Kolumbija 2024, 2. deo (Bogota)
U uvodom delu priča sa putovanja po Kolumbiji pomenula sam da su španski konkvistadori na svom putu osvajanja teritorije koja će kasnije postati Kolumbija susreli lokalna plemena koja su imala predmete od zlata i to je u ovim osvajačima podstaklo neizmernu gramzivost, pa je tako nastala i legenda o Eldoradu, zlatnom gradu u sred amazonske džungle.
Naravno, zlata je bilo, ali daleko od količine koju su ovi surovi osvajači očekivali. Mnogi su vođeni nezasitom željom svoje živote izgubili u potrazi za Eldoradom.
Danas, glavno stecište zlata starih plemena koja su nekada naseljavala teritoriju Kolumbije nalazi se u Muzeju zlata (Museo del Oro). To je verovatno jedan od najboljih muzeja u zemlji, a takođe se smatra jednim od najboljih muzeja zlata na svetu, pošto od svih muzeja ima najveću kolekciju zlatnih predmeta – više od 55.000 eksponata urađenh od zlata i drugih materijala.
To je bilo moje sledeće odredište u obilasku Bogote koji sam smislila za prvi dan. Čak sam uzela i audio-vodič jer sam htela da lepo i temeljno obiđem muzej. Ipak, i dalje sam bila umorna i teška, i pod stresom zbog prtljaga koji nije stigao u Bogotu kada i ja, a i u muzeju radi zatvoren sistem ventilacije, pa sam se veći deo vremena osećala kao da mi nedostaje vazduh. Zbog toga sam na kraju ipak ubrzala svoj obilazak.
Audio-vodič je bio dobar, ali takođe i pored eksponata postoje natpisi na španskom i engleskom, tako da posetilac sasvim lepo može da uživa u muzeju i bez audio-vodiča.
Početak izložbe se bavi metalurgijom u opštem smislu i različitim materijalima koji su se koristili. Čak se u stvari za veliki broj predmeta koristila legura zlata i bakra, uz prisustvo srebra. Ta legura se naziva tumbaga, a karakterišu je tanki zidovi i visok sjaj ispoliranih površina, a nakon dodatne obrade, ova legura je dobijala boju čistog zlata.
Zlatari iz naroda koji su naseljavali teritoriju koja danas pripada Kolumbiji obrađivali su zlato na različite načine. Jedan od veoma lepih predmeta izrađen u dolini Kauka u zapadnoj Kolumbiji vidi se već na samom početku. U pitanju je izuzetno lepa morska školjka koja je oblikovana tako što su vešti majstori tanke zlatne listove postavili preko školjke koja se vremenom raspala, ali je zato zlatni otisak ostao. Ovo je urađeno u periodu Jotoko kulture od 200. godine p.n.e. do 1300. godine n.e.
Takođe na početku se vidi i kruna od visoko kvalitetnog zlata koja je izrađena u istom periodu i u okviru iste kulture.
Na više mesta u okviru muzeja mogu da se vide zlatni eksponati koji su raspoređeni tako da u odnosu na senku koja prikazuje ljudsku figuru prikazuju kako su se neki od predmeta koristili, tj, nosili.
Ovako složene i vešto izrađene zlatne predmete su po pravilu prilikom raznih ceremonija nosili poglavice i vračevi, tj, šamani. Kada bi oni sebe ukrasili zlatnim predmetima, to je značilo da simbolično preuzimaju kreativnu snagu i moć Sunca i da na zemlji predstavljaju otelotvorenje ovog božanstva iz gornjeg sveta.
Vrednost zlata tradicionalno potiče upravo iz te veze sa Suncem. Naime, čak je i starim narodima bilo jasno da je upravo Sunce to koje omogućava život i da su godišnje promene položaja Sunca i jačine sunčeve svetlosti one koje zajedno sa vodom najviše utiču na proizvodnju hrane koja daje život. A žuta boja zlata je ono što ljude podseća na svemoćno Sunce.
Inače, narodi koji su živeli na teritoriji današnje Kolumbije verovali su da se univerzum sastoji od tri sveta. Ljudi žive u srednjem svetu, a bogovi, preci i razna natprirodna bića žive u gornjem svetu ili podzemnom svetu. Gornji i podzemni svetovi imaju suprotne i komplementarne odlike, poput svetlosti/tame, suvog/vlažnog ili muškog/ženskog. U srednjem svetu, svetu ljudi, kombinuju se elementi iz ova dva krajnja sveta.
A što se tiče Muzeja zlata, jedan od veoma čestih ornamenata koji se mogu videti su i ukrasi za nos, bilo da su složeniji pa prekrivaju i usne i obraze, kao onaj koji se vidi na prvoj sledećoj fotografiji, ili jednostavni u vidu manjih prstenova za nos iz 110 godine nove ere koji se vide na drugoj fotografiji.
Takođe, veoma česta vrsta eksponata su manje posude po pravilu sa poklopcem koje se zovu poporo, a koje su pravljene u obliku ljudskih figura, ptica, jaguara ili bundeva i kukuruza. Primer poporoa proizvedenog u okviru kultura Jotoko-Malagana (200. p.n.e.-1300. n.e.) vidi se na sledećoj fotografiji.
U njima se čuvala mala količina krečnog pepela dobijenog od spaljenih i stucanih morskih školjki. Taj kreč se posebnim dugačkim štapićima zahvatao i stavljao u usta dok su se žvakali listovi koke.
Ti štapići su takođe pravljeni od zlata ili legura, a mnogi od njih su imali izuzetno lepo i vešto izrađene ukrase na jednom kraju. Neke od narednih fotografija nisu posebno uspešne, ali svakako dobro ilustruju vrhunsku veštinu zanatlija koji su izrađivali ove predmete.
Naravno, koka nije kokain, ali svakako ima svoja specifična svojstva. Međutim, tradicionalni šamani i poglavice su u ritualima koristili semenke drveta jopo koje sadrže neke od najjačih halucinogena na svetu. To je dovodilo do „transformacije“ pri čemu su učesnici u ritualu doživljavali ne samo da preuzimaju svojstva različitih životinja, već da postaju te životinje (žabe, gušteri, ptice, jaguari, itd.). Zbog toga su predstave različitih životinja bile izuzetno važne, pa su se i one izrađivale od zlata i zlatnih legura, ili su stilizovane predstave transformisanih šamana i poglavica prikazivane na pločama koje su se nosile na grudima. To sve pokazuje u kolikoj meri je ideja transformacije bila važna u tim kulturama.
U stanju transformacije, šamani su svoju okolinu doživljavali kroz oči one životinje koja su postali, pa je u slučaju jaguara to potencijalno moglo da bude i opasno jer su oni druge jaguare videli kao ljude, a ljude iz svoje zajednice kao plen.
Ukrasi u obliku ogrlica napravljenih od zlatnih „kandži“ jaguara samo su još više naglašavali prirodu transformacije.
U muzeju osim predmeta od zlata i zlatnih legura, mogu da se vide i eksponati urađeni od drugih materijala. Neki od njih su zapravo pištaljke koje takođe ilustruju transformaciju bilo u vidu neke životinje ili nekog mitskog pretka.
Takođe česta vrsta eksponata su tanke ploče koje su se nosile na grudima, poput ove koja se vidi na sledećoj fotografiji, a potiče iz kultura Jotoko-Malagana (200. p.n.e.-1300. n.e.).
Ili sledeći eksponat koji se ovde vidi, a koji potiče iz kultura Muiska i Gvane (od 600. godine n.e. do 1600. godine) čiji su pripadnici naseljavali teritorije severno od današnjeg glavnog grada Bogote i govorili jezicima koji pripadaju istoj lingvističkoj grupi.
Po obliku je slična i jedna grudna ploča koja ilustruje staru legendu koja kaže da je izvestan broj crnih ptica, starinskih šamana, na početku vremena u svojim kljunovima doneo svetlost na zemlju i prvim ljudima podelio zemlju.
Meni su posebno bili zanimljivi zlatni eksponati koji su se u stvari stavljali na kraj drvenih palica, a za te palice iskreno rečeno ne znam čemu su služile. Ipak, to ne umanjuje lepotu ovih izuzetno vešto izrađenih zlatnih delova, kao i drugih eksponata. Svi ovi koji se mogu videti na narednim fotografijama potiču sa severa današnje Kolumbije, a izradili su ih zlatari iz starosedelačkog naroda Zenu (200. g. p.n.e. – 1000. g. n.e.).
U okviru kulture Malagana (zapadna Kolumbija) (300. g. p.n.e. do 300. g. n.e.), česta je bila upotreba funerarnih predmeta od zlata i legura zlata, uključujući i maske koje su se stavljale na lica preminulih osoba. Obično se nekoliko maski stavljalo jedna preko druge.
Ali, neke od antropomorfnih maski bile su izrađene i znatno veštije od eksponata koji se vide na prethodnim fotografijama. Na primer, maska sa poznatog arheološkog lokaliteta Tjeradentro na jugozapadu Kolumbije, a koja je izrađena u periodu od 150. do 900. godine nove ere.
Kao što sam već rekla, u muzeju se mogu videti i eksponati koji su urađeni od drugih materijala, a ne samo od zlata. Zanimljive su, na primer, ljudske glave na kojima se može videti deformacija lobanje (srazmerno česta pojava kod starih naroda iz Južne Amerike) ili ukrasi koji su se koristili. Ono što je dodatno zanimljivo jeste da su mnoge od ovih glava pronađene kao odsečene od tela, a onda i bačene u đubre – kao da su se koristile u nekom ritualu, pa više nisu bile potrebne.
Keramika je takođe bila veoma zastupljena kod starosedelačkih naroda, s tim da je počela da se izrađuje već od 1600. godine pre nove ere, poput sledećeg komada koji pripada kulturi Ilama koja je u današnjoj zapadnoj Kolumbiji trajala do oko 100. godine nove ere.
Ali, keramika se izrađivala na čitavoj teritoriji današnje Kolumbije, a u muzeju ima i izloženh skulptura od kamena.
Jedan od veoma lepih keramičkih eksponata je i figura za koju se smatra da predstavlja zemlju kao boginju. Nju ljudi u okviru svojih poljoprivrednih aktivnosti oplođavaju sejući seme.
Dakle, u ovom muzeju ima preko 55.000 eksponata, ali verujem da nisu svi izloženi, jer muzej i nije veliki. Ja, naravno, nisam ni bila zainteresovana da vidim „sve“, ali na najvišem spratu postoji i velika prostorija u kojoj su izloženi oni eksponati za koje se smatra da su posebno važni i vredni. Jedan od čuvenih je maleni splav od zlata koji su negde u periodu od 1295. do 1410. godine izradili zanatlije naroda Muiska. On je verovatno i najpoznatiji eksponat u muzeju, a ja nešto nisam imala ni inspiraciju da ga snimim, jer je internet prepun njegovih fotografija, a treba samo potražiti „Muiska splav“ (Muisca raft).
S druge strane, upravo je narod Muiska sa svojim običajem da vladar u jezero Gvatavita (severoistočno od Bogote) baca sitne predmete od zlata i da se prekriven zlatnom prašinom kupa u jezeru kako bi umilostivio boginju Gvatavita doveo španske osvajače do stvaranja legende o zlatnom gradu, Eldoradu.
Ali, već je sa mojih prethodnih fotografija jasno da nisu samo Muiske bili vešti zlatari. I starosedelački narodi na krajnjem severu Kolumbije i u drugim delovima zemlje takođe su pravili veoma složene predmete od zlata.
Eksponat koji je meni bio veoma zanimljiv jeste još jedan poznati predmet napravljen od zlata, a to je jedan poporo, posuda u kojoj se čuvao kreč, tj., krečni pepeo koji se žvakao zajedno sa listovima koke.
Ovaj poporo je napravljen u nekom trenutku između 500. godine p.n.e. i 700. godine n.e. u području zapadno od Bogote, mada je pronađen na severozapadu zemlje. Oblikovan je tako da predstavlja imitaciju ukrasne tikvice, a ove zaobljene konture svakako simbolišu žensko telo. Ono što ga čini dodatno zanimljivim jeste da je upravo ovo prvi zlatni predmet sa kojim je 1939. godine centralna banka Kolumbije, Banka Republike, krenula da stvara svoju kolekciju koja je kasnije dovela do otvaranja Muzeja zlata koji danas poznajemo.
Mada je muzej istinski impresivan, iz razloga koje sam prethodno pomenula, prijalo mi je kada sam izašla napolje gde je sijalo sunce, a vazduh bio srazmerno svež. Muzej se nalazi kod lepog, zelenog i, činilo mi se, popularnog trga koji se zove Park Santander (Parque Santander).
Na suprotnoj strani trga u odnosu na muzej nalaze se dve crkve koje svakako zavređuju posetu. One se vide na sledećoj fotografiji: levo je crkva Verakruz (Iglesia de la Veracruz), a desno je crkva Trećeg reda (Iglesia de la Orden Tercera).
Prvo sam ušla u crkvu Trećeg reda koja je sagrađena u periodu od 1761. do 1780. godine. Ova malena crkva svakako ne sme da se propusti jer ima spektakularne ukrase od drvoreza. Ali, avaj, unutra je strogo zabranjeno da se fotografiše – bilo foto-aparatom ili mobilnim telefonom, tako da mora da se ode u Bogotu da bi se videlo kako to izgleda. Ne znam da li baš vredi avionske karte, ali ako se čovek već zadesi u Bogoti, ova crkva mora da se poseti.
Odmah prekoputa nje nalazi se i crkva Verakruz koja je taj naziv dobila po kvartu istog imena. Prvobitna crkva je na ovom mestu sagrađena u XVI veku, ali je više puta stradala u zemljotresima, pogotovo u onom iz 1827. godine. Na kraju je početkom 1960-ih obnovljena. Između ostalog je bitno i zato što je u njoj sahranjeno oko 80 boraca za nezavisnost koje su Španci ubili 1816. godine.
Pošto je u toku bila služba, nisam htela baš da šetam po crkvi, već sam slikala samo par detalja koji se mogu videti blizu ulaza.
Između ove dve crkve sam ugledala i veoma lep prizor – dvojica savremenih zanatlija su tu sedeli i svaki od njih je radio svoj posao: jedan je crtao, a drugi je popravljao cipele.
U nastavku ulice se nalazi i treća crkva, a to je crkva Sv. Franje (Iglesia de San Francisco) iz druge polovine XVI veka.
Pre nego što se pozabavim unutrašnjošću crkve da pomenem i ulicu koja se vidi na prethodnoj fotografiji. U pitanju je Sedma ulica (Carrera Séptima) koja je sa svojom dužinom od 23,4 km jedna od najdužih ulica na svetu, a u Bogoti predstavlja jedan od glavnih gradskih pravaca. Ipak, u ovom delu grada koji se zove Santa Fe, kod parka Santander, Sedma ulica je predviđena samo za pešake i bicikliste. Zapravo je ulica pešačka još od glavnog trga u La Kandelariji, Plasa de Bolivar, a to se nastavlja i dalje ka severu.
Pošto tu prolazi veliki broj ljudi, onda ima i različitih tezgi koje prodaju raznovrsnu robu.
Na prethodnoj slici se vidi i ulaz u crkvu sv. Franje. Crkva je poznata po svom raskošnom zlatnom oltaru iz 1623. godine. Španci svakako nisu pronašli Eldorado, ali su zato zlato koje su otimali od starosedelačkog stanovništva uredno ugrađivali u hramove novog boga. Danas se oko 87% od preko 50 miliona stanovnika u Kolumbiji izjašnjava kao hrišćani, oko 11% su ateisti ili nemaju stav na ovu temu, a samo manje od 2% pripada drugim religijama, uključujući i starosedelačke.
Posle obilaska i ove crkve, izašla sam na ulicu, još malo prošetala po ovom delu grada, usput kupila i divni mango i sela u park Santander da ga pojedem. Trebalo je da prikupim energiju da bih nastavila da i dalje obilazim Bogotu.