Kolumbija 2024, 1. deo (Bogota)
Možda zvuči čudno, pa i nadobudno, ali sam u jednom trenutku osetila da mi nedostaje Latinska Amerika, kao i španski jezik. Naravno, tu postoji i čitav niz drugih vrsta razmišljanja u vezi sa različitim okolnostima koje su u ovom periodu obeležavale moj život, tako da sam se u jesen 2023. odlučila da početkom naredne godine idem u Kolumbiju na oko mesec dana.
Prvobitno sam mislila da uklopim i Panamu i Kostariku, ali kada sam malo bolje pogledala mapu, shvatila sam da je Kolumbija jedna ogromna zemlja. Vrlo brzo su Panama i Kostarika „otpale“, a čak sam i zbog nekih svojih želja i osmišljenih planova odlučila da u potpunosti „preskočim“ inače izuzetno zanimljiv sever Kolumbije, ali sa idejom da lako mogu da prilagodim plan kada na licu mesta vidim kako se stvari odvijaju i koliko mi je potrebno da bih lepo i bez stresa obišla ono što sam prvo želela.
Međutim, sudbina je tako htela da se većina mojih planova potpuno promenila i ovo je u stvari bilo moje najčudnije putovanje u životu. Naime, morala sam da ga prekinem i vratim se kući znatno ranije. Ipak, problemi su krenuli još pre samog puta.
Sve je počelo tako što sam kartu kupila polovinom novembra, banka mi je dati iznos skinula sa računa, a od avio-kompanije sam dobila potvrdu rezervacije. Bila sam svesna da sam dobila samo jedan mejl, a ne dva, ali sam pomislila da su se pravila promenila i da je to dovoljno. Deset dana pred put sam shvatila da ja u stvari kartu ni nemam, da ona potvrda rezervacije i „hvala što ste nas izabrali i srećan put“ ne vrede apsolutno ništa, a novac je banka stavila sa strane („rezervisala“) i to je tako sve stajalo dok sam ja pravila planove.
Suočena sa situacijom u kojoj ja u stvari ni nemam kartu, pomislila sam da je to možda znak da ne treba da idem. Ali... Smatram da kada se u našem životu pojave problemi, postoje dve mogućnosti: ili ih prihvatimo i nastavimo sa ograničenjem koje nam oni nameću, ili ti problemi predstavljaju samo prepreku, odnosno, izazov koji treba da se prevaziđe. Pošto sam ja običan čovek, a ne bog i nisam vidovita, pa ne mogu da jasno unapred tumačim namere viših sila, sudbine ili slučajnih okolnosti, sklona sam da stvari gledam po ovom drugom obrascu. I moram da kažem da čak i posle čitavog haosa koji je kasnije nastao, nijednog trena nisam zažalila što sam krenula na put.
Dakle, kupila sam novu kartu (koja je čak bila i jeftinija od one koju sam kupila par meseci ranije) i jednog ranog jutra krenula iz Beograda. Ta nova karta je podrazumevala i let preko SAD-a, a oni imaju veoma neuobičajena pravila kada je tranzit u pitanju. Naime, za razliku od većine država u svetu koje samo propuštaju putnike u tranzitu, SAD rade i proveru pasoša i carinsku kontrolu. Ja sasvim poštujem suvereno pravo država da određuju pravila na svojoj teritoriji, ali to u slučaju tranzita na velikom aerodromu podrazumeva i silno gubljenje vremena.
Pasoška kontrola je prošla kako treba, ali kada je zbog carinske kontrole trebalo da preuzmem prtljag ispostavilo se da mog ranca nema. Tu je odmah bio i šalter za prijavu problema, ali mi je žena koja je tu radila rekla da u slučaju Bogote nema šta da brinem i da će mi ranac stići tamo direktno. To nije bilo tako i onda sam na aerodromu u Bogoti prijavila kašnjenje ranca, a devojka koja je tamo radila rekla mi je da će ranac stići narednog dana i da će mi ga oni isporučiti direktno u hotel koji sam rezervisala.
Pošto već pominjem aerodrom, da kažem još i da se međunarodni aerodrom u Bogoti prikladno zove El Dorado, pa onda i da ovo pojasnim i uvedem priču na teritoriju Kolumbije.
Naime, kada su Španci u XVI veku počeli polako da osvajaju ove teritorije iz pravca atlantske obale naišli su na lokalno stanovništvo (pripadnici plemena Muiska) koje je imalo neke zlatne predmete i onda su (gramzivi) konkvistadori pomislili da mora da negde postoje ogromne zalihe zlata. Pošto mašta čini svašta, oni su zamišljali da to mora da su nikad viđene količine zlata. I tako je nastala legenda o zlatnom gradu Eldoradu. Naime, El Dorado na španskom znači „Zlatni (grad)“.
Mada gotovo svi kojima se pomene Kolumbija prvo pomisle, a i prokomentarišu, da je to opasna zemlja i da posetilac mora da bude izuzetno pažljiv, ja sam se osećala dosta dobro po tom pitanju, jer sam imala dosta iskustva sa putovanja po zemljama i južno i severno od Kolumbije. Smatrala sam da bi to sve trebalo da je manje-više isti ili makar sličan obrazac, tako da sam prilično opušteno krenula na ovaj put. Takođe, dosta dobro govorim španski, pa sam to iskoristila da prilikom pravljenja rezervacije pitam hotel da li oni mogu da mi obezbede prevoz sa aerodroma, a oni su mi rekli da nema nikakvih problema da uzmem taksi na samom aerodromu.
Zato sam još pre polaska iz Beograda pogledala na internetu i videla da zaista aerodrom nudi da se na licu mesta vožnja plati unapred, a onda vas taksi odveze na željenu adresu. Upravo sam tako i ja uradila, pa sam jedno veče u januaru 2024. godine za manje od pola sata stigla do svog hotela u istorijskom delu Bogote koji se zove La Kandelarija (La Candelaria).
Sa sobom sam imala svoj mali ranac u kojem je bila i pidžama, i četkica za zube, i dezodorans, itd., jer ja ipak dosta putujem i znam šta treba da nosim sa sobom, a kad sam se smestila u sobu ubrzo sam se i uspavala.
Zbog promene vremenskih zona, budila sam se par puta te noći, a u 3.50 mi se učinilo da sam se sasvim fino naspavala. Na svu sreću, nisam pratila svoj osećaj, pa sam nastavila da spavam. Ipak, jesam rano ustala, ali morala sam i da se dopisujem i proveravam šta mi se dešava sa prtljagom, itd.
Ipak, u nekom trenutku sam izašla na ulicu i to je i dalje bilo prilično rano, oko 7.30.
Ovo je i dobar trenutak za mapu koja prikazuje koja sam sve mesta uspela na kraju da obiđem tokom ovog „krnjeg“ putovanja:
Čim sam izašla na ulicu u okviru La Kandelarije odmah sam bila oduševljena brojnim zgradama koje u većoj ili manjoj meri, raskošnije ili skromnije, imaju elemente španske kolonijalne arhitekture, a koja može da se vidi po čitavoj Latinskoj Americi. Osećala sam se kao da sam se vratila u neki svoj dom.
Glavno odredište mi je bio obližnji glavni trg – Plasa de Bolivar (Plaza de Bolivar), ali sam osetila glad kada sam ugledala jednu lepu kuću u kojoj se nalazi neki restoran. Mada je bilo prilično rano, ispostavilo se da tu mogu da doručkujem, pa sam tako i uradila. U restoranu je svirala i lepa latinoamerička muzika tako da mi je doživljaj bio potpun i bila sam izuzetno zadovoljna.
U takvom raspoloženju sam nastavila ka glavnom trgu, pa sam uskoro videla i toranj katedrale.
Ipak, pre dolaska do glavnog trga, malo sam zavirila u unutrašnje dvorište jedne zgrade u kojoj se zapravo nalazi restoran. Sebi sam obećala da ću tu svratiti nekom prilikom.
Takođe sam prošla i pored jedne veoma važne zgrade koja se nalazi na jednom od ćoškova glavnog trga. Tu je danas smešten Muzej nezavisnosti, a objekat se zove Kasa del Florero (Casa del Florero) ili Kuća vaze.
Kuća je dobila ovaj slikoviti naziv jer je 20. jula 1810. godine jedna tražena, potom i slomljena vazna iz ove kuće dovela prvo do pesničenja, a zatim i do početka ustanka protiv kolonijalizma i za nezavisnost od Španije. Ustanak je uspeo, vlast su preuzeli lokalni ljudi i od tada se 20. juli slavi u Kolumbiji kao Dan nezavisnosti. Ja muzej nisam obišla, ali koliko sam čitala, ta čuvena i važna vaza danas može tu da se vidi kao jedan od eksponata.
Umesto toga sam izbila na Trg Bolivar, tj., Plasa de Bolivar.
Ovo je glavni trg u starom delu Bogote i to je prostrani plato u obliku kvadrata. Oko trga se nalazi nekoliko znamenitih i impresivnih objekata. Na severoistočnoj strani je Palata pravde (Palacio de Justicia) u kojoj se nalazi kolumbijski Vrhovni sud. Zgrada koja se danas ovde vidi sagrađena je 1999. godine i ovo odražava vrlo burna dešavanja u Kolumbiji u XX veku.
Naime, prvobitna Palata pravde je podignuta na ovom mestu 1921. godine, ali je ona spaljena 1948. godine u okviru veoma nasilnih demonstracija. 1985. godine, zgradu su zauzeli pripadnici urbanog gerilskog pokreta M-19 i tada je krenula talačka kriza koja se formalno završila narednog dana sa velikim brojem mrtvih, uključujući i 11 sudija Vrhovnog suda, ali je posle usledio požar koji je goreo još dva dana. Otud i potreba da se sasvim nova zgrada podigne na ovom mestu i to je, dakle, učinjeno 1999. godine.
Na severozapadnoj strani trga vidi se zgrada koja je početkom XX veka sagrađena u neoklasičnom/francuskom stilu, a naziva se Palata Lijevano (Palacio Liévano). Ona služi kao gradska većnica Bogote.
Nasuprot Palati pravde, na jugozapadnoj strani, nalazi se Nacionalni Kapitol (Capitolio Nacional), odnosno, zakonodavno središte države koje obuhvata oba doma kolumbijskog Kongresa.
Na sred trga se nalazi i spomenik Simonu Bolivaru (1783-1830), čuvenom južnoameričkom revolucionarnom vođi koji je predvodio borbe za nezavisnost od Španije u Venecueli, Kolumbiji, Panami, Ekvadoru, Peruu i Boliviji. Zbog svog značaja za istoriju ovih zemalja, on se u njima smatra nacionalnim herojem, pa tako i ovde u Kolumbiji. Otud i spomenik na ovako istaknutom mestu.
A što se tiče Nacionalnog Kapitola, njegova izgradnja je započela 1848. godine, ali je trajala sve do 1926.
Kada sam se približila Nacionalnom Kapitolu, mogla sam konačno, zbog položaja sunca, da imam i dobar pogled na Katedralu koja se nalazi na jugoistočnoj strani trga. Ipak, posetu katedrali sam odložila za kasnije.
Za sada sam se uputila ka jednoj drugoj crkvi koja se nalazi nedaleko od trga. Do nje vodi danas pešačka ulica, ali se jasno vidi da su tu nekada išli tramvaji.
Usput sam i dalje uživala u kućama koje su mi bile izuzetno lepe.
Direktno prekoputa kuće koja se vidi na prethodnoj fotografiji nalazi se crkva Bezgrešnog začeća (Iglesia de la Concepción) iz 1595. godine. Ja je nisam snimila spolja, fasada je jednostavna i od kamena, ali sam ušla unutra jer je crkva poznata po svom impresivnom svodu urađenom u mudeharskom, tj, mavarskom stilu.
Pošto sam u crkvu ušla u vreme službe, samo sam se zavukla u jedan ćošak i odatle napravila nekoliko fotografija, jer nisam htela da uznemiravam ljude koji su tu došli znatno važnijim poslom.
Taman sam htela da izađem iz crkve kada je krenula muzika. Moram da priznam da mi je kao pravoslavnoj hrišćanki malo neobično da deo službe obuhvata i muziku čija je melodija srazmerno savremena, mada su reči svakako vezane za religiju.
S druge strane, ovo i ne treba da čudi i iznenađuje. Čak ni mene. Naime, jedna od mojih omiljenih latinoameričkih melodija je Kreolska misa, tj, Misa Kriolja (Misa criolla), posebno njen deo pod nazivom „Glorija“ (Gloria). Ova melodija koju je 1964. godine komponovao argentinski autor Arijel Ramirez uključuje i „narodni jezik“ tj, španski, i lokalne ritmove, i lokalne instrumente. Na internetu može da se nađe čitav niz različitih izvođenja ove mise, pa svako može da izabere onu koja mu se najviše sviđa i nema potrebe da ja bilo šta tu preporučujem. Dovoljna je informacija.
Sada sam krenula sa namerom da posetim još jednu važnu crkvu, a to je zapravo Muzej Crkva svete Klare (Museo Iglesia de Santa Clara) koji se nalazi oko 200 m od glavnog trga. Ipak, ovo je bilo lakše poželeti, nego izvesti. Naime, nekoliko ulica, počevši od ulica bočno od Nacionalnog Kapitola bilo je zatvoreno u smislu visokih metalnih ograda koje je čuvala vojska.
Bilo mi je jasno da ne mogu da prođem tu, direktno sa trga, pa sam krenula da idem okolo-naokolo računajući da ću do muzeja doći sa druge strane. Ne, ni tako nisam mogla, jer je veći broj ulica u tom delu bio zatvoren na isti način.
Naime, kako sam kasnije čula, prethodnih dana su bile neke demonstracije u Bogoti, pa je vojska preventivno ogradila ovaj deo La Kandelarije pošto se tu nalazi Kasa de Narinjo (Casa de Nariño), što znači Narinjova kuća koja je svoj naziv dobila po političaru i vojnom lideru s kraja XVIII i početka XIX veka. Palata koja je mnogo više od kuće danas je rezidencija predsednika Kolumbije koji tu ima i svoje kancelarije. Osim toga, čitav kompleks oko nje takođe obuhvata i zgrade koje pripadaju vladi, tako da se taj deo posebno čuva.
Kako su mi rekli neki od tih vojnika, oni na taj način „čuvaju predsednika“. Ja nisam baš pratila tačno šta se dešavalo u Bogoti u prethodnom periodu, ali znam da su tih dana u susednom Ekvadoru izbili neki veliki nemiri, posebno u glavnom gradu Kitou, tako da su ovo možda bile preventivne mere. Takva vam je situacija u manje-više čitavoj Latinskoj Americi. Stalno imaju nekakva politička previranja i potencijalne nemire.
U svakom slučaju, dok sam ja bezuspešno pokušavala da pronađem put do Muzeja Crkva svete Klare, zabavljala sam samu sebe fotografišući meni slikovite kuće kojima La Kandelarija obiluje.
Pošto nisam uspela da dođem do muzeja-crkve iz par pokušaja, a osećala sam i umor, valjda od lošeg spavanja, krenula sam da se vraćam u pravcu hotela.
U La Kandelariji ima puno zanimljivih mesta koja su vredna posete, ali sam ja sada prvo išla prema katedrali i samo sam povremeno fotografisala.
Kako se ispostavilo, još je bilo rano ujutru i katedrala nije bila otvorena, ali je zato mogla da se obiđe Kapela sakristije (Capilla del Sagrario).
Ova kapela se nalazi na istoj strani Plase de Bolivar kao i katedrala i mada je u pitanju sasvim posebna građevina, ona se smatra delom katedrale. Izgradnja kapele je započela 1660. godine, a završena je 1700. godine.
U kapeli mogu da se vide slike koje je uradio poznati kolumbijski barokni slikar Gregorio Vaskez (1638-1711). Jedna od najboljih je Tajna večera.
Dok sam završila sa obilaskom kapele, katedrala je i dalje bila zatvorena, pa sam nju ostavila za kasnije. Vratila se u hotel da malo odmorim, a nešto kasnije sam ponovo izašla na ulicu i krenula prema Muzeju zlata (Museo del Oro).