Italija – Apulija 2024, 3. deo (Alberobelo)
Bila sam veoma zadovoljna stanom koji sam iznajmila u Bariju i to najviše zbog njegovog položaja. Činjenica je da je bio malo dalje od Starog Barija, ali je zato bio u neposrednoj blizini železničke stanice, kao i autobuskih stajališta. E, ovo drugo, autobusi, bilo mi je važno onog dana kada sam napuštala Bari jer sam se upravo tako prebacila do svog novog odredišta – neopisivo ljupkog mesta koje se zove Alberobelo.
Tu je bilo potrebno da malo prepešačim uzbrdo od autobuskog stajališta koje je na trgu ispred železničke stanice Alberobelo da bih došla do stana koji sam iznajmila, ali mi to nije ni najmanje smetalo. Štaviše, bila sam prilično zadovoljna. Ne znam tačno koji je bio razlog za to moje odlično raspoloženje. Istina, Italija obično u meni podstiče najlepša moguća osećanja koja mogu da se vezuju za neku zemlju, što je, moram da priznam, prilično apstraktno, ali i uvrnuto, međutim, ne i manje tačno u mom slučaju. S druge strane, na ovo putovanje sam krenula noseći veliki ranac. Jednostavno mi je lakše da se sa njim krećem, pogotovo što ga ne napunim skroz (bio je oko 9 kg kada sam ga merila na aerodromu). One torbe sa točkićima imaju svojih prednosti, ali ako moram da prođem neko duže rastojanje, pogotovo ulicama, prvo me mnogo nervira ona buka koju stvaraju, a drugo, svaki put kad naiđem na neki ivičnjak ili stepenice, moram da nosim torbu u ruci, a to mi je teško i nezgodno. I konačno, tako se mnogo sporije krećem. Dakle, ranac je prava stvar za mene. Dodatno mi je bilo važno da mi uopšte nije padalo teško da hodam dok mi je on na leđima i osećala sam se zapravo prilično lako, što me je posebno radovalo.
Sve u svemu, u takvom raspoloženju sam se na kratko zaustavila i napravila jedan selfi.
Alberobelo je poznat kao mesto u kojem se u velikom broju nalaze kuće poznate pod nazivom truli (trulli) (jednina je „trulo“, a množila „truli“). Takvih kuća ima po čitavoj Apuliji, ali je ovde njihova koncentracija na srazmerno malo prostora gotovo neverovatna. U stvari, možda i nije. U Apuliji ima puno kamena, a ljudi su vekovima bili siromašni, tako da su koristili materijal koji im je bio lako dostupan, a takođe i praistorijsku tehniku izgradnje svojih kuća pri čemu nisu koristili malter, tj, kuće imaju takozvani suhozid. Kuće koje se danas ovde vide su uglavnom okrečene, ali se posebno ističu krovovi na kojima se lako vide lepo poređane kamene ploče. Kako su ljudi ekonomski ojačavali, posebno u XX veku, tako je ovakva izgradnja izgubila na značaju, ali su preostali primeri postali spomenici kulture. U tolikoj meri da se priznaju i prepoznaju i na svetskom nivou. Naime, truliji iz Alberobela se nalaze na UNESKO-ovoj Listi svetske baštine.
Najveći broj ovih kuća je koncentrisan u dve gradske četvrti – Monti i Aja Pikola, ali se ovakve kuće mogu videti po čitavom gradu, pa sam tako i ja nekoliko njih uočila dok sam išla ka stanu koji sam ovde iznajmila na dva dana.
Sa vlasnicom sam se dogovorila kada ću da dođem, što je bilo pre zvaničnog puštanja u stan, jer je trebalo da se on očisti i spremi za mene kao novog stanara. Ali, ova izuzetno ljubazna žena mi je rekla da slobodno dođem i ranije jer će ona da bude tu, pa onda svoje stvari mogu da ostavim. Tako je i bilo i ona mi je odmah dala ključ, s tim da će mi javiti kada stan bude skroz spreman.
Ja sam to vreme iskoristila da odem na jednu prijatnu kafu, a taman je bilo to i dobro jer je kratko padala kiša, pa i tako i tako ne bih išla ni u kakvo obilaženje. Kada mi je vlasnica stana javila da je on spreman, otišla sam tamo da bih uzela šta mi je potrebno za prvo, početno obilaženje gradića.
Ipak, morala sam pre toga da snimim ovaj stan. Ja veoma retko snimam prostore u kojima odsedam jer to najčešće nije ni bitno i tu samo prespavam noć il’ dve. Međutim, ovo mesto je bilo fantastično. Sticajem okolnosti sam uzela (po prilično pristojnoj ceni), prostor u koji je moglo komotno da se smesti barem 3-4 ljudi. To mi i nije bilo bitno, ali lepota prostora, pa na kraju krajeva i činjenica da sam odsedala u jednoj od tradicionalnih truli kuća, bile su mi posebno drage srcu.
U kvartovima Monti i Aja Pikola, većina kuća je prilagođena potrebama turista – bilo da se u njima može odsedati, ili su pretvorene u prodavnice suvenira, ili restorane/kafiće, i sl. Ali, odsedanje u tom delu Alberobela ima i svoju cenu i to prilično visoku. To nije za mene. Ovako sam uspela da dobijem i jare i pare, što je prilično retka pojava u životu.
Ubrzo sam krenula u šetnju, pa sam jednom od središnjih ulica, Korso Vitorio Emanuele došla do trga Pjaza del Popolo. Kao što se vidi, u Alberobelu ima i „normalnih“ zgrada.
Ali, nedaleko od ovog trga postoji i vidikovac odakle se pruža izvanredan pogled na četvrt Monti i trulije.
Kako sam narednih dana putovala po Apuliji, gledajući kroz prozor vozova kojima sam se prebacivala od mesta do mesta nisam mogla da prestanem da se divim izuzetno vrednim ljudima ovog dela Italije. To da su oni vanredno vredni sam zaključila na osnovu posmatranja polja. U njima se, u zemlji, i dalje mogu videti komadi kamenja, ali su oni relativno sitni. Svo veće kamenje su vredni Puljani očigledno kroz vekove izvukli iz zemlje da bi mogli da je obrađuju, a od tog većeg kamenja su napravili kilometre i kilometre ograde između placeva najčešće sa njivama, maslinjacima i vinogradima. Osim toga, veći komadi krečnjaka su se vadili iz polja i grubo obrađivali u kamene ploče koje su se koristile za izgradnju kuća. Posebno su impresivni ti piramidalni, poluobličasti ili kupasti krovovi, na kojima su ploče krečnjaka postavljene stepenasto. To može da se vidi i na sledećoj fotografiji.
Ali, kao što sam rekla, ovakve kuće mogu da se vide širom Alberobela, a ja sam htela da prvo odem da nešto pojedem. Posetu kvartu Monti sam ostavila za malo kasnije, a sada sam se iz nešto savremenijeg dela grada zapravo uvukla u kvart Aja Pikola, a tu sam došla i do Kuće Lipolis koju je kao svoju privatnu rezidenciju krajem XVIII veka podigao lokalni prota Vitonofrio Lipolis.
U blizini ovog mesta sam našla i jedan restoran koji mi se dopao, pa sam tu i sela. Prvo sam naručila vrlo ukusan koktel Limončelo spric što je prilično retko u mom slučaju – u smislu da pijem alkohol u toku dana. Ipak, bila sam tako divno opuštena da mi je prijalo da budem pomalo „nevaljala“. Uostalom, onaj stan i soba u njemu su bili prilično blizu, tako da nisam brinula previše. Na kraju krajeva, trebalo je i da se malo osvežim.
Uskoro je stigla i hrana. Za predjelo sam uzela buratu. To je sir tipičan za Apuliju, a pravi se od kravljeg mleka, kao kombinacija mocarele i pavlake. Ja ga obožavam, pa je bilo sasvim logično da ga ovde jedem često.
Za glavno jelo sam uzela hobotnicu sa pečenim paradajzom-trešnjarom.
Bio je to jedan divan ručak u uživala sam u svakom trenutku. Nije mi smetalo ni što mi se prilično ljuljalo po glavi. Kada sam završila sa jelom i smogla snage da ustanem, jasno mi je bilo da moram prvo da odem do sobe da se malo odmorim. Usput sam sebe častila i jednim divnim sladoledom. Pošto ja puno hodam na svojim putovanjima, moram da obezbeđujem dovoljno kalorija. Tako sam ja sebi objašnjavala tekuća dešavanja.
I tako sam se vratila do iznajmljenog stana i tamo malo odmorila. Nisam baš mogla da spavam, a to mi i nije bio cilj, već sam želela samo da u horizontali sačekam da mi se ljuljanje u glavi smiri. To se, naravno, vremenom i dogodilo, pa sam ustala, spremila se i izašla napolje i krenula u šetnju.
Sada sam već pronašla „prečicu“ od stana u kojem sam boravila do glavne ulice, a tu je takođe bilo trulija.
Ponovo sam se uputila do sjajnog vidikovca na kojem sam bila i nešto ranije, ali prizori su odatle toliko lepi da mi uopšte nije smetalo da ponovo uživam u njima. Uostalom, vreme se malo promenilo – bilo je i dalje oblaka, ali je bilo i više sunca koje se lagano spuštalo ka svom zalasku, pa su i boje bile nešto drugačije.
Zatim sam se spustila do prostranog trga koji se označava kao park, mada je to uglavnom popločan prostor. On se zove Parko Largo Martelota, a naziv u stvari potiče od ulice koja tu prolazi, a zove se Largo Martelota. Praktično ova ulica odvaja jedno uzvišenje na kojem se nalazi nešto savremeniji deo grada (uključujući i vidikovac), kao i područje nekadašnjeg sela Aja Pikola gde takođe postoje truliji (njih 590) i drugo uzvišenje, Monti, koje sam sada imala nameru da obiđem. Upravo se na tom drugom uzvišenju nalazi glavna koncentracija trulija (njih 1030), a ja sam želela da tu sada uglavnom neobavezno šetam.
Ispostaviće se na kraju da sam ja uglavnom šetala po kvartu Monti, dok sam u kvartu Aja Pikola obišla samo rubne delove. Glavni razlog za to je da mape ne prikazuju dobro koje područje zahvata Aja Pikola i potrebno je da se dosta kopa da bi se to pronašlo. A u stvari je Aja Pikola samo nastavak savremenijeg dela grada.
Praktično se na sledećoj fotografiji vidi uzvišenje i pravac u kojem se širi Aja Pikola, dok mi je Monti, u trenutku kada snimam ovu sliku, iza leđa i desno.
Truliji kreću od samog trga i postoji par glavnih ulica koje idu blago uzbrdo, a one su između sebe povezane poprečnim manjim ulicama. Treba reći da su sve zavojite. Posetilac sam odlučuje kuda će tačno da krene, jer ne postoji nikakav formalan pravac obilaženja. Sve se svodi na šetnju između slikovitih belih kućica sa zanimljivim kamenim krovovima.
Neke od radnji imaju table koje pozivaju prolaznice i turiste da ih posete zato što imaju mogućnost penjanja na krov, što obezbeđuje lep pogled. Na taj način se takve prodavnice nadaju da mogu da povećaju svoju prodaju.
Ja sam vrlo brzo naišla na jedno takvo mesto, pa sam se i popela na krov. Stvarno je bilo lepo, zanimljivo i davalo drugačiju perspektivu.
Naravno, morala sam da napravim i jedan selfi.
Zatim sam se vratila do glavne ulice i nastavila njom dalje uzbrdo, a uskoro sam se zavukla u neke bočne uličice.
Situacija u bočnim uličicama je bila nešto drugačija. Tu su i dalje mogle da se vide funkcionalni truliji, ali oni nisu nužno bili skockani za turiste, a ne sećam se ni da sam tu videla bilo kakve radnje.
S druge strane je delovalo da tu ljudi stvarno žive, a ne da je sve napravljeno za turiste i prilagođeno njihovim potrebama.
Bilo je lepo i da se vidi, a to se često dešavalo, nekakav slikoviti detalj, poput biljaka u žardinjeri pored ulaza ili saksije sa cvećem u nekoj niši koja kao da je baš za to napravljena.
Po povratku kući, kada sam sređivala fotografije, uočila sam da sam neke od trulija slikala par puta – jednom kada prvi put prođem pored njih, a drugi put kada se ponovo vraćam istom ulicom. Ali, nije mi to smetalo. U stvari, to je samo potvrđivalo da su mi te kućice stvarno zapale za oko.
Kod jednog trula mi se jako dopalo kako su krovovi spojeni, a između njih urađen kameni oluk da odvodi vodu kada kiša pada.
Na nekim trulijima je krov jasno postavljen i kreće od vrha zidova, ali na nekim drugim to nije slučaj i kao što može da se vidi na sledećoj fotografiji, deluje kao da se krov preliva preko kućice.
Ja sam se povremeno zavlačila u manje uličice koje su često slepe, a onda bih se vratila do glavne ulice, da bih nekom bočnom prešla na neku drugu glavnu ulicu. Ali, sve sam to radila bez bilo kakvog reda i to je bilo sasvim kako treba. Na svakom koraku su se videli slični, a ipak drugačiji prizori i svi oni lepi.
Došla sam i do jedne nešto šire glavne ulice koja ide uzbrdo, Via Monte San Mikele, a tu je posebno bilo lepo kako je sunčeva svetlost doprinosila lepoti prostora.
Mada su kućice i dalje bile ljupke i slikovite, sa nestankom direktne sunčeve svetlosti, sve bi se pretvorilo u puku komercijalnu zabavu za turiste.
Ipak, tu i tamo su mogli da se vide i razni lepi detalji koji možda služe za privlačenje turista, ali svakako prijaju i ljudima koji tu žive ili rade.
Sada sam se popela do kraja ulice koja se u međuvremenu pretvorila u Via Monte Pertika, a tu, prekoputa lokalnog parka, postoji trulo-crkva – crkva Sv. Antonija. Ovde je čak i crkva napravljena u trulo-stilu.
Ušla sam unutra i tu sam malo obišla crkvu, a bilo je zanimljivo videti i kupolu na kojoj se vidi da je napravljena od kamenih ploča – koristeći istu tehniku kao i u slučaju krovova okolnih kuća.
Crkva Sv. Antonija, detalj
Posle posete crkvi, krenula sam da se vraćam ulicom kojom sam i došla do ovde. Ponovo mi je sunce bilo naklonjeno, pa su boje i prizori bili divni.
A onda sam se ponovo zavukla u neke druge, bočne i manje ulice, ali one nisu bile ništa manje slikovite.
I tako sam se ponovo vratila do širokog prostora između dva uzvišenja - parka Largo Martelota.
Kada sam, međutim, prošla pored par ulica koje vode uz uzvišenje Monti kao da sam osetila neki zov – morala sam ponovo, makar na kratko, da se zavučem u ove ulice i među predivno slikovite trulije.
Ali, nisam se previše zadržavala. Htela sam i da se vratim do stana, a on je bio u blizini crkve Svetih Kozme i Damjana čiji se tornjevi na sledećoj slici vide u daljini.
Nešto kasnije sam se vratila u deo grada gde sam noćila, a usput sam svratila i u jednu samoposlugu da bih kupila šta mi je potrebno.
Pošto sam lepo ručala ovog dana, rešila sam da uveče jedem samo nešto lagano i improvizovano. Kako sam bila u Apuliji, bilo je sasvim logično da sam poželela da ponovo jedem buratu, a bilo bi bezveze da jedem samo sir. O, da. Bila je to jedna sasvim dobra i lagana večera.