Peru i Bolivija 2005, 3. deo (Naska)

Samo što smo izašli iz Lime, autobus je već napravio pauzu. Valjda zbog stresa i probijanja kroz neverovatnu gužvu. I dok sam sedela u njemu, mogla sam da posmatram kako na krov susednog autobusa tovare nekakve velike pakete i prtljag. Takođe sam posmatrala i lokalne trgovce koji su kroz prozore autobusa putnicima nudili voće i grickalice.

Panamerički put koji vodi od Lime ka jugu ide paralelno sa obalom. Pacifička obala u tom delu nije nešto lepa. Pored nje prolazi ledena Humboltova struja koja vodi poreklo sa Antarktika, a pesak je neprivlačno taman. Osim toga, put vodi i kroz pustinju ili barem pustaru. Povremeno se vide naselja uz put i stvarno da se čovek pita od čega ti ljudi žive i kome je prvom palo na pamet da na takvom mestu svije svoje ognjište. Ali, te puste predele povremeno presecaju reke koje teku ka Pacifiku i u stvari je u tim dolinama moguće da se živi, pa čak su i neke velike civilizacije svojevremeno tu puštale korene. U današnje vreme može povremeno da se vidi da ljudi pokušavaju da tu i tamo zasade po neko drvo, a na par mesta sam mogla da vidim i nekakvo zimzeleno drveće za koje su mi rekli pušta dugačko korenje i koristi podzemnu vodu da bi tu opstalo.

Prvo mesto koje sam planirala da posetim na jugu Perua bilo je Naska. Kada sam kretala, rekli su mi da će autobus da vozi 6 sati, a vozio je 8 i po. Tu sam počela da se navikavam na ideju relativnog vremena, a i da učim da se opustim jer moje nerviranje neće ni na koji način ubrzati autobus. Dođe mu kao malo verovatno, ali idealno mesto za vežbanje unutrašnje discipline. Na stanici me je čekao Hulio, momak iz hotela. Kad sam rezervisala sobu iz Lime, Virhinija koja mi je pomagala u tome im je glasom nastavnice španskog podviknula da vode računa o meni, mada niti je ona znala njih, niti su oni znali nju, ali su ovi izgleda to ozbiljno shvatili i bili izuzetno ljubazni i predusretljivi. Virhinija me je inače posavetovala da za bilo kakve informacije i savete uvek pitam ljude na recepciji, jer oni moraju da budu korektni prema turistima.

Dakle, fino sam se smestila i ubrzo izašla u šetnju. Naska je malo mesto, pa nije tu ni imalo bog zna šta da se šeta, ali sam kupila razglednice i otišla na klopu, pa na spavanje jer sam ujutru već u 7.30 kretala na obližnji aerodrom. Uz večeru sam popila i čašu vina, tako da sam se sva lelujava vrlo rano stropoštala u krevet.

Glavna atrakcija u Naski su njeni čuveni geoglifi, tj., linije koje su „iscrtane“ po pustinji. Sa zemlje ništa ne može da se vidi i ljudi da kažem „našeg doba“ postali su svesni njihovog postojanja tek u prvoj polovini 20. veka kada su avioni počeli da preleću ove krajeve. Apsolutno se ne zna tačno čemu su služile, ali naravno to ne sprečava postojanje brojnih teorija zašto su napravljene – u svrhu poljoprivrede, zbog astronomije ili da su ih napravili vanzemaljci, pošto zemaljci nisu mogli da ih vide. Međutim slični motivi mogu da se vide na keramici, tako da osim ako neki vanzemaljac nije sedeo za grnčarskim točkom i ukrašavao posude ubijajući vreme dok je čekao sledeći prevoz do kuće, ostaje da su autori ipak bili sa ove planete. Nekako je ustanovljeno da su linije napravljene u periodu od početka ove ere do negde 1000. g.n.e. Pustinja u ovom delu ne sastoji se samo od peska, ima tu dosta kamenja i kamenčića, i linije su napravljene tako što su ti kamenčići raščišćeni po određenim šablonima stvarajući na taj način različite oblike. Njima su dati sledeći nazivi: Kit, Trougao, Trapezoidi, Astronaut, Majmun, Pas, Kondor, Pauk, Kolibri, Pelikan, Papagaj, Ruke i Drvo. Osim ovih oblika čitavo ovo područje je ispresecano i širim ili užim „trakama“ na zemlji koje se pružaju pravo i koje podsećaju na piste. Otud, između ostalog, ta ideja sa vanzemaljcima jer su im navodno ove pruge pomagale prilikom sletanja. Bilo kako bilo, mi i dalje nemamo pojma šta se tu stvarno dešavalo, ali to nije razlog da se ne divimo.

Kada dođete na aerodrom malo mora da se sačeka oko sitnijih formalnosti, ali je bitno da se leti ranije ujutru jer je tada vidljivost značajno bolja. Ide se malim avionima i meni je dopala ta čast da sedim pored pilota, a osim nas dvoje bilo je mesta za samo još dvoje putnika koji su sedeli iza nas.

Na aerodromu u Naski

Let treba da traje 45 minuta, ali ga u stvari malo skrate i bolje je tako. Početak je bio super, ali kada aviončić krene da se vrti u krug i naginje malo levo, malo desno, da bi imali bolji pogled na geoglife, onda već počne da se remeti pritisak, pa nije tako prijatno. Mada mi nije bilo muka, bilo mi je veoma mutno u glavi i na kraju sam jedva čekala da sletimo. Valjda treba da se čovek navikne.

Ipak, linije su zaista fascinantne i kada mi se taj neprijatan efekat u glavi smirio, onda sam poželela da je letenje trajalo duže. Ovako, dok uočim „crtež“, snimim ga foto aparatom, pa video kamerom, već dođe vreme da piljim i pokušavam da uočim sledeći. Eh, kako je teško ugoditi nekim ljudima!

Kolibri, Naska

Pauk, Naska

Gore: linije; dole levo: Ruke; dole sredina: Drvo. Skroz na dnu u sredini: platforma na zemlji sa koje mogu da se posmatraju „crteži“, a u desnom donjem ćošku vidi se parče Panameričkog autoputa

Pošto sam dobila propisno i zvanično potpisano „Uverenje“ da sam bila ovde, vratila se u Nasku sa čvrstom namerom da to popodne krenem prema Arekipi, ali je ispalo da ću tamo da putujem noću, jer nije bilo zgodnog prevoza, pa sam čitav dan ubijala vreme u Naski. Tu, dakle, nisam imala bog zna šta da radim (5 puta sam obišla centar), ali pošto sam već krenula da se pretvaram u filosofa, to je bilo u redu.

Sa Hulijom iz hotela sam otišla do jedne radnje gde su pravili sveže ceđene sokove i prodavali voće: granadilje, male banane, marakuje, pomorandže, ananas, jabuke i ćirimoje. Pila sam sok od marakuje, kupila male banane, granadilje i ćirimoje, pa to kasnije jela u hotelu, pošto sam se sa njima dogovorila da za malu doplatu ostanem u sobi do uveče. Ja sam marakuju probala već ranije i veoma volim tu čudesnu osvežavajuću kombinaciju izuzetne kiselosti i slatkoće, ali mi je Virhinija (opet) skrenula pažnju na to da se kod njih marakuje koriste za sokove, ali da se jedu granadilje. One su istog oblika, praktično iste strukture, ali su marakuje spolja žute, nešto veće, a semenke im imaju žućkasto-narandžastu opnu, dok su granadilje ljubičasto-braon spolja, a opna im deluje sivkasto. Ipak, mada ne previše privlačne na prvi pogled, one su zaista izuzetno slatke, bez previše kiselosti, tako da sam pratila lokalne običaje i jela samo njih. Što se ćirimoje tiče, ne bih znala kako da im opišem ukus osim da su božanstvene. Tamanila sam ih po čitavoj Južnoj Americi, ali su mi ove iz Naske ostale u sećanju kao posebno sočne i slatke.

Pokušala sam da u Naski jedem i seviće. To je jelo za koje sam već čula u Ekvadoru, ali sam tada bila manje sklona gastronomskim avanturama, pa sam ovde rešila da to ispravim upravo sa sevićeom. To je jelo koje može da se pravi i od piletine, a znatno češće od ribe ili morskih plodova. Sve se sirovo isecka na sitno, doda se crni luk, začini i sve to zalije sokom od limete. A zatim se jede bukvalno za par minuta potpuno spremno i „skuvano“. Zvuči neverovatno, ali u stvari kiselina iz limete bukvalno obradi meso i ono je izuzetno ukusno i jestivo. Međutim, kako je bilo rano popodne, sve sevićerije, posebni restorani koji služe ovu vrstu hrane, bile su zatvorene. Ništa mi nije bilo jasno, a onda su mi objasnili da se seviće jede samo i isključivo pre podne, jer je bitno da se organizmu da vreme da preradi svu tu kiselinu.

Dan mi je prošao uz opuštanje i besciljnu šetnju, a uveče sam hvatala autobus za Arekipu. Bio je to sasvim dobar autobus, dobili smo i večeru kao da smo u avionu, a sedišta su bila udobna dovoljno da može da se spava. Ja obično imam problema sa spavanjem u prevozima, zbog manjka prostora, ali je ovde situacija bila dosta komforna, tako da sam se ovom prilikom dosta dobro naspavala (ali sve vreme sa rancem u krilu, pokrivena jaknom).

Ujutru su nas rano probudili sa nekom bučnom muzikom, ali na kraju nije bilo loše jer sam dobila priliku da se sa „komšijom“ iz autobusa, rodom iz Arekipe, dobro isćaskam.

Verica Ristic

Rođena sam i živim u Srbiji. Po profesiji sam slobodni prevodilac za engleski jezik, ali govorim i druge jezike (to JAKO pomaže na putovanjima). Zahvalna sam Univerzumu na svemu.

Beograd, Srbija

Prijavi se besplatno za Svuda pođi - priče sa putovanja

ili se prijavi preko RSS-a uz Feedly!