno jutro sam se probudila pre 7 ujutru i mada sam i dalje osećala umor, rešila sam da se pokrenem.
Naime, plan mi je bio da odem do sela Ait Benhadu koje je od Uarzazata udaljeno oko 30 km, što znači malo preko pola sata vožnje kolima.
Ponovo nije bilo drugog prevoza osim „velikog taksija“, ali sam u svakom slučaju stigla u selo prilično rano.
Kada čovek pogleda prethodne fotografije, verovatno se pita zašto sam ja ovde uopšte i dolazila. I to pitanje na prvi pogled sasvim ima smisla, ali...
Radi se o savremenom selu u okviru kojeg se nalazi istoimeni ksar što znači utvrđeno selo za koje se smatra da je najbolje očuvano takvo mestu u čitavom području Velikog Atlasa. Ovo mesto se smatra dovoljno značajnim, pre svega po pitanju marokanskog peščanog graditeljstva, da je upisano na Uneskovu Listu svetske baštine.
Osim toga, ksar Ait Benhadu je korišćen prilikom snimanja niza poznatih filmova. Što se tiče starijih filmova, tu su snimani „Lorens od Arabije“ i „Isus Nazarećanin“, a takođe i „Mumija“, „Aleksandar“, „Vavilon“, itd, da pomenem samo neke od novijih produkcija. Između ostalog je novac dobijen od snimanja ovih filmova iskorišćen da bi se mesto redovno održavalo i po potrebi rekonstruisalo.
U svakom slučaju, ja sam ovde došla prilično rano (pre 8 ujutru) i mada je bilo prilično sveže, bila sam zadovoljna jer nisam bila okružena gomilom turista, što se obično dešava na ovakvim mestima. Dok sam ja završila sa obilaskom ksara Ait Benhadu već sam mogla da vidim gomilu turističkih autobusa koji su pristizali.
Ali, u svemu ovome je postojao jedan problem. Ksar se nalazi na suprotnoj strani reke u odnosu na selo Ait Benhadu. U pitanju je reka Unila. Ja sam za početak samo pomalo zbunjeno posmatrala čitavu stvar sa uzvišenja na kojem je selo.
Pošto nije bilo vajde da ja tu ostanem, spustila sam se do reke da bih malo bolje osmotrila situaciju – i u vezi sa samim ksarom, i u vezi sa rekom.
I tako sam shvatila da moram da pregazim reku. Prvo sam bila malo zbunjena novonastalom situacijom, a onda sam se oduševila. Osim što mi je to bilo izvanredno egzotično, bila sam dodatno oduševljena pukom slučajnošću da sam ovog dana krenula u idealnoj obući – mojim plastično-gumenim klompama.
Ovo je bio prvi dan da sam u „urbano“ obilaženje krenula u njima. Prethodno jutro sam ih nosila kada sam išla u Saharu, ali sam tada znala da treba da hodam kroz pesak, pa je to imalo smisla. Ovde sam mislila da idem da obilazim neko selo i tu bi najlogičnije bilo da sam išla u svojoj standardnoj obući. Iz meni nejasnog razloga mi je palo na pamet da treba da krenem baš u tim klompama i onda se ispostavilo da je to savršeno rešenje.
Dakle, zavrnula sam nogavice na svojim pantalonama i krenula. Voda je bila znatno plića i mirnija nego što sam očekivala, tako da nije bilo nikakvih problema. Jedino je bila dosta hladna, ali sam ipak preživela.
Lokalitet Ait Benhadu je naziv za istorijski igrem ili ksar koji se nalazi na nekadašnjem karavanskom putu između Marakeša i Sahare, na južnim padinama Visokog Atlasa. Svojim izgledom on podseća na drevne tradicionalne kazbe (naselje sa citadelom) koje su se nekada podizale u ovom delu Afrike.
Radi se o grupi zbijeno podignutih objekata koji su napravljeni od naboja, ćerpiča, cigala i drveta, a okruženi su visokim zidinama koje su služile za odbranu. Na uglovima se nalaze visoki tornjevi. Neki od tih objekata su skromni, a neki zbog raznih detalja deluju gotovo raskošno, mada je sve napravljeno od zemlje i drveta.
Na osnovu istraživanja je utvrđeno da su najstariji objekti podignuti u XVII veku, mada su njihova struktura i tehnika izgradnje prisutne u južnom Maroku od mnogo ranije. Kasnije je na suprotnoj strani reke podignuto savremeno naselje.
Ja u stvari i nemam mnogo toga da kažem o ovom lokalitetu, ali je on istinski bio izvanredan i slikovit, što će se, uostalom, i videti sa brojnih fotografija koje sam ovde snimila. Intenzivno sam uživala i u viđenim prizorima i detaljima, kao i činjenici da sam ovde bila sama kada sam obilazila, tj, da nije bilo drugih posetilaca. Ja generalno nemam ništa protiv ljudi, ali mi turisti veoma često idu na živce.
U okviru ksara postoji i džamija, karavansaraj, javni trg, dva groblja (muslimansko i jevrejsko), ali i više kazba (utvrđenje nalik na citadelu), ali meni nije bilo bitno da ih pojedinačno vidim i posetim. Uživala sam u opštem utisku.
Ovde se može i popeti do viših delova ksara, što sam ja iskoristila, temeljno obilazeći lokalitet – prateći ulice i prolaze, ali i ulazeći u neke objekte i penjući se stepenicama unutar njih.
Tu i tamo sam uspevala pomalo i da zavirim kroz neke otvore, pa je bilo i veoma lepih iznenađenja.
Dok sam šetala po ksaru Ait Benhadu imala sam utisak kao da ovde niko ne živi. Ipak, u nekom trenutku sam naišla i na neku lokalnu decu, ali je to bio jedini susret tokom mog boravka ovde (ne računajući osobu kod koje sam na početku platila ulaznicu).
U jednom trenutku sam došla i do dela odakle sam imala izvanredan pogled na reku, delove ksara, delove savremenog marokanskog sela, ali i na širu okolinu.
Zatim sam se ponovo uvukla u ulice ksara, a posle sam ponovo došla do još jednog izvanrednog vidikovca.
Usledilo je dalje provlačenje kroz različite ulice i prolaze, poseta još jednom vidikovcu, a onda sam mogla da krenem da se vraćam ka reci.
Kada sam se vratila do reke, situacija se značajno promenila. Već sam pomenula da su se u međuvremenu pojavili autobusi sa turistima, a onda su se u čitavu akciju uključili i lokalni stanovnici sa svojim konjima i magarcima koje su iznajmljivali da bi se novopridošli posetioci prebacili preko reke.
Meni je bilo ispod časti da sada idem „lakšim putem“, pa sam ponovo podvrnula nogavice i prepešačila reku. Samo sam se još jednom osvrnula.
Uskoro sam ponovo sela u „veliki taksi“ (naziv za linijski taksi, kao deo javnog prevoza), pa sam se tako vratila u Uarzazat.
Pošto sam rano ujutru krenula u obilazak Ait Benhadua i u tome bila veoma efikasna, tako sam se relativno rano vratila i u svoj hotel. Doručak se i dalje služio, pa sam to iskoristila.
S druge strane, imala sam dogovor da se vidim sa Mažidom, Kariminim rođakom koji mi je u Erfudu pomogao da idem na izlet u Saharu. Ovo je bila prilika da se upoznamo, ali mi je bilo jasno i da je on imao posebnu želju da se vidimo. Ispostavilo se da je mislio da ja imam veze sa turizmom, pa da možda može da to iskoristi za svoj posao, ali pošto to nije bio slučaj, naš susret je bio kratak. Ni njemu ni meni nije odgovaralo da se previše zadržavamo.
Ja sam u međuvremenu popila jednu lepu kafu, a onda sam uhvatila taksi da bih otišla na autobusku stanicu, jer sam nastavljala dalje obilazak Maroka tako što sam se ovog dana prebacivala do Marakeša.
Od Uarzazata do Marakeša put traje znatno preko četiri sata, što bi moglo da se očekuje imajući u vidu udaljenost od manje od 200 km. Ali, to je bio javni prevoz u Maroku 2010. godine. Evo karte koja prikazuje gde sam sve bila tokom ovog putovanja, a najveći deo je prošao, čini mi se, upravo u autobusima.
Ipak, to mi u ovoj fazi više nije ni smetalo. Razlog je sa jedne strane bio taj da sam se već navikla na marokanske autobuse i neizvesnost trajanja putovanja, a s druge strane sam shvatila da su te duge i vremenski nepredvidive vožnje autobusom bile verovatno baš ono što je meni bilo potrebno u tom trenutku. Evo zašto. Shvatila sam da me kod kuće između ostalog stresira stalno prekidanje onoga što radim, dvesta raznolikih obaveza koje pokušavam da upletem u smislenu sliku. Kada se vozim ovim autobusima ne samo da sam prinuđena da vežbam strpljenje, već, uslovno rečeno, radim samo jednu stvar – postojim. Nalazim se gde treba da se nalazim u tom trenutku, čak sam i fizički ograničena prostorom sedišta, ali je stvar u tome da me niko ne prekida, ne ometa, ne postoji ništa drugo što treba/moram da uradim, već sam sama sa sobom i to bez prekida.
Verovatno je ovakvo moje razmišljanje bilo uslovljeno i čitanjem jedne inspirativne knjige na temu psihologije, duhovnosti i samo-pomoći, uz prilično duboke kontemplacije i niza neverovatnih i neočekivanih uvida, pa sam tako došla na tu čudnu ideju da su te vožnje autobusom upravo ono što mi je najpotrebnije u datom trenutku.
Ne mogu da tvrdim da je to zaista i bilo tako, jer nemam paralelnu sebe pa da poredim rezultat nakon dugih vožnji međugradskim autobusima i rezultat u slučaju udobnog i efikasnog prebacivanja dobrim kolima (kad već nemam sposobnost teleportacije). A na kraju krajeva, uvek je važilo ono – svako se teši kako najbolje zna.
Osim što sam razmišljala o svom postojanju, stresovima i dobrim stranama dugih vožnji, ja sam to vreme koristila i da bih posmatrala područja kroz koja sam prolazila, ali i da bi ih povremeno slikala.
Put je vodio kroz planinski masiv Visoki Atlas, pa su s vremena na vreme mogli da se vide vrhovi prekriveni snegom, ali i razni drugi detalji. Ova deonica mog obilaska Maroka je bila jedna od najupečatljivijih – izuzetna lepota planinskih predela, sa plodnim rečnim dolinama ispunjenim vegetacijom i okruženim prilično golim vrletima.
Na jednom mestu su mogle da se vide i brojne sadnice četinara i to mi je dodatno bilo impresivno kako ljudi ovde pokušavaju da ozelene delove planinskog venca.
Takođe smo prošli i preko nekog prevoja od 2260 m nadmorske visine, ali taj deo nisam snimila. To uopšte nije bio problem jer sam bila oduševljena svim predelima kroz koje smo prolazili, pa sam snimala druga mesta.
Na jednom mestu, gde smo pravili pauzu, sam snimila i saobraćajni znak koji pokazuje da je tu postoje ograde za sneg, što znači da kada su uslovi odgovarajući snega ima i u nižim predelima, a ne samo na vrhovima visokih planina.
Takođe sam u autobusu imala još jedno zanimljivo iskustvo. Pred kraj putovanja su počeli da na TV monitorima u autobusu puštaju muzičke spotove. Jedan spot je bio „umetnički“ sa nekakvom pričom – snajka se pući i ljulja pored nekog drveta na selu, dok otkida grančice i listiće sa tog drveta, a iza leđa joj stoji traktorska guma i zadnjica od krave (to je glavni ženski vokal, mislim na snajku koja brsti lišće sa tog drveta, ne na kravu). Prateći ženski vokal češlja vunu, a glavni muški počinje tako što sipa čaj u atmosferi porodične idile (glavni ženski vokal – snajka, mu sedi sa desne strane, a prateći, kao zaova, sa leve), a onda baja iz nepoznatih razloga ostatak spota provodi stopirajući na putu. Zanimljivo je da sva kola idu u suprotnom smeru i on na kraju odustaje i nogu pred nogu kreće napred. Dakle, osim što je muzika bila monstruozno dosadna i ponavljala se, spot je bio – čudo!!!
A i ja sam bila veoma dokona, put je trajao previše dugo, a zbog muzike nisam mogla da se koncentrišem na svoja „unutrašnja dešavanja“, pa sam se prepustila spoljašnjem sarkazmu.
Na svu sreću smo u nekom trenutku ipak stigli u Marakeš, a ja sam se taksijem prebacila do izabranog hotela.