Italija – Apulija 2024, 6. deo (Ostuni, Monopoli)
Kao što sam pomenula na kraju prethodnog nastavka priča o putovanju po italijanskoj pokrajini Apuliji (ili Pulji kako je Italijani zovu) polovinom septembra 2024. godine, posle divne i duge pauze za ručak (i vino), krenula sam u laganu šetnju prvo po obodu istorijskog centra gradića Ostuni, da bih zatim zašla u njegove uske i slikovite uličice.
Ostuni je poznat i kao „Beli grad“ zbog prisustva brojnih okrečenih zgrada. Ovo se pre svega odnosi na istorijski centar gradića koji je podignut na samom vrhu uzvišenja nedaleko od obale Jadranskog mora.
Nakon što sam snimila grad sa spoljašnje strane, krenula sam ka centru njegovim uskim ulicama koje su više nalik na prolaze i stepeništa.
Tako sam došla do crkve Sv. Vida mučenika (Chiesa di San Vito martire), koja je poznata i kao Santa Marija Madalena de’ Paci.
Crkva je podignuta između 1750. i 1754. godine na ruševinama prethodne srednjovekovne crkve. Mada ima, kako sam čitala, lepu unutrašnjost, ona danas funkcioniše kao mesto gde se organizuju konferencije i kulturna dešavanja, a tu se mogu videti i neke arheološke iskopine, uključujući i skelet žene sa fetusom iz Paleolita. Ja sam ipak htela da nastavim da šetam, tako da se nisam ovde zadržala.
Samo nekoliko desetina metara dalje, nalazi se i katedrala u Ostuniju koja je posvećena Uspenju Bogorodice. Kada sam stigla do katedrale, bilo je očigledno da je upravo završena ceremonija venčanja i fotografisanje na stepeništu ispred glavnog ulaza je bilo u toku. Zato sam morala malo da sačekam, ali je onda bilo moguće i da se u katedralu uđe, a da se niko ne uznemirava.
Crkva je podignuta između 1437. i 1495. godine. Mada na prvi pogled može da deluje svedeno, pročelje zapravo ima niz lepih ukrasa, a posebno se ističe središnja rozeta.
Unutrašnjost katedrale je prerađena u periodu Baroka i tu takođe mogu da se primete brojni lepi i zanimljivi detalji.
Prekoputa ulaza u katedralu nalazi se i Biskupova palata koja je prvobitno podignuta oko 1560. godine, ali je značajno obnovljena 1750.
Ona je povezana sa susednom bogoslovijom veoma lepim lukom koji je nazvan po biskupu koji je zaslužan za njegovu izgradnju u prvoj polovini XVIII veka.
Istorijski centar Ostunija, sa svojim uskim uličicama, stepeništima i portalima, izuzetno je slikovit i ja sam sada krenula u opuštenu i laganu šetnju po ovom delu grada. Usput sam došla i do jednog mesta odakle se pružao veoma lep pogled ka obali i Jadranskom moru.
U jednom trenutku sam se odlučila da odem do samoposluge jer je trebalo da kupim par sitnica koje su moj boravak u iznajmljenom stanu činile prijatnijim, a kada sam to završila, vratila sam se do ulice u kojoj je taj stan i bio. Dan je već bio na izmaku, pa sam se povukla u sobu jer sam ujedno osmišljavala i planove za naredne dane, tako da više nisam ni izlazila.
Narednog dana sam planirala da odem do gradića Monopoli na obali Jadranskog mora jer mi je to preporučeno. Čak su mi rekli da je mesto i lepše od Polinjana a Mare. Odmah da kažem da to na kraju nije bio moj utisak, ali sam svakako bila zadovoljna da sam napravila ovaj „poludnevni izlet“.
Sve je ipak počelo tako što sam u Ostuniju peške prvo krenula do jednog izvanrednog mesta, a to je vidikovac sa kojeg se pruža divan pogled na istorijski centar ovog „Belog grada“.
Usput sam prošla i kroz relativno veliki gradski park gde sam uočila jedno (meni) veoma lepo i zanimljivo drvo.
Ali, osim toga, prolazeći kroz delove Ostunija koji ne pripadaju istorijskom centru, mogla sam da zaključim da su i oni sasvim zanimljivi i slikoviti.
Taj vidikovac na koji sam išla se nalazi na jednoj terasi-trgu pod nazivom Piazzetta Martiri delle Foibe koja je udaljena oko 700 m od glavnog trga sa kojeg se ulazi u istorijski centar grada. Mislim da je ovde, zbog položaja sunca u odnosu na istorijski centar, najbolje doći prepodne – tada belina Ostunija najviše dolazi do izražaja. Osim toga, odlično se vide i obala i Jadransko more.
Nakon što sam napravila nekoliko snimaka, krenula sam da se vraćam prema centru grada. Usput sam se ponovo zaustavila na par mesta da bih snimila Beli grad i neke njegove detalje iz drugog ugla.
Kada sam stigla do glavnog trga, prvo sam napravila par snimaka, a onda i sela da popijem jednu finu kafu na mestu odakle sam imala lep pogled ka istorijskom centru.
Posle sam se pokrenula, ali sam samo kratko nastavila ka Trgu slobode (Piazza della Libertà), jer se tu nalazi jedna crkva koja je sada bila otvorena i koju sam želela da posetim.
U pitanju je crkva Sv. Franje asiškog.
Crkva je podignuta 1304. godine, ali je u međuvremenu više puta bila obnavljana i dograđivana. Konkretno je 1883. godine prerađeno njeno pročelje, dok su bronzana vrata sasvim skoro izrađena – 1985. godine.
Unutrašnjost se sastoji od jednog broda, a dekoracija potiče iz XVIII veka.
Mada nisam bila ni u kakvoj velikoj žurbi, ipak sam posle ovoga lagano krenula ka prostranom parkiralištu za turističke autobuse, Tenente Spekja (Tenente Specchia), gde staju i gradski autobusi koji voze do i od železničke stanice Ostuni koja je udaljena oko 4 km.
Dan je bio veoma lep, sunčan i prijatno topao, tako da sam krenula ka gradiću Monopoliju na obali koji mi je bio preporučen kao veoma lepo mesto (udaljeno je od Ostunija oko 40 km). Pošto je čitavo ovo putovanje bilo obeleženo prilično opuštenim i neobaveznim obilascima, smatrala sam da je sasvim u redu da se vozam po južnoj Italiji da bih videla i neko mesto o kojem nisam imala nikakve podatke.
Tako sam od železničke stanice krenula peške ka istorijskom centru, pa sam tako prošla i pored crkve Sv. Antun Padovanski (Parrocchia Sant'Antonio di Padova), ali bez namere da tu i svraćam.
Imala sam, međutim, ozbiljnu nameru da svratim negde na rani ručak, pa sam to ubrzo i učinila. Moram da priznam da sam ovom prilikom veoma dobro izabrala i na kraju sam bila i sita, i zadovoljna.
U međuvremenu sam odlučila da do istorijskog centra Monopolija ne dođem direktno, već da idem novijim ulicama gradića pomalo okolo-naokolo, pa da na taj način istorijskom centru priđem sa južne strane i odatle započnem obilazak.
Osim što sam tako mogla da vidim i katedralu u Monopoliju, takođe sam mogla da vidim i deo Muzeja arsenala na otvorenom.
Tako sam došla i do plaže Kala Porta Vekja (Cala Porta Vecchia) za koju se može reći da je u sred starog grada.
Plaža je bila sasvim fina, ali ipak ne i dovoljno inspirativna. Zato sam je samo slikala iz još jednog ugla, ali sam i brčnula svoje noge.
Zatim sam krenula da malo šetam po gradu. Na jednom mestu sam videla zgradu koja je po načinu izgradnje bila ista kao i ona u kojoj se nalazio stanu Ostuniju koji sam iznajmila. To mi je posebno bilo zanimljivo zbog drugarice koja je arhitekta, pa sam joj pominjala šta mi je zapalo za oko. Naime, stekla sam utisak da je puno zgrada projektovano tako da se ulazi u prednju prostoriju koja očigledno ima vrata, ali i prozor ili prozore. Ta prostorija bude relativno dugačka, a odatle se u slučaju stana u kojem sam spavala ulazi u spavaću sobu koja u stvari nema nijedan jedini prozor i jedini izvor prirodne svetlosti dolazi kroz vrata koja spajaju te dve prostorije. To se na sledećoj slici sasvim fino može da vidi: bela zgrada na desnoj polovini fotografije ima s prednje strane i vrata i prozore, ali kada se posmatra sa bočne, tu praktično nema ničega. Koga zanima, sasvim dobro može da zamisli da jedina prirodna svetlost unutra dolazi sa pročelja.
Pretpostavljam da je razlog za ovakvu izgradnju ili to što su se zgrade podizale jedna do druge pa nije ni bilo prostora da se bočno postavljaju bilo kakvi otvori, ali i da bih se smanjio uticaj vrućine u toku leta ili jakog vetra u toku zime.
Eto, ja se bavim i takvim stvarima kada putujem. Ali, u slučaju Monopolija, bilo je još istinski zanimljivih i lepih građevina koje nisu podsticale razvijanje bilo kakvih teorija sa moje strane.
Na putu ka katedrali sam tako prošla i pored crkve Santa Marija del Sufrađo (Chiesa di Santa Maria del Suffragio) iz XVII veka. Ulica u kojoj se nalazi ova crkva je dosta uzana, tako da sam mogla da je snimim samo sa strane.
Uskoro sam došla i do katedrale koja se zvanično naziva Basilica Cattedrale della Madonna della Madia.
Izgradnja prvobitne crkve je započela 1107. godine, ali je u periodu od 1742. do 1770. godine ona u potpunosti zamenjena novom crkvom podignutom u baroknom stilu. Unutrašnja dekoracija je izvedena uz upotrebu raznobojnog mermera, a čudotvorna ikona Madone dele Madije koja je po legendi 1117. godine izronila iz mora nalazi se u središtu prezviterijuma.
Nastavivši šetnju kroz istorijski centar Monopolija, mogla sam da uživam u brojnim slikovitim kućama, ali i raznim crkvama.
Neke od crkava i dalje imaju isključivu religioznu funkciju, dok su druge svoje funkcionisanje prilagodile novim vremenima. Na primer, crkva Sv. Leonarda (Chiesa San Leonardo) iz XVIII veka, čiji je jedan deo pretvoren u muzej.
Prošetala sam i do trga koji se zove Pjaca Palmijeri (Piazza Palmieri). Trg je zanimljiv jer se tu nalazi crkva Sv. Tereze (Chiesa di Santa Teresa) iz XVIII veka, ali i lepa fontana, kao i palata Palmijeri (Palazzo Palmieri), takođe iz XVIII veka.
Sada sam krenula nekim ulicama, ali u pravcu slikovite Stare luke (Porto Vecchio).
Stara luka nije velika, ali mi je bila zanimljiva za fotografisanje, zato što mogu da se pronađu neki zanimljivi uglovi i detalji.
Na prethodnoj fotografiji, levo, vidi se Zamak Karla V (Castello Carlo V) čija je izgradnja završena 1525. godine i koji ima petougaonu osnovu. Nalazi se na rtu koji je nekada bio odvojen od samog grada, a izvesno vreme se koristio kao zatvor. Danas je to mesto gde se organizuju izložbe i kulturna dešavanja.
Sada sam se lagano uputila nazad ka železničkoj stanici, ali sam usput prolazila kroz neke druge delove istorijskog centra, pa sam ponovo snimala zanimljive detalje i objekte. To su uglavnom bile crkve i nekadašnji manastiri, ali je u stvari sve bilo sasvim prijatno za gledanje.
Vraćajući se ka železničkoj stanici koja opslužuje gradić Ostuni, mogla sam iz voza lepo da posmatram predele kroz koje smo prolazili. Tu su često mogli da se vide maslinjaci.
Već sam ranije pomenula da železnička stanica Ostuni zapravo nije u samom gradu, već je udaljena oko 4 km, ali postoje gradski autobusi koji rešavaju ovaj problem. Kada sam se vratila do samog grada, još uvek je uveliko bio dan, pa sam se uputila ka centru.
Ponovo sam naletela na neku svadbu, ali su sada gosti išli nekuda. Izgledalo mi je da je Ostuni posebno popularan kao mesto za organizovanje venčanja.
Ja sam prvo otišla da popijem jednu kafu i to mi je sasvim fino prijalo.
Kako nisam imala nikakvih obaveza tokom ostatka dana, sasvim sam se lepo opustila i uživala. Jedino što sam u nekom trenutku ipak uradila bilo je da pređem u jedan drugi kafić, i dalje u samom centru Ostunija, gde je sunce duže bacalo svoje zrake. Tu sam sada naručila jedan koktel. Dolce far’ niente!
Kada su i poslednji zraci sunca prestali da padaju na glavni trg i njegovu okolinu, lagano sam krenula u pravcu iznajmljenog stana, ali nekim srazmerno sporednim ulicama. Bilo mi je zanimljivo da posmatran delove grada koji nisu turistički.
Ponovo sam bila svesna specifične forme stambenih jedinica kod kojih je na pročelju bilo otvora, ali je bilo sasvim jasno da su to jedini otvori kroz koje dnevna svetlost može da ulazi u unutrašnji prostor.
Ono što mi je posebno bilo zanimljivo imajući u vidu uzane ulice bila je veština lokalnih vozača.
Ne samo da su uspevali da se mimoilaze u tim ulicama ili da skreću, već su uspevali da parkiraju kola na potpuno neverovatnim mestima uz vrhunsku veštinu i osećaj za prostor i stepenice.
U daljini sam mogla da vidim i Jadransko more.
A kako je dan bio na izmaku, tako su i boje bile veoma lepe, dajući poseban šarm ovom ljupkom gradiću i njegovim zgradama.