Italijanska rivijera 2025, 4. deo (Sanremo, Riva Ligure, Kavi; BONUS: Menton, Nica)
U prethodnom nastavku priča o boravku na Italijanskoj rivijeri u junu 2025. godine, stigla sam do crkve u Sanremu koju sam posebno želela da posetim. Radi se o ruskoj pravoslavnoj crkvi Hrista Spasitelja, koja se skraćeno zove jednostavno – Ruska crkva ili Chiesa Russa.
Izgradnja je započela 1912 po projektu koji je bio urađen u stilu moskovskih crkava iz XVII veka, a crkva je osveštena 1913. godine. Naime, u to doba je bilo dosta pravoslavnih stanovnika u čitavom ovom području, a tu mislim i na francusku Azurnu obalu (videti: https://www.svudapodji.com/azurna-obala-3/), pa je postojala potreba i za duhovnim centrom.
Ja nisam posebno religiozna, ali je ova crkva dodatno zanimljiva jer je vezana za crnogorsku kraljevsku porodicu s kraja XIX i početka XX veka, a ona je preko udaje ćerki crnogorskog kralja Nikole (r/v 1841/1860-1918) (do 1910. je nosio titulu kneza) vezana i za Srbiju i za Italiju, između ostalog. Jedna od njegovih ćerki, Zorka, bila je udata za budućeg kralja Jugoslavije, Petra I Karađorđevića, pa je bila i majka budućeg kralja Aleksandra I Karađorđevića (srpska dinastija). Međutim, ovde u Italiji, mnogo je važnija priča o Jeleni Petrović, ćerki kralja Nikole, koja je bila udata za italijanskog kralja Vitorija Emanuela III, a poznata je pod italijanskom verzijom svog imena – Elena.
Već sam u prethodnom nastavku priča pomenula park u Sanremu koji se zove po ovoj kraljici (Đardini Ređina Elena), a ovde u porti Ruske crkve nalaze se i dve skulpture kralja Vitorija Emanuela III i kraljice Jelene, tokom čije vladavine je crkva i izgrađena.
Ja sam prvo ušla u crkvu, ali se tu nisam dugo zadržala.
Moram da priznam da mi je zanimljivije bilo da se spustim u kriptu. Naime, u kripti crkve su svojevremeno bili sahranjeni Jelenini roditelji, kralj Nikola i kraljica Milena, kao i dve neudate sestre, Ksenija i Vjera. Međutim, 1989. godine su njihovi posmrtni ostaci preneseni i sahranjeni na Cetinju. Ovde, u kripti Ruske crkve u Sanremu su ipak ostali različiti detalji, pa je ovo svojevrstan muzej.
Kralj Nikola i kraljica Milena su imali 12 dece, a od toga 9 ćerki. Dve su umrle mlade, a od preostalih, 5 je bilo udato za razne pripadnike evropskih kraljevskih porodica, pa su kralja Nikolu nazivali i „evropskim tastom“. Svojevremeno, kada sam dosta planinarila po Crnoj Gori, ali i više puta boravila u Njegušima i na Cetinju, čula sam da je kralj Nikola bio veoma mudar – ne samo da je uspešno udavao svoje ćerke po Evropi, već je i dve „najpametnije“ ostavio neudate i da budu uz njega. Dakle, i njih dve su bile sahranjene ovde u kripti, a kasnije prenesene na Cetinje zajedno sa roditeljima.
Posle obilaska kripte krenula sam praktično da se vraćam ka centru grada, ali nisam žurila i nisam imala nameru da tamo idem direktno. Za početak sam se još jednom osvrnula i pogledala Rusku crkvu u Sanremu, a onda nastavila glavnom ulicom u ovom delu grada.
A onda sam u jednom trenutku skrenula u široku ulicu u čijem središtu se nalazi park sa skulpturama da bih se približila moru.
Došavši u blizinu mora, sela sam u jedan kafe i veoma fino se osvežila jednim panašeom.
Bilo mi je dosta vruće, pa mi je ovo osveženje, a i sedenje u hladovini prijalo. Ipak, u nekom trenutku sam nastavila sa šetnjom i površnim obilaženjem Sanrema.
Tako sam prošla i preko trga koji se zove Pjaca Breska za koji sam (ispravno) zaključila da je idealan deo grada za izlaske, pogotovo uveče. U vreme kada sam ja ovde prolazila bilo je kasnije popodne, ali je temperatura bila visoka, tako da gotovo niko nije sedeo na terasama brojnih restorana i kafića.
Sada sam već bila spremna da se vratim u Riva Ligure, ali sam još snimila i Fontanu delo Zampilo koja se nalazi u blizini glavne autobuske stanice u Sanremu.
Dok sam autobusom lagano izlazila iz Sanrema prošla sam i pored Vile Nobel, istorijske vile u kojoj je nekada živeo (a i umro 1896. godine) Alfred Nobel. Danas se ovde nalazi i muzej, ali on ima prilično kratko radno vreme. S druge strane, bašte koje pripadaju vili su izuzetno lepe i otvorene za javnost. U vili se takođe organizuju i različite manifestacije.
Nešto kasnije sam stigla u Riva Ligure, pa sam se spustila do plaže da bih se tamo našla sa Paolom i Frančeskom.
Ovo veče smo imali dogovoren izlazak sa njihovim prijateljima (dva para), a plan je bio da odemo u jedan obližnji restoran u mestu Kavi koji je poznat po svojoj dobroj morskoj hrani.
Hrana je svakako bila odlična, ali je društvo bilo još bolje. Uživala sam sedeći za istim stolom sa šestoro divno razdraganih, nasmejanih i čavrljavih Italijana (da li ih ima drugačijih?). Bilo je to jedno sjajno veče, a na kraju sam čak dobila i poklon – bocu domaćeg likera od čokolade koju sam na kraju „morala“ da donesem u Beograd (Paola je insistirala!). Na taj način se kroz moje sećanje i čokoladni liker to prijatno veče produžilo još izvesno vreme na mojoj terasi.
Sutradan sam išla na plažu prepodne sa Paolom, a nešto kasnije nam se pridružio i Frančesko, kao i dve Ane sa muževima (prijatelji koje sam upoznala prethodno veče). Pošto ja ne volim da budem na suncu posle 10 prepodne, Frančesko mi je pravio društvo, pa smo otišli na kafu.
Uzgred, u jednom trenutku me je Frančesko pitao zašto ga ja tako zovem. Naime, Paola ga zove Franko i to mu je u stvari ime. Moram da priznam da sam bila pomalo zbunjena, a onda sam se prisetila i rekla mu da sam ga pod tim imenom upoznala na Putu Sv. Jakova 2018. godine i da su ga tamo svi tako zvali. Valjda bi trebalo da i ja počnem da ga zovem Franko, ali mi je to nekako neobično i on je u mojoj glavi uvek Frančesko, moj divni hodočasnički prijatelj sa Puta i moj „fratelone“ (veliki brat).
U svakom slučaju, posle ručka smo Frančesko i ja kolima krenuli za Francusku, tačnije za grad Menton koji je od Riva Ligure udaljen oko 45 km. Frančesko je trebalo da nešto obavi tamo, a ja sam mu pravila društvo. To mi ni najmanje nije palo teško, jer je Menton jedno izuzetno lepo mesto na Azurnoj obali (videti: https://www.svudapodji.com/azurna-obala-3/).
Dogovor je bio da u jednom smeru idemo putem bliže moru, a da se vratimo manje zanimljivim i slikovitim auto-putem.
Kod mesta Mortola Inferiore, u blizini granice sa Francuskom, smo se i zaustavili jer su pogledi na sve strane bili apsolutno divni.
Mada se i na sledećoj fotografiji u prvom planu vide delovi Italije, već ne tako daleko mogao je da se vidi i sam Menton.
Uskoro smo i stigli u Menton i Francusku.
Pošto mi je Menton ostao u veoma lepom sećanju, bila sam veoma radosna što i prepoznajem neke od građevina, poput zgrade centralne pijace.
Frančesko nas je prvo odvezao do mesta odakle kreće pešačka staza pored mora koja vodi duž ovog dela Azurne obale. Na primer, odavde čovek može peške da dođe i do Monaka, a dužina te staze je oko 15 km.
Kao veliki obožavaoci pešačenja, Frančesko i ja smo „morali“ u ovom delu da napravimo i selfi.
Još sam napravila par snimaka mora i okolnih predela, a onda smo mogli da se vratimo u kola i odvezemo do centra Mentona.
Nakon što smo kola ostavili na parkingu u centru, krenuli samo malo peške po gradiću, a meni je baš bilo drago da sam se ovde ponovo vratila. Takođe smo seli i u jedan kafe da se malo osvežimo.
Granica Italije je ovde samo nepunih 4 km dalje ka istoku i brdo koje se vidi na sledećoj fotografiji je već Italija.
Kada sam prethodni put bila u Mentonu 2022. godine nisam videla Stepenice Sv. Mihajla (Rampe St-Michel) kako treba, pa sam sada iskoristila priliku. Zaista je lep pogled iz pravca ulice pored mora i na stepenice i na Baziliku Svetog arhanđela Mihajla (Basilique Saint-Michel Archange de Menton).
Još malo sam snimala okolinu, a onda smo Frančesko i ja mogli da se vratimo do kola i da autoputem krenemo nazad ka Italiji i Rivi Ligure.
Narednih par dana sam provela prilično mirno družeći se sa svojim prijateljima. Za početak bi ujutru uživala u divnom pogledu sa terase njihovog stana. Osim što se vidi cveće u okolini, takođe se na okolnim uzvišenjima vide i brojne staklene bašte u kojima se gaji cveće, o čemu sam već ranije pisala.
Zatim bismo Paola i ja otišle na plažu (Frančesko je uvek imao nešto da radi), pa bismo se tamo smestile, a ja otišla da malo plivam.
Oko podneva smo se vraćale kući na ručak i popodnevni odmor, a posle bismo se ponovo vratile na plažu.
Na plaži bi nam se pridružili i prijatelji sa kojima smo bili na večeri par dana ranije, tako da je to bilo veoma prijatno, uz puno čavrljanja i zabavnih priča. Doduše, ja bih oko 10 već otišla na kafu, jer ne volim da budem na suncu kada je ono jako.
Takođe bih povremeno i malo prošetala po Rivi Ligure i napravila nekoliko snimaka.
Posebno mi je bilo zanimljivo da vidim da na dosta kuća mogu da se primete metalne šipke postavljene na zidove. Verovatno ih ne bih ni primetila da mi nisu objasnili da su te šipke stavljene na stare kuće kako bi ih strukturalno ojačale u slučaju nekog zemljotresa.
Poslepodne i predveče bismo Paola, Frančesko i ja malo i prošetali po gradu, pa bi tako obavezno svratili na sladoled. Takva vrhunska zadovoljstva u Italiji nikako ne treba propuštati, pogotovo kada je poslastičarnica poznata po kvalitetnom sladoledu.
A posle lepe šetnje bi se vratili kući na večeru i još malo čavrljanja pre nego što bismo otišli na spavanje.
Pretposlednje veče, dok smo jeli za stolom, Frančesko mi kaže: „Verika, hoćeš sutra da te vodim da malo prošetamo – 25 km tamo i nazad?“ Taman sam se u trenutku zbunila kada mi je Paola priskočila u pomoć: „Franko, ostavi ženu da se odmori. Preksutra se vraća kući, pa neka ide na plažu sutra.“ Da ponovim – Frančesko je u ovom trenutku imao 81 godinu! O, da. Tako želim da starim – ne samo da imam kondiciju, već i da imam tu volju. Apsolutno divno!!!
Dakle, ja sam i narednog dana išla ujutru na plažu, pa na kafu, pa kući na ručak i odmor, pa ponovo na plažu... Ali, uveče smo svo troje išli i kod Rozi, njihove prijateljice koja sa svojim mužem živi u brdima u blizini Busane Vekje (videti: https://svudapodji.com/italijanska-rivijera-2/).
Dok je još bilo sunca, ja sam iskoristila priliku da snimim neke detalje sa divnog imanja oko kuće. Bio je tu žbun kapera koje Rozi konzervira u soli, ali su tu i masline, ruzmarin,...
A, naravno, bila je tu i sjajna hrana.
Narednog dana je već došlo vreme da krenem nazad kući. Kao što sam i smislila u međuvremenu, do Ventimilje sam se prebacila autobusima (promena u Sanremu), a odatle sam se vozom prebacila do Nice.
Krenula sam dovoljno rano da bih bila sigurna da ću stići na avion čak i ako dođe do nekih komplikacija u prevozu, ali se na kraju ispostavilo da sam imala malo više od sat vremena „viška“. Zato sam veoma lako odlučila da to vreme provedem u Nici.
Za početak sam torbu ostavila na garderobi na železničkoj stanici u Nici, a onda sam krenula u šetnju. Nisam išla daleko, nisam imala nikakvih ambicioznih planova, i više mi je prijalo da opušteno prođem kroz deo centra, ali i da svratim negde na lagani ručak, što sam i uradila na kraju. Usput sam napravila i nekoliko snimaka.
Kada je već došlo vreme da razmišljam o odlasku na aerodrom, vratila sam se do železničke stanice, uzela svoju torbu sa garderobe i uskoro se ukrcala u voz kojim sam prošla samo jednu stanicu, da bih se zatim prebacila na tramvaj.
Na aerodromu je sve prošlo kako treba, pa sam nešto kasnije bila kod svoje kuće.
Evo i karte koja prikazuje gde sam sve boravila tokom ovog putovanja u junu 2025. godine:
A šta reći za kraj? Reći ću ono što sam pričala svima po povratku iz Italije. Bila sam tamo u gostima kod divnih ljudi, najboljih, onih koji su kao što smo mi bili nekada. U ovom zadnjem delu možda malo preterujem, i dalje ima divnih ljudi i u mojoj zemlji, kao i svuda na svetu, ali su Paola i Frančesko ljudi „starog kova“ u najboljem smislu reči. To se više po gradovima u okviru „Zapadne kulture“ ne sreće. Ne samo da su me primili i ugostili kao da smo najbliža familija ili kao da se znamo godinama, već sam na kraju „morala“ da donesem u Beograd i nekoliko tegli sa zimnicom koju pravi Paola, a bio je tu i jedan veliki sveži limun „pošto je neprskan“.
Ja se samo nadam da će vreme i okolnosti dozvoliti da i oni dođu kod mene u goste. U Beogradu nema mora, ali ima drugih lepih stvari, a i ja živim blizu šetališta pored Dunava, pa možemo Frančesko i ja da tamo šetamo svaki dan. Doduše, možda ne baš 25 km koliko bi on sigurno voleo, ali na kraju krajeva, možemo i više puta zaredom da tu prođemo, ako je baš bitno da „namaknemo“ kilometražu.
Bilo bi mi ogromno zadovoljstvo i čast da ih ugostim i samo mogu da se nadam da ću biti makar približno gostoprimljiva i dobar domaćin kao što su i oni.