Austrija 2015, 6. deo (Beč)
Već sam na početku ovih priča sa putovanja po Austriji u maju 2015. godine rekla da je povod bio proslava rođendana mog druga Željka s kojim sam prvobitno išla u srednju školu, ali smo nastavili da se družimo do dana današnjeg. U pitanju je bio jedan njegov jubilarni rođendan, a to uvek zahteva veoma posebnu proslavu. Ovom prilikom, izbor je pao na Beč i bila je zakazana svečana večera, ali su „svetkovine“, tj, druženja trajala nekoliko dana. Ja, naravno, nisam bila jedina pozvana, pa sam se tako za početak dogovorila da budem smeštena u sobi u stanu koji je iznajmio Željkov drug iz Londona koga sam godinu-dve pre toga i upoznala kada je bio u Beogradu.
Ja u to vreme nisam bila izverzirana za rezervaciju smeštaja po stanovima, a hoteli su bili preskupi, tako da mi je veoma odgovaralo da mi neko drugi rezerviše sobu.
Na kraju sam u Beču provela 3-4 dana uglavnom družeći se i smejući se sa veoma zabavnim i slikovitim društvom. Obilaženje je bilo svedeno na minimum, a tome je doprinela i činjenica da je osim prvog popodneva vreme bilo hladno i oblačno, a jedan dan je čak i kiša lila skoro od ujutru do uveče.
Za početak sam se iz Zemeringa vozom prebacila do Beča.
Posebno mi je bilo zanimljivo da kroz prozor snimam predele na početku ovog putovanja, jer sam se tako prisećala izuzetno prijatne šetnje od prethodnog dana. Takođe je bilo simpatično i da vidim delove čuvene pruge i okoline iz perspektive voza.
Po dolasku u Beč lako sam se javnim prevozom prebacila do stana u kojem sam imala sobu i tamo sam se našla sa Željkovim društvom, pa sam tako dobila i ključ od stana da niko ne bi zavisio ni od koga.
Treba reći da je javni prevoz u Beču veoma dobro organizovan i bez obzira što je stan bio van centra, sasvim sam se fino i brzo prebacivala gde god sam htela, a nakon što sam ostavila svoje stvari u sobi, htela sam da odem do centra grada i tamo malo prošetam.
Za početak sam ipak prvo svratila na kafu i kolač.
Naime, Beč je poznat po svojoj kulturi kafića (tzv. „Kaffeehaus“), gde se kafa tradicionalno služi uz kolače. Ta tradicija je čak zaštićena kao nematerijalna baština. Osim toga, i bečka
poslastičarska kultura kao deo šire bečke kuhinje, koja je nastala pod uticajem nekadašnje Austrougarske monarhije i objedinjuje elemente srednjoevropske kuhinje, posebno je poznata po tortama i sitnim kolačima.
Posle ove lepe i slatke pauze, krenula sam u lagano obilaženje centra grada.
To je zapravo bilo i podsećanje, jer sam par godina ranije prvi put bila u Beču i tada tamo provela nedelju dana intenzivno obilazeći grad i njegove znamenitosti. Imajući u vidu koliko je Beč blizu Beograda, uvek mi je bilo čudno zašto mi je bilo potrebno toliko puno godina da bih prvi put otišla tamo. Mada nemam nijednu „zamerku“ ni gradu, ni njegovim znamenitostima moram da priznam da postoji nešto čudno u odnosu Beča i mene – potpuno odsustvo emocija sa moje strane. Sve je to u redu, lepo je, sređeno je, čisto je, prepuno je istorije i kulture, blješti od nekadašnjeg značaja i uticaja, dok je bogatstvo i ranije postojalo, a i danas se održava i vidi. Pa ipak, ja to sve posmatram sa popriličnim doživljajem ravnog – nikakvo talasanje emocija.
Dakle, posle kafe i kolača krenula sam u šetnju, a tu sam prvo snimila zgradu Bečke državne opere koja je jedna od najpoznatijih operskih kuća na svetu. Izgrađena je između 1861. i 1869. u stilu neorenesanse. Tokom Drugog svetskog rata, 1945. godine, zgrada je teško oštećena, ali je obnovljena i ponovo otvorena 1955.
Pored zgrade Bečke državne opere prolazi i ulica Kertner štrase, koja već na sledećoj raskrsnici, kod čuvenog hotela Zaher, prelazi u pešačku ulicu.
Kertner štrase jedna je od najpoznatijih ulica u centru Beča, a njen pešački deo je prepun prodavnica, kafića i luksuznih butika.
Pešački deo ulice se završava na trgu Štefansplac gde se nalazi katedrala Sv. Stefana.
To je najvažnija gotička crkva u Beču i sedište je bečkog nadbiskupa. Gradnja prvobitne crkve započeta je u XII veku, dok je današnji gotički izgled formiran između XIV i XVI veka. Katedrala je duga oko 107 m, a široka 34 m. Južni toranj je visok približno 136 m i jedan je od najviših u Austriji. Severni toranj je niži i visok oko 68 m, jer nikada nije u potpunosti dovršen prema prvobitnim planovima. Krov je prekriven sa oko 230.000 glaziranih pločica koje formiraju karakteristične šare.
Dok sam se ja ovde vrtela, oblaci su se na kratko razišli i sunce je obasjalo katedralu Sv. Stefana.
U unutrašnjosti se nalazi više oltara, uključujući i glavni oltar iz XVII veka koji je urađen u baroknom stilu. I katedrala je pretrpela teška oštećenja tokom Drugog svetskog rata, ali je nakon rata obnovljena i ponovo otvorena 1952. godine.
Pošto se dan već lagano približavao kraju, otišla sam i do dela palate Hofburg u kojem se nalazi Muzej Sisi, ali sam to samo snimila spolja, dok sam muzej obišla prilikom prethodnog boravka u Beču.
Inače, Hofburg je nekadašnja carska palata i jedno od najvažnijih istorijskih zdanja u Beču. Tokom više od šest vekova palata Hofburg bila je glavna rezidencija habzburške dinastije i politički centar Svetog rimskog carstva i kasnije Austrougarske monarhije. Kompleks je građen i proširivan od XIII do početka XX veka, pa obuhvata različite arhitektonske stilove, od gotike do baroka i klasicizma.
Palata se sastoji od više krila i dvorišta, uključujući poznate delove kao što su Carski apartmani, Španska škola jahanja i Nacionalna biblioteka. Danas je Hofburg zvanična rezidencija predsednika Austrije i važno administrativno sedište države, a u okviru kompleksa palate nalaze se i brojni muzeji, među kojima su Muzej Sisi i Carska riznica. Kompleks zauzima površinu od oko 240.000 kvadratnih metara i ima više od 2.600 prostorija.
A što se tiče Muzeja Sisi on je posvećen životu austrijske carice Elizabete (1837-1898). Muzej je otvoren 2004. godine i sadrži više od 300 ličnih predmeta koji prikazuju svakodnevni život ove veoma popularne carice. Naime, Elizabeta Bavarska, poznata kao Sisi, udala se za cara Franca Josefa I sa samo 16 godina, čime je postala carica Austrije i kraljica Ugarske. Bila je poznata po svojoj izuzetnoj lepoti i nekonvencionalnom ponašanju za jednu vladarku. Ubijena je 1898. godine u Ženevi u atentatu koji je izvršio neki italijanski anarhista.
Ali, da se ja vratim pričom u 2015. godinu kada sam se posle ove šetnje po centru Beča našla sa društvom, pa smo svi zajedno otišli na jednu neformalnu večeru i prijatno druženje.
To druženje je bilo intenzivno i narednog dana, a u nekom trenutku sam sa Željkom i Omarom prošetala do još jednog dela Hofburga. Tačnije, otišli smo prvo do parka Burggarten gde smo se kod spomenika Mocartu malo blesavili i slikali. Oduvek smo voleli da se blesavimo i da se slikamo, ali te slike nisu za javno prikazivanje. Mora da postoji neka granica u ovom životu.
U stvari, glavni razlog zašto smo ovde došli bio je da odemo do veoma elegantnog restorana koji se nalazi odmah do parka jer je tamo bila zakazana rođendanska večera, a trebalo je da se dogovore još neki sitni detalji.
Posle smo još malo zajedno šetali po centru, a onda otišli u stan u kojem su bili smešteni Željko i Omar, pa su nam se pridružili još neki prijatelji i to je sve bilo lepo i veselo.
Naredni dan nisam imala nikakve naročite planove, pa sam posle razvlačenja ujutru i doručka otišla gradskim prevozom do čuvene koncertne dvorane – Muzikferajn. To je ona sala u kojoj se svake godine održava čuveni Novogodišnji koncert Bečke filharmonije. Kao što sam već nagovestila, nisam imala nikakvu nameru da bilo šta obilazim, bilo mi je samo zanimljivo da dođem do zgrade i snimim je, jer sam dobar deo prvojanuarskih prepodneva tokom svog života provela gledajući i slušajući Novogodišnji koncert, pa se nekako osećam poprilično blisko povezana sa ovom zgradom. Uzgred, ona je projektovana u neoklasičnom stilu, otvorena je 1870. godine i poznata je po izuzetnoj akustici, pa je zato verovatno i izabrana da se baš u njoj organizuju tradicionalni koncerti.
A onda je kiša počela da pada...
Da ne bih baš bespotrebno kisnula i da bih nešto i „uradila“, a ne samo sedela po kafićima i jela kolače, ušla sam u jedan tramvaj i onda se malo njime vozila po centru grada, tačnije oko dela centra grada pošto postoji par „polukružnih“ tramvajskih linija.
Inače, u vreme mog boravka u Beču, tamo se održavalo i takmičenje za Pesmu Evrovizije, a tim povodom je na trgu ispred Gradske većnice, prikladno nazvanom Rathausplac, organizovan prikladan sajam, da ne kažem – vašar.
Pošto sam imala jaknu sa kapuljačom, rešila sam da ipak malo prošetam, pa sam tako došla i ovde. Ispostavilo se da je na štandu Srbije dežurala devojka s kojom sam ranije nekoliko puta sarađivala na poslu, pa smo se bogzna kako obradovale zbog ponovnog i potpuno slučajnog susreta. Onda smo se raspričale, jer nije ni bilo puno posetilaca, a uskoro su nam se pridružili i neki momci koji su je valjda znali odranije. U međuvremenu je i kiša počela da lije, tako da mi je bilo sasvim drago da u prijatnom društvu, van dometa kiše mogu da provedem neko vreme.
Inače, Bečlije su povodom Pesme Evrovizije koja se organizovala u njihovom gradu promenili stakla na semaforima da bi ilustrovali inkluzivnu kulturu koju promovišu. Ne znam šta je bilo sa ovim semaforima posle takmičenja.
Na drugoj strani Rathausplaca, kada se pređe važna i prometna ulica Ringštrase, nalazi se Burgteatar, tj, Narodno pozorište. Osnovano je 1741. godine, a današnja zgrada je otvorena 1888 godine. I ova zgrada je bila teško oštećena u Drugom svetskom ratu, a obnovljena i ponovo otvorena 1955. godine.
Samo par stotina metara dalje nalazi se i zgrada Austrijskog parlamenta u kojoj zasedaju dva doma. Članovi u jednom domu se biraju na direktnim izborima, a u drugom domu su predstavnici austrijskih saveznih pokrajina. Zgrada parlamenta je izgrađena između 1874. i 1883. godine u neoklasičnom stilu, sa snažnim uticajem antičke grčke arhitekture. Štaviše, kada pogledate ovu zgradu, deluje kao da ste u Atini.
Tokom Drugog svetskog rata i zgrada parlamenta je pretrpela oštećenja i kasnije je obnovljena.
Ispred zgrade se nalazi poznata fontana Palada Atina koja je podignuta između 1893. i 1902. godine. U skladu sa projektom zgrade parlamenta, osnovna, starogrčka tema je prenesena i ovde, pa je tako centralna figura boginja Atina koja simbolizuje mudrost, razum i pravedno upravljanje. Upravo zbog toga je izabrana kao simbol ispred zakonodavne institucije.
U rukama drži koplje i figuru Nike, boginje pobede, što ukazuje na pobedu razuma i zakona. Na donjim nivoima fontane nalaze se alegorijske figure koje predstavljaju glavne reke tadašnje Austrougarske. Time se naglašava političko i teritorijalno jedinstvo države u vreme izgradnje.
Nešto kasnije sam se vratila u stan u kojem sam imala sobu da bih se spremila za rođendansku proslavu. A ona je bila veoma lepa i svečana, puna radosti i emocija. Posle smo svi zajedno malo i prošetali, pošto je kiša prestala da pada, ali smo se u nekom trenutku i rastali.
Narednog dana sam odlučila da ipak odem u jedan muzej. Stvarno je šteta biti u Beču, a ne uživati u makar nekom od brojnih muzeja na različite teme koji postoje u gradu. Ovom prilikom sam otišla u jedan od najvažnijih muzeja umetnosti u Austriji i Evropi – Umetničko-istorijski muzej u Beču (Kunsthistorisches Museum Wien), koji je ujedno i najveći umetnički muzej u zemlji.
Muzej je otvoren 1891. godine, istovremeno kada i Prirodnjački muzej u Beču koji se nalazi preko puta na trgu Marije Terezije. Inače, u sredini trga koji je organizovan poput bašte nalazi se i spomenik ovoj čuvenoj austrijskoj carici.
Marija Terezija (1717–1780) bila je vladarka austrougarske monarhije i jedna od najznačajnijih ličnosti u istoriji Austrije. Na vlast je došla 1740. godine, nakon smrti svog oca, a njena vladavina obeležena je velikim reformama koje su modernizovale državu i ojačale centralnu vlast. Uvela je obavezno osnovno obrazovanje i unapredila administraciju, pravosuđe i poreski sistem. Marija Terezija je bila majka 16 dece, među kojima je i nesrećna Marija Antoaneta sa svojim čuvenim kolačima umesto hleba.
A što se tiče Umetničko-istorijski muzeja u Beču, njegova izgradnja u monumentalnom istorijskom stilu sa elementima renesanse započela je 1871. godine, a otvoren je 1891. Cilj je bio da se na jednom mestu objedine zbirke slika, skulptura i umetničko-zanatskih predmeta koje je habzburška monarhija prikupljala vekovima.
Ali, ma kako impresivno izgledala zgrada spolja, možda je njen najupečatljiviji elemenat, osim samih umetničkih dela, monumentalno stepenište do kojeg se dolazi kroz glavni ulaz.
Stepenište vodi iz predvorja do glavne dvorane muzeja i dizajnirano je tako da posetioca vizuelno pripremi za obilazak zbirki. Njegove dimenzije su velike: širina je oko 10 m, a visina glavnog prostora oko 20 m.
Zidovi i stubovi dekorisani su freskama i štukaturama i mada je vođa projekta bio Hans Makart, jedan od najpoznatijih austrijskih slikara 19. veka, danas se posebno ističe činjenica da je Gustav Klimt (1862-1918) kao mladi umetnik bio zadužen za slikanje alegorija na severnom zidu monumentalnog hola.
Inače, u muzeju se čuvaju neka od najčuvenijih i najpoznatijih slikarskih dela, ali se ovde mogu takođe videti i egipatska, antička i numizmatička zbirka. Evo nekog mog izbora:
Posebno sam obratila pažnju na staroegipatsku zbirku.
Posle posete muzeju našla sam se sa Željkom i ostatkom društva, pa smo otišli na lep ručak, a posle se još družili. Narednog dana sam se već vratila kući.
I za sam kraj, evo i mape koja prikazuje koja sam sve mesta posetila tokom ovog putovanja po Austriji u maju 2015. godine.