Italijanska rivijera 2025, 3. deo (Bordigera, Sanremo)
Jednog dana tokom svog boravka kod Paole i Frančeska, mojih italijanskih prijatelja koji imaju stan u gradiću Riva Ligure na obali Ligurijskog mora, rešila sam da idem na izlet do par gradova u pravcu zapada. Prvo mesto do kojeg sam planirala da odem je Bordigera, a drugo Sanremo.
Evo i karte koja za vizuelce i ljubitelje geografije olakšava praćenje mojih priča o boravku na Italijanskoj rivijeri u junu 2025. godine.
Već sam pisala da sam u dolasku, prilikom prebacivanja od aerodroma u Nici do Riva Ligure, imala utisak da se sve nekako odužilo i da to prebacivanje nije bilo toliko jednostavno koliko sam mislila da će biti.
Sada, kada sam išla do Bordigere međugradskim autobusom (sa presedanjem u Sanremu), razmatrala sam i kako ide takva kombinacija, pa sam odlučila da se u povratku do Nice (odakle je trebalo da letim nazad za Beograd) od Rive Ligure do Ventimilje prebacim upravo autobusima, a ne pomoću kombinacije autobus i voz. Čini mi se da je to značajno bolja kombinacija. Postoje redovne autobuske linije koje pokrivaju „Rivijeru cveća“ ("Riviera dei Fiori") i to tako što jedna vozi između Ventimilje i Sanrema, a druga između Sanrema i Andore (gradića koji se već nalazi u provinciji Savona, s druge strane granice provincije Imperija čija obala i čini Rivijeru cveća).
Nakon što sam promenila autobus na glavnoj stanici u Sanremu, krenula sam prema Bordigeri, ali tamo nisam bila sasvim sigurna gde treba da siđem. Neka žena mi je rekla kada je došao trenutak da napustim autobus, pa sam se tako zatekla kod nekog parka i tu uočila jednu skulpturu.
Moram da priznam da nisam bila pripremljena za neko ozbiljno obilaženje i više sam ovde došla da bih prošetala pored mora i zato što sam imala informacije da je Bordigera jedan lep grad. Ali, nisam znala ništa više od toga. Dakle, potpuno slučajno (pošto mislim da bi mi bolje bilo da sam sišla na nekom od sledećih autobuskih stajališta) našla sam se u blizini ovog spomenika, a tek posle sam saznala neke važne detalje u vezi sa njim.
Tačnije, pronašla sam neke informacije ne u vezi sa spomenikom, već u vezi sa kraljicom Margeritom od Savoje (1851-1926) koju spomenik prikazuje, a koja je bila supruga Umberta I, kralja Italije. Ali, to nije veza između kraljice i Bordigere, već činjenica da je ona ovde imala svoju zvaničnu zimsku rezidenciju (Vila Margerita) u kojoj je i umrla 1926. godine.
Mada o ovoj kraljici ima mnogo više podataka, ja nisam posebno fascinirana kraljevskim ličnostima, pa ni ovom kraljicom i nisam išla dalje u svom „istraživanjima“, ali postoji jedan „bitan“ podatak u vezi sa njom. On se može činiti banalnim, ali je svakako zanimljiv. Naime, ona je praktično čuvena, rekla bih, gotovo u čitavom svetu jer je još 1889. godine osmišljena pica koju karakterišu crveni paradajz, bela mocarela i zeleni bosiljak, čime se podražavaju boje italijanske zastave, i koja je nazvana baš po ovoj kraljici. To je Pica Margerita.
Odavde sam prošetala do centra gradića i tu prvo otišla do lokalne zatvorene pijace.
Ja lokalne pijace generalno gledano volim i na svojim putovanjima gotovo uvek svratim da ih posetim. To je bio slučaj i ovde, gde sam malo prošetala, mada nisam ništa kupila.
Zatim sam se ponovo našla na ulicama Bordigere, a ubrzo sam došla i do prostranog šetališta duž obale mora.
Kratko sam išla malo gore, malo dole, napravila jedan selfi, a onda sela u finu hladovinu pored plaže i popila kafu.
Posle veoma prijatne pauze, vratila sam se na šetalište i nastavila dalje, ali sam se povremeno i okretala da bih pogledala i snimila šta ostaje iza mene.
Dopalo mi se i da snimim javni deo plaže, onaj gde se boravak ne plaća.
Obala je ovde bila sasvim simpatična, a voda veoma bistra i čista. Deo mene je zažalio što nisam ponela kupaći kostim, ali, ruku na srce, kupanje u moru bi mi poremetilo planove vezane za obilazak. Ne može se uvek sve.
S druge strane su mogli da se vide različiti delovi grada, a tu takođe prolazi i železnička pruga, a stanica je u neposrednoj blizini obale. Uzgred, da bi se došlo od grada do plaže, i obrnuto, moraju se koristiti podzemni prolazi.
Ja sam sada prošetala i do tržnice koja se određenim danima organizuje u gotovo svim gradićima duž Rivijere cveća. Ovog dana je to bilo u Bordigeri. Mada me ništa nije zanimalo da kupim, bila sam radoznala i želela sam da vidim kako je to sve organizovano. Svakako je šareno.
Pošto je bilo već skoro podne, a moj plan je bio da posetim i Sanremo, već je trebalo i da počnem da razmišljam o hvatanju autobusa. Prvo sam došla do gradskih ulica iskoristivši podzemni prolaz kod železničke stanice.
Odatle sam imala vrlo lep pogled na deo uzvišenja iznad Bordigere gde postoje lepe vile. I vila kraljice Margerite je podignuta na tim brežuljcima sa pogledom na more.
Sada sam krenula ka nekoj poslastičarnici za koju sam našla preporuku na internetu, a usput sam snimala i neke detalje grada.
Na kraju sam došla i do te poslastičarnice, a osim sladoleda koji je bio odličan bilo je važno i da je ona blizu autobuskog stajališta gde sam uskoro uhvatila prevoz za Sanremo.
Iz autobusa sam snimila i neke detalje koje sam uočila usput. Prva naredna slika prikazuje izlaz iz Bordigere, a druga detalj iz gradića Ospedaleti.
Uskoro sam došla i u Sanremo koji predstavlja glavni grad na Rivijeri cveća, a poznat je po blagoj klimi i velikoj količini sati sunčeve svetlosti. To mu omogućava i da, zajedno sa ostatkom rivijere, predstavlja poznati centar za gajenje cveća. A to se vidi na gotovo svakom koraku.
Sanremo je poznat i po čuvenom festivalu italijanske muzike, Festivalu u Sanremu, koji se od 1951. svake godine održava u ovom gradu. Upravo je ovaj festival inspirisao organizovanje i evropskog takmičenja pod nazivom – Pesma Evrovizije. Već skoro 50 godina festival se organizuje u pozorištu „Ariston“, pa sam onda došla i do tog mesta.
Zatim sam nastavila dalje šetnju prema Starom gradu – Čita vekja.
Srednjevekovni Stari grad predstavlja pravi lavirint uskih uličica koje prekrivaju strmu padinu uzvišenja iznad savremenijih, ravnih delova grada koji su uz samu obalu.
Ja sam u stari deo grada koji se zove Pinja ušla kroz kapiju Sv. Stefana. Tu se može videti i toranj koji je bio deo kapije, mada su danas tu sasvim jasno stambeni delovi.
Po ulasku u Stari grad postoji više pravaca u kojem se posetilac može kretati, a ja sam rešila da idem nadesno. Osim nekoliko posebno zanimljivih delova i detalja gde obično postoje table sa informacijama, sve ostalo je prilično slično, ali i veoma slikovito.
Usput sam videla i snimila i jednu seosku lastu (Hirundo rustica).
Ipak, okosnicu mojih interesovanja u okviru Starog grada u Sanremu činile su slikovite ulice i prolazi.
U nekom trenutku sam se popela gotovo do vrha uzvišenja, a tu sam sa jednog platoa imala odličan pogled na novije delove grada i more.
Iznad se nalazi i Park kraljice Jelene ili Đardini Ređina Elena, ali se on rekonstruisao u vreme mog boravka ovde, pa tako nisam mogla da uđem, već samo da kroz ogradu slikam kako to izgleda.
Malo kasnije ću da objasnim o kojoj kraljici se ovde radi, a za sada sam snimila i jednu panoramsku fotografiju, pa sam krenula da se spuštam drugim putem u odnosu na onaj kojim sam se popela.
Tako sam prošla i pored jednog impresivnog fikusa – vrste drveta koja se u Srbiji eventualno gaji kao sobna biljka. Doduše, postoji jedan poseban fikus u Čačku koji kao „spomenik prirode“ ima i zaštitu države (videti: https://www.svudapodji.com/cacak-ovcarbanja-1/).
Dakle, sad sam krenula da se spuštam, a onda sam napravila i pauzu na jednom trgu.
U pitanju je Pjaca dei dolori i tu sam sela da bih popila nešto osvežavajuće.
Tako sam se setila da naručim i „kafe šakerato“, čiji naziv potiče od engleske reči shaken, što onda znači – protresena kafa. Na tu vrstu kafe mi je pažnju skrenuo Frančesko, pa sam sada i bez njegovog društva poželela da je upravo takvu i popijem.
Meni fotografija sa tom kafom u Sanremu nije uspela, ali to nije bio razlog da je ne napravim po povratku kući. Evo kako to izgleda, a i recept kako se pravi:
KAFE ŠAKERATO
- 1 espreso
- par kocki leda
- običan sirup od šećera (a može i liker Bejliz)
- može i malo mleka
Neophodno je imati šejker. U njega se stave svi sastojci i onda se oni protresu. Kada se napravi pena, kafa je gotova i sipa se u koktelsku čašu po izboru.
Nakon što sam se fino osvežila i odmorila, jer ipak je bio vruć, letnji dan i bila mi je potrebna pauza, nastavila sam sa šetnjom i obilaskom Starog grada, a sada me je izabrana putanja vodila nizbrdo.
Sanremo je istinski pun cveća i to nije samo ono koje se gaji za prodaju, već se stiče utisak da ono buja na sve strane.
Tako sam se spustila i do ravnih delova grada, a tu sam prošla i pored Saracenskog tornja, a sa proširenja na kojem se nalazi ovaj toranj vide se i delovi Starog grada, kao i stepenice kojima sam se spustila.
Sada sam nastavila dalje prema konkatedrali San Siro.
Ovo je najstarija religiozna građevina u Sanremu i ona je podignuta u XII veku. Tokom vremena je ona i rušena/oštećena i pljačkana, pa je čak u okviru prepravki i ponovne izgradnje dobila i barokni izgled, ali je tokom XX veka katedrali vraćen njen prvobitni romaničko-gotski izgled.
Nakon posete crkvi, nastavila sam sa šetnjom po Sanremu trudeći se da hodam po hladu gde god je to bilo moguće. Na svu sreću, put me je vodio uskim ulicama između visokih stambenih zgrada.
Ali, u nekom trenutku sam došla do pešačke ulice čiji je položaj u odnosu na sunce bio takav da hlada nigde nije bilo, pa bih povremeno ušla u neku radnju da se na kratko rashladim. Ipak, nisam odustajala, već sam nastavila dalje da obilazim Sanremo i tako sam prošla i pored crkve Male braće Kapucina. Crkva pripada Kapucinskom redu koji se izdvojio iz Franjevačkog reda početkom XVI veka, ali je svakako vezan za Sv. Franju, pa se tako ispred crkve nalazi statua ovog poznatog i posebno uvaženog sveca.
Odmah u nastavku, na istoj strani ulice, nalazi se i poznati Kazino u Sanremu koji služi ne samo za kockanje, već i za organizaciju različitih zabavnih manifestacija. Tako se i Festival u Sanremu održavao upravo ovde u kompleksu kazina od osnivanja festivala 1951. do 1976. godine.
Zgrada je otvorena 1905. godine, a projektovana je u stilu Secesije ili Art nuvoa.
Stotinak metara dalje, sa iste strane glavne ulice, ali u jednoj bočnoj nalazi se i crkva koju sam posebno želela da posetim i ja sam u stvari išla u njenom pravcu.
O tome ću nešto više reći u sledećem nastavku priča sa putovanja po Italijanskoj rivijeri u leto 2025. godine.